Sanja Radin Mačukat provela je 29 godina na čelu Gradske knjižnice u Vodicama. I da je samo to – a nije – zavrijedila bi da napišemo o njoj par riječi sada kad, nakon skoro tri desetljeća, odlazi u mirovinu, poslije 45 godina staža. U mirovinu, u kojoj sigurno neće i ne misli mirovati.
Jer, kad smo već kod brojeva, Sanja je 44 puta dala krv, a već je 15 godina predsjednica Kluba dragovoljnih darivatelja krvi Vodice, kluba koji je svojevrstan i jedinstven fenomen i u hrvatskim okvirima, jer ruši sve rekorde – i po broju akcija i prikupljenih doza krvi, i udjela žena i broju članova, što je potvrdio i dr. Josip Jelić, predsjednik Crvenog križa Hrvatske. Klub ima 230 članova, a grad Vodice ima oko 6,5 tisuća stanovnika, što je, ovako otprilike, nekih tri-četiri posto mještana, što je – fenomen. U dvanaest akcija darivanja krvi klub je u prošloj godini prikupio 568 doza dragocjene tekućine, 68 doza više od plana koji je realizirin, kako su precizno izračunali - 113,6 posto. Čudo su zapravo ti Vodičani, kad se malo bolje pogleda, to prije što su lani, u ovo doba kada je sve dragovoljno, humano, a neplaćeno sve rjeđe, uspjeli i uključiti mlade u klub, dovesti novu, svježu krv, pa su tako privukli i 24 nova člana koji su prvi put darovali krv.
Najpoznatiji brend
Vodice i Vodičani posebni su i po tome što su, pored toga što su masovno ludi za Hajdukom i NK “Vodicama” koji se natječe u 3. HNL, masovno privrženi i – rukometu, koji je prvi dvoranski sport u gradu, iako Vodice ni dandanas nemaju pravu dvoranu, što je još jedan od vodičkih fenomena. U kojem, kao i u dosad nabrojenim, participira upravo naša sugovornica, sudjelujući u organizaciji veteranskih turnira, bivša je igračica, vratar, rukomet su joj igrali sin i kći, sad su i oni članovi veteranskih ekipa, na što je strašno ponosna. Jer, smatra da puno toga dolazi iz obitelji, iz ljubavi i osjećaja odgovornosti prema sredini i ljudima s kojima živiš.
- Uvijek se sjetim svog pokojnog oca Ive koji je u mene ugradio osjećaj da svakog moraš pogledati u oči, i vidjeti u njemu najprije čovjeka, kao što si i sam, ne dijeleći ih i ne brojeći im krvna zrnca, nikad nikog ne uvrijediti, nego imati osjećaj pravednosti i biti čovjek prema ljudima. Izuzetno sam ponosna što u svom profesionalnom životu, u ovih 44 godine i 4 mjeseca, nisam nikad imala posla s policijom i sudovima, a ni oni sa mnom - veli nam bivša ravnateljica.
Vodice su, uz sve nabrojeno, imale i svoju televiziju, čak i prije nego Šibenik, ali i ostatak Hrvatske, koju je pokrenuo poznati vodički akademski snimatelj i fotograf Šime Strikoman, čovjek institucija, i koja je u vrijeme Domovinskog rata odigrala povijesnu ulogu, bila prozor u svijet ne samo Vodičanima, nego i ostatku Hrvatske. Jeste li sumnjali da je i u tom pothvatu Sanja Radin Mačukat sudjelovala?
– Ja bih rekla da je Šime naš najpoznatiji vodički brend. Njega svi znaju! I on je mene negdje u četvrtom mjesecu 1991. godine pitao bi li ja mogla ići s njima, snimati neke nautičare u Jezera, stiže tamo Regata mira, Mare Nostrum Croaticum, a ja sam ih trebala intervjuirati. I to na engleskom! Radila sam tada u ACI-ju, pa smo pratili nautičare u Skradin i Primošten, i tako smo krenuli, zajedno sa snimateljima, Ivicom Bilanom, koji i danas radi u Vodičkoj knjižnici, i pokojnim Ivom Kranjcem, također snimateljem. Šime je, naravno, bio kreativna snaga, koja je osmišljavala program, a sjedište smo imali u jednom apartmanu hotela “Olimpija”. Danas je sve to što je TV Vodice snimila tu godinu i te ratne dane dragocjen arhivski i dokumentarni materijal, vraćeno preko Muzeja grada Šibenika i zahvaljujući ravnatelju Željku Krnčeviću, u našu knjižnicu Vodice. Pa se nadam da ćemo kroz ovu godinu, opet zahvaljujući Šimi Strikomanu, napraviti digitalizaciju te građe, kategorizaciju i klasifikaciju, pa će ona biti dostupna i široj javnosti, da se može i posuđivati, koristiti - priča nam Sanja Radin Mačukat.
