Kad su šibenski arhitekti Ivana Lozić i Marko Paić tražili poslovni prostor za svoj mali arhitektonski studio "Dvadeset pet zarez četiri milimetra" (25, 4 mm), jedno su odmah znali – željeli su da to bude u povijesnoj gradskoj jezgri. Prije dvije godine tako su se uselili u renesansu palaču Divnić, neposredno uz UNESCO-ovu katedralu sv. Jakova i Gradsku vijećnicu, u prostor koji ih je osvojio od prvoga trenutka kad su odškrinuli velika drvena vrata u prizemlju tog kamenog zdanja, koje danas, ruku na srce, ne izgleda ni približno tako sjajno i moćno kao u vrijeme dok je tu živio njezin prvi vlasnik, ugledni šibenski humanist Frane Divnić, po kojem je danas nazvana i uličica u kojoj se palača nalazi, a koji je Šibenik zadužio i tiskanjem prvog Statuta grada u Veneciji davne 1608. godine.
I premda to nije jedina palača u Šibeniku koja nosi ime Divnić, većini je poznatija ona na trgu kod kavane "Medulić" koja je prije nekoliko godina preuređena u još jedan gradski "heritage" hotel, a nije sigurno ni je li riječ o istoj obitelji, Lozić i Paić ni u jednom trenutku nisu zažalili što su se upustili u avanturu kupnje i uređenja poslovnog prostora u spomeniku kulture, iako kao arhitekti vrlo dobro znaju što znači "petljati" se u spomeničku baštinu, te koliko treba više vremena i novca kad se nešto gradi i uređuje u staroj gradskoj jezgri. Ako ništa drugo, reći će Paić, svaki paket pločica, vreća ljepila i sve ostalo treba barem pet puta prijeći preko nečijih leđa! Ipak, vrijedilo je svake kapljice znoja i utrošene kune.
Na posljednjem katu palače, u kojoj živi još nekoliko stanara, u prostoru od 70-ak četvornih metara ugnijezdio se arhitektonski studio u kojem Lozić i Paić sa svojih dvoje suradnika imaju privilegij raditi ispod stropa oslikanog vrijednom freskom koja je bila i okosnica cijelog uređenja, jednostavnog, ali vrlo dojmljivog.
– Prije nego što smo se odlučili kupiti svoj prostor, već smo i prije radili u gradskoj jezgri. Iako, uvijek je bilo problema s parkiranjem kad bi nam dolazili investitori. Ali volimo gradsku jezgru, ona nas inspirira – govori Ivana Lozić, prisjećajući se kako su tu svoju želju za vlastitim prostorom i nakanom da kupe neki stan koji bi preuredili jednom rekli i svojim kolegama, kooperantima iz Splita.
– Kada su čuli što tražimo, rekli da imaju jedan stan, ali da nas on sigurno neće zanimati jer je u užasnom stanju i bio bi rupa bez dna. Ali kad smo ga došli pogledati i kada smo već u prizemlju vidjeli bunarsku krunu iz 16. stoljeća, kameno stubište, iako vrlo strmo... to nas je oborilo. I neki drugi elementi pokazivali su da je to visokovrijedna građevina. Unatoč derutnosti, odmah smo vidjeli kako bismo to željeli obnoviti. Tako smo stan kupili od naših suradnika, a kad su vidjeli što smo na kraju napravili, rekli su: "Bože moj, da smo znali da ima toliko potencijala, ne bismo ga prodali" – pripovijeda Lozić.
Strpljenjem do obnove
Obnova je pak zahtijevala vremena i strpljenja. Naravno, ništa nije moglo proći bez stručne pomoći konzervatora Ive Šprljana i restauratora Bože Petretića.
– Kad je Ivo Šprljan vidio prostor, odmah je rekao da je, s obzirom na visoke stropove, to sigurno bio piano nobile, reprezentativni prostor palače, gdje je mogao biti i salon u kojem se sviralo i nešto se događalo. U jednom kutu napravio je sondu i onda se otvorio stropni oslik. Kad je to napravio na suprotnoj stani, također se pojavila boja i to je bio siguran znak da je strop oslikan. Ta freska nije iz renesanse, novijeg je datuma, s početka ili sredine 19. stoljeća, a kad je otkrivena, nije nam padalo na pamet da postavljamo spušteni strop i time je sakrijemo. To bi bio pravi grijeh – ističe Lozić.
– Dobili smo potpuno novi element u prostoru koji njime dominira i ukras je oko kojega se sve dalje vrtjelo – dodaje Paić.
Uz malu kupaonicu, u kojoj je postavljen kameni sudoper iz nekadašnje kuhinje posljednjih stanara, i neupadljivu, u crno obojenu, čajnu kuhinju, "srce" studija upravo je prostorija sa stropnom freskom.
– Radili smo nadžbukne električne instalacije, jer na stropu ništa nismo mogli ni željeli bušiti. One izgledaju kao stari kabeli za struju, a tu su i mali keramički distanceri. Nastojali smo ići na tamnije boje, dijelom da se napravi kontrast prema fresci kako bi ona još više došla do izražaja – govori Paić.
Pozornost u tom prostoru privlače i moderni lusteri koji s crnim, zakrivljenim žičanim sjenilima podsjećaju na lebdeće klobuke. Uz radne stolove, za koje Lozić i Paić kažu da su obična konfekcija, tu zapravo i nema drugog namještaja, osim dviju fotelja, nanovo tapeciranih, koje su, uz već spomenuti kameni sudoper, jedini dijelovi namještaja sačuvani iz stana prije uređenja.
Unatoč tom minimalizmu, crnoj, odnosno bijeloj boji s druge strane, ali sa stropnom freskom izdan svega – postignut je ugođaj koji je sve samo ne uobičajeno poslovni.
U susjednoj, manjoj prostoriji namijenjenoj za sastanke, povijest palače priča i dio zida koji su Paić i Lozić namjerno ostavili otvorenim kako bi se vidjele drvene letvice između kojih je dolazila žbuka kao vezivo, a umetala se, među ostalim, i konjska dlaka. To je, reći će Lozić i Paić, zapravo preteča današnjih knauf ploča.
Ali tu priča o arhitektonskom studiju, koji nije slučajno nazvan po mjeri za jedan inč, palac ili col, jer njegovi vlasnici žele arhitekturu s mjerom u prostoru, nije završena. Iz prostora u kojem je studio smješten, naime, izlazi se na terasu od oko 40 četvornih metara, koja je sada također uređena. I tu se događa nova čarolija: pogled koji puca na gradske krovove, more i katedralu sv. Jakova, koja je toliko blizu da se čovjeku čini kako bi njezinu kupolu mogao dohvatiti samo da ispruži ruku.