'Kad mi ovu školjku izbrendiramo, niko više neće niti pomislit na prstace!'(FOTO)

Pidoće se, to cili svit zna, mogu na mali miljun načina spremat, ali kad Zatonjani prave feštu od pidoća – ajme – to šta oni mogu, to ne more niti Nadalina.

Da se za njihovu pidoću šire znade, od šuba bi se riješija problem sa prstacima – bolje su od njih, finije i delikatnije! A ne triba ti ni čekić ni maca! Ni sto eura za "Dobra veče" u nekom restoranu di ih još služe ispod stola. Triba ti samo boca dobrog vina, ili ledenog piva, da zaliješ ovo blago Božje koje će Zaton uskoro proslaviti "urbi et orbi". Zapantite šta san van reka! Kad one zamirišu sa zatonske rive, ili iz kužine restorana "Porat" viknit će Roman Abramovič svome skiperu s najgornje palube 163 metra duge jahte "Eclipse".
– Rođo, a di ovo mrliši?
– U Zatonu, gazda!
– Produži tamo!
– Zakasnit ćemo na Skradinski buk – skričat će iz salona Darija Žukova ili kako se već sad Romanu zove žena, ko to more pratit. Tute je veća fluktuacija nego na klupi Chelseaja.
– Ma ne bi da me Putin sada zove minja kurs, kako mi je ovo zavonjalo. Eno ti helikopter, pa uzmi, letaj kud oš! – uzvratija bi joj vridni Abramovič.

Jedan zaselak

A tamo u Zatonu bi ga sigurno Drago Čoga pita da šta su mu oni Abramovići gori sa Ljubostinja, ima tamo cili jedan zaselak. Koji se preziva isto ka i on. Dobro, oni su s mekin, a on s tvrdin "ć" al to ode ionako niko ne vidi ki neku razliku.
Ka šta je meni objašnjava da su njegove Čoge, u Zaton došle iz Perzije, Irana.
– Je, je moj novinar. Imamo ti mi tamo i svoj grad. Vidićeš, uguglaj samo na karti, Čogazambi se zove. Samo se piše teke drukčije. Tsogazambi! Al izgovara se isto. Grad star četiri iljade godina. Mi smo ti dakle, najstarije pleme u Zatonu. I nema nas nigdi drugo nego tamo! I teke u Turskoj – to su neki ostali dok smo dolazili ovamo! – tumačija je meni Drago Čoga, dok je s prijateljem, kolegom s posla iz Slovenije, i suprugom Nives, uživao u "voću mora" iz rodnog kraja.
Drago i ekipa mu bili su pravi sugovornici za reć mi kako sve Zatonjani zovu ovu školjku koja ovdje, zahvaljujući bočatoj vodi potopljenog ušća rijeke Krke, raste brže i obilatije nego igdi drugo.
– Pidoća, pizdica, dagnja, kunjka. E, kunjka! Zatonjani, ka i Vodičani, zovu pidoću kunjka. A Šibenčani ne, njima je to skroz druga školjka. Pidoća je pidoća, a kunjka kunjka!
– Vi i Vodičani ste vazda mimo svita! – odmanija je rukon jedan od brojnih Šibenčana u prolazu. I pravo na stol od Anite Crnice. E, nije zna di će! Ona je tamo taman mišala rižot od pidoća koji nije moga ne valjat. Pet kili pidoća, pun sigalj, na dva, dva i pol kila riža.
– Šjora Anita, ajte dajte našim čitateljima ricetu! – vatamo je.
– Ajde, piši! Najprije zažutiš kapulu, pa onda staviš rižu, da se malo zacakli, i pušti ono svoje...
– Koje svoje? – pitan sad ja, ali drugi šta slušaju, kore me:
– Ajde, ne prikidaj ženu. Reci Anita....
– Onda ide pelat, pa povrtni temeljac koji se dodaje pomalo u rižu, tako da se lagano razbumbaju. I na koncu idu pidoće iz sića, već obarene i očišćene! Spremija je njezin sin Vice, šta drži konobu "Feral". Evo, cili ovi sić! Nekih pet kila čistoga!
– Ma di pet? Ima ih i sedan! – viču ovi sa strane.
– Daj novinaru, nek popiza! Ajde, reci sad, koliko ima. Ja bi to vajik kupija za pet kili, ne bi se pogađa. Ali, kad bi prodava, ne bi ga da ispod sedan kili. Ni bratu – grmija je drugi.

Tajni sastojak

– Naravski, kad s braton ne pričaš! – ruga se treći. A ja san uvatija vrimena da gospođu Anitu priupitan za rižu, je li ona bitna.
– Jest. Ja san metnila ove Scotti. Da se ne prikuva, pa priđe! Nije se tribala bojat, njezina teća od 30 litara nije imala kad prić. Sve šta je ona skuvala i šta je njezin Vice pripremija nestalo je u trenu. Valjalo je odma krenit spremat drugu turu. Srića da je od ove godine nakon 42 godine rada i dvi godine šta je dobila na dicu, dakle pune 44, i 63 godine života otišla u penziju.
A s njezine live strane bila je vesela družina – Mile Martinović Đikum, Bartol Kulaš, Branimir Martinović Đikum, zaduženi za buzaru i Ante Mijalić za latu. Đikumi su imali i tajni sastojak.
– Nema ti prave, zatonske buzare bez bilog vina šibenske vinarije "Jure". Ne vridi ti ni najbolje ulje, ni petrusimen, ni luk iz Banjevaca, ako nema tajnog sastojka, "Jure". Šta on daje? Sve – ubija bakcile, liči sinuse, upalu grla, prehladu. Koliko ga metneš? On ti je ka i seks, šta ga je više, to je bolje! – objašnjavali su mi veseli momci, dok je s obližnjeg šanka dopirala slična priča:
– Koji si ti čovik! Njemu si da četiri kocke leda, a meni jednu!
– Ja san mu rodijak, od strica sin, u istoj kući živimo. Kome će dat ako neće meni! – odgovara je prozvani.
Smija je bilo na sve strane, dobrog raspoloženja, bevande, pive. I pidoća na sve načine – cilih 350 kilograma. Doniranih iz uzgajališta braće Ćoran, čiji je ćaća Božo bija pionir uzgoja ove školjke na pergolarima u Zatonu i Šibeniku. Tako dobre, da su Zatonjani uvjereni da kad "onome odzgo", padne na pamet izist pidoću, odelen je izvadi, iako more oklen oće birat. I da je reka Svetom Jakovu:
– E moj Jakove, bolje je ovo od one tvoje kapice!