Volvo kao tenk
Sada se, iz ove perspektive, može mirne duše reći da bez TV Vodice ne bi bilo ni slavne snimke “Obadva, obadva” koju je uhvatio Ivica Bilan, kao vojnik koji se s kamerom i snimateljskim znanjem zatekao u vojarni Zečevo.
- I ja sam, kao novinarka TV Vodice bila na terenu, na prvim linijama, sjećam se da smo za Uskrs 1992. godine nosili pogače, išli čestitati blagdan našim dečkima u Dragišiće. A prema Prukljanu, na drugom položaju, bila su dva naša hrvatska vojnika, od kojih mi je jedan, kad sam mu čestitala Uskrs, kazao: “Znate, gospođo, nije meni danas Uskrs, meni je u drugu nedilju! Ali, hvala vam svejedno, pogačicu neću odbiti.” I to me je tako dirnulo, da sam se rasplakala, evo i sada bi se mogla rasplakati – sjeća se Sanja Radin Mačukat.
Dakako, bilo je i smiješnih zgoda. Išli su, sjeća se, u Rupe, koje još nisu bile pale, zajedno s našim specijalcima i Onesinom Cvitanom, koji je tada bio ministar unutarnjih poslova.
- Ja sam išla sa Šimom Strikomanom u njegovu Volvu. I kada nam je pokojni Gas Petrović javio da se sklonimo, da imamo napad, ja se mislim di ću, šta ću, kud ću... A Šime mi onako nonšalantno kaže, dok su naši specijalci iskakali iz svojih transportera: “Čuj, ovo ti je Volvo, on ti je kao tenk, najsigurnije auto na svitu! Samo otvori vrata, i zakloni se iza njih. Ne prolazi ode metak!” I ja sam tada stvarno bila uvjerena da je to tako! - smijemo se, danas, zajedno nakon svega, kad je sve dobro završilo.
Iduće godine, kao zaposlenica ACI-ja, otišla je s djecom živjeti i raditi na Korčulu, ali ne zadugo, jer je već 24. 12. 1995. godine osnovana Gradska knjižnica Vodice, koja je tada još bila Pučka. Već tada su počinjali slagati knjige koje su im kolege i volonteri donijeli iz bivšeg Doma JNA u Šibeniku, zajedno s policama. Najprije u Bažanu, pa u Osnovnu školu Vodice, a na koncu u Staru školu u kojoj se i danas nalazi, 2013. godine. Uz pomoć pokojnog Milivoja Zenića, ravnatelja šibenske knjižnice, koji je svojim vodičkim kolegama i ravnateljici jako puno pomogao da se za to izbore. Taj prostor na vodičkoj rivi otada pa do danas središte je društvenog i kulturnog života grada, kakvim ga – kroz “staru školu” – i pamte generacije Vodičana.
I to nije fraza jer programi koje gradska knjižnica organizira rastu iz godine u godinu.
- Svijest o čitanju i čitalačka navika stvara se od prvih dana života i zato smo krenuli od najmlađih. Za njih smo pokrenuli ne samo igraonice, nego i “čičaonice”, za one koji još ne hodaju, nego im se kroz ritam, pokret i opip razvijaju jezično-govorne vještine i fina motorika ruku. S njima učimo brojalice, da osjete ritam, taktilne podražaje, da od najranije dobi razvijaju predčitalačke vještine. Pa onda svakog utorka pričaonice za djecu koja ne idu u školu, za predškolce i ove još mlađe, sa slikovnicama i različitim temama i poučcima. Tu radimo i s bojama, izrezivanjem, lijepljenjem, gdje se opet nastoji razvijati ta fina motorika, koja je za djecu, sva istraživanja to pokazuju, jako, jako važna. Imamo sreću da imamo u Vodicama logopedicu, Romanu Mačukat, koja je inače Dubrovkinja, ali je udana na Srimu i onda smo pod njenom paskom provodili istraživanje na 283 djece 2014. godine da deset posto vodičke djece, unutar te populacije, ima teškoće jezično-govornog razvoja. I onda smo uveli čitanje jedan na jedan, po njezinoj preporuci i pod njezinim mentorstvom, vježbe koje rade logopedi, koliko smo mogli, kako bi pomogli i djeci i roditeljima. Jer svi znamo da logopeda nema, da su logopedski kabineti u Zagrebu, a u ostatku Hrvatske da ih gotovo i nema... Sa školskom djecom radimo lektire, učimo ih medijskoj kulturi, pa smo onda za one koji iz osnovne prelaze u srednju školu organizirali “Animacije demokracije: kako mijenjamo svijet”, priče o glazbi, supkluturnim pokretima. Za starije smo organizirali informatičke radionice, predavanja o zdravlju, imali smo gostovanja eminentnih sociologa, dr. Lalića, Perasovića, profesora Krile, pa večeri zavičajne poezija, s našim nezaboravnim, pokojnim Pekom Španjom. Koji se informatički opismenio pod stare dane, u Vodičkoj gradskoj knjižnici i nakon toga na fejsu pokrenuo grupu “Vodice u srcu i duši” koja je u kratko vrijeme ušla u svaku vodišku kuću, svaki vodički kompjuter i mobitel, ma gdje se on nalazio - ne prekidamo sada već bivšu ravnateljicu, koja ističe kako ona sama ne bi ništa napravila bez svoje ekipe. S kojom smo je slikali, za uspomenu i dugo sjećanje.
Nema čekanja
A njezin posao nastavlja nasljednica Martina Tabula, dugogodišnja knjižničaraka ove ustanove. Koju smo već jednom stavili u novine, kada je zajedno s još jednom vodičkom legendom Antom Sladoljevom Gujom organizirala radionice o traženju i branju “divjega zeja” u vodičkom polju. Koje su izazvale ogroman interes, ljudi su na njih dolazili ne samo iz Šibenske, nego i Splitsko-dalmatinske županije, a organizirat će se i ovu godinu, idućeg vikenda.
Pa ako vas zanima kako prepoznati i naći mačja muda, kozju bradu, tustopizdu i kurcoglava i uživati u njima, friškima ili na lešo, javite se ovim čudesnim Vodičanima u njihovu čudesnu biblioteku. Za koju znaju čak i u dalekoj Kini! Dašta vi mislite! Tamo su, u Narodnoj republici Kini, Vodice predstavljale narodne knjižnice Hrvatske, na što je bivša ravnateljica posebno ponosna, a s obzirom na to da na mladima svijet ostaje, umjesto nje, koja je tada friško operirala kuk, tada je, prije šest godina, išla upravo Martina Tabula, današnja ravnateljica.
A gdje će bivša, friška umirovljenica? Mirovati neće, to je sigurno. Jer, pored svega, ona je za nekih sedamdesetak glasova u drugom krugu izbora izgubila u pripetavanju za vodičkoga gradonačelnika, od HDZ-ovog Ante Cukrova Desta. Dvaput je zapravo ušla u drugi krug, i 2017. i 2021. Ante Vulin u Gradskom vijeću Vodica konzumira njezin vijećnički mandat, koji je ona osvojila na NL Stipe Petrine, na prošlim izborima. Nije ga konzumirala, jer bi kao ravnateljica bila u sukobu interesa. Ne misli ga, kaže, aktivirati ni sada kada je umirovljenica.
A što se tiče novih lokalnih izbora 2025. godine, to je već sasvim druga stvar. Na pitanje hoće li se ponovno kandidirati, spremno uzvraća protupitanjem:
- Ima izbora već i ove godine. Zašto čekati dogodine? - uzvratila nam je protupitanjem. Ponuda ima! A masla na glavi - tvrdi - nema! U svakom slučaju, prema Donaldu Trumpu i Joeu Bidenu, koji se oštre u utrci za novi mandat, ona je tek - poletarac! Mlada nada! Bez obzira što je sretna baka šestero unučadi - najstarija joj je unuka već zaposlena, ove godine će napuniti 25 godina, a najmlađoj je tek šest!
- U svakom slučaju, imam se za koga boriti!