Ante Mijalica za to vrime skače oko late, na kojoj su se počele otvarati pidoće, pa vruća voda, more iz njih curi na sve strane, prska ga po golin nogama.
– Eto, zato je dobro imat trumbe! – kad ovo spremaš, zajebaju ovi oko njega. Late, najpopularnijeg načina spremanja pidoća, ne samo u Zatonu, nego i u cilom šibenskom kraju dobro se sića i Joško Šupe, šef županijskog SDP-a. I njega su Zatonjani vratili u ditinjstvo, kad mu je dida Joso na Šubićevcu drža tovernu.
– Kako bi ko dolazija s Jadrije, s kupanja liti, nako je nosija kil-dva pidoća da se more lipše popit bevanda. Vatra je vajik gorila, na tronoge ili gradele bi se metnija komad lima, i evo ga na. A s balkona bi se gledala utakmica, Šibenik bi igra, a zid od stadiona nije bija visok ka sada, nego nizak. Nisi mora ni gledat, samo slušat. Kad bi Šibenik da gol – sve bi skočilo! – prisitija se Šupe.
Za to je vrime drugi Šupe – isto Joško – tražija kafić u kojem će gledat Hajduka. Junačko srce nije izdržalo da ne vidi barem zadnjih petnaest minuta – povijesnih za prvu pobjedu "bilih" nakon pustih gorkih poraza.
Otkriće večeri bio je i Držislav Kulaš Čavo, vlasnik poznate građevinske tvrtke "Čavo iskopi" kojeg je kao koga angažirala ujna iz konobe "Porat".
– Napiši, da su u bageriste najbolji špageti! Ča je vo – frutti di Mare by Chavo! – odmah je sve bacio na šalu, priznavajući iskreno da ne zna ricetu.
Drugi su vikali:
– Vidiš ti, Kulaš je nastalo od gulaš. Ovo je dobro.
Treći je govorija:
– Zašto piješ moje vino?
Četvrti je vika:
– Ko mi je kruv ukreja?

Neumorna svirka

U svakom slučaju, Bopre Dukić, "kapo di tuti kapi" ovog zatonskog "happeninga" koji je trajao do sitnih noćnih sati, uz neumornu pismu i svirku dua "Oči moje" – Branko i Suvi – te "Bolera" može bit zadovoljan.

Zatonski načelnik, predsjednik Mjesnog odbora, osnovao je udrugu "Zatonska pidoća" i zajedno s Veleučilištem u Šibeniku pokrenuo projekt brendiranja ove školjke kao zatonske posebnosti. Kad napravimo studiju, idemo prema Ministarstvu poljoprivrede. Evo, ove godine će bit 40 godina da je Božo Ćoran pokrenija uzgoj pidoće u Dubokoj. I tradiciju nastavljaju njegovi sinovi Mile i Marko, koji doniraju večeras i 250 komada kamenica. Dajemo sve to za Zatonjane i za naše goste!
Evo, Alen Skorjanec iz Varaždina, naš gost, koji je lani postao Zatonjanac jer je kupio ode vikendicu, donirao nam je ove lipe, prugaste mornarske majice, pomogla je i TZ grada Šibenika, pa dečki iz DVD-a Zaton, njih dvadesetak volontera. Trudimo se. Ove godine smo imali desete, jubilarne Klape na Vrulji, pa Zatonsku večer, koja se održava već 50 godina, 10. kolovoza, na kojoj je bilo više od sto dice, s utrkom tovara, nošenjem jaja u žlici, trke u vrićama, potezanju konopa, sve kao nekadašnji "Jadranski susret". Proslavili smo, tradicionalno i Svetog Roka. Ove godine obilježavamo i 40 godina otkako smo napravili balotanu, a i 40 godina je od Mediteranskih igara i veslačke staze koja je upisala Zatona na sportsku kartu svijeta. I ovo zlato braće Sinković je pomalo i naše zatonsko, jer su i oni trenirali baš ode u Zatonu, na našoj stazi. Dodijelili smo i posebno priznanje našem gostu Pavelu Konvički, češkom olimpijcu koji je u Zatonu od 1979. godine, otkako je tu bio na pripremama s veslačkom reprezentacijom bivše Čehoslovačke. Zaljubio se u misto i otad dolazi, sada je tu ne samo sa suprugom, nego već i s unucima... – nije lako fermat Dukića.
Sipa on to kao iz rukava. Za misto od nekih tisuću stanovnika, koje liti naraste i udupla se, ne da nije loše, nego je i više nego pristojno. Što će tek biti kad se "izbrendiraju"...