Malo tko zna da se iza tipičnog međimurskog prezimena Varošanec zapravo krije zakleti Dalmatinac! Gotovo opsjednut majčinim Zlarinom, otokom svog djetinjstva. O Zvonku Varošancu je riječ. Jednom od najiskusnijih i najsvestranijih TV-urednika. Pamtimo ga i kao (pred)ratnog izvjestitelja, ali i urednika zabavnih emisija. Ne slučajno. Riječ je o poliglotu, glazbeniku, pjesniku, strastvenom ribiču… No, u posljednje vrijeme nije rijetko pitanje "Gdje je nestao Varošanec?“, "Što radi Zvonko?“ Očito vezano uz neprestane kadrovske promjene na HRT-u.
Šibenik se ne može preskočiti
– Privodim kraju TV-seriju o 50 godina Omiškog festivala klapa. Njezin sam završetak, doduše, najavio puno ranije. Nažalost, u dugotrajnim projektima neizbježni su problemi zbog dogovora u vrhu kuće. A budući da su se moji šefovi mijenjali brzo kao na tekućoj traci, morao sam uvijek iznova objašnjavati novim urednicima što sam dogovorio s bivšima, tražiti novu suglasnost. Jedan od omiških ravnatelja Mijo Stanić inzistirao je na dokumentarcu, ali mi se činio prihvatljivijim prijedlog Dušana Šarca o seriji sa šest nastavaka. Klapska pisma traje gotovo dva stoljeća! Ne počinje Omišom, makar je festival na ušću Cetine okosnica priče. Teško je nabrojiti sve klapske velikane koje sam snimao i stručne suradnike u seriji. Krešimir Magdić, Duško Tambača, Eduard Tudor… Nisam preskočio ni Lea Pivčevića, festivalskog doajena. Itekako su mi vrijedili savjeti Joška Čalete, Bojana Pogrmilovića, Jurice Boškovića... Nemali je problem što fale omiške vrpce od 1972. do 1985. godine.
Serija, vjerujemo, krije i "pristojan" bokun klapskog Šibenika?
– Kako preskočiti najstariji samorodni hrvatski grad, koji je u našu glazbenu povijest upisan imenima Skjavetića, Lukačića, Baranovića? Sjajne operne pjevačice Ester Mazzoleni, čiju je vilu na Zlarinu kupio poznati iseljenik Anthony Maglica. Na legendarnu klapu "Šibenik" podsjetili su Ante Barbača, Radoslav Koštan i Ivo Mikuličin. Utekao mi je jedino moj prijatelj Branko Bubica. Snimio sam i vodičke "Bunare". "Masline" nema u priči, jer ona nije pohodila omiške kalete. No, bit će vremena i za njezin spomen. Posebice kad je riječ o sjajnoj suradnji s Arsenom.
Niste izdržali a da ne spomenete svoj Zlarin. Barem posredno!?
– Moja je majka rođena na Zlarinu. Tamo sam krenuo u školu. "Za sve su kriva naša djetinjstva“ - tako je govorila moja Zlarinka Vesna Parun. Život me potpuno okrenuo na majčinu stranu, jer je otac otišao u Ameriku kad sam imao svega deset mjeseci. Misli globalno, djeluj lokalno! To je moj životni kredo. U mnogim stvarima uzor i učitelj mi je sjajni čakavski pjesnik, nedavno preminuli Mladen Bjažić. S njim sam radio scenarij za "Ispraćaj koraljara“, obnavljao Društvo za unapređenje otoka Zlarina.
Još dva projekta u "sirovoj" fazi
Vaša kratka ispovijest aktualizira i druge zlarinske priče. Čujem da pripremate monografiju Zlarina, te knjigu o koraljarima?
– Ta su dva projekta još u "sirovoj fazi“. No, u prikupljenim sam materijalima odmakao daleko. Imam i više od tisuću vlastitih zlarinskih fotografija. Fotografiranje je također moja ljubav, da ne kažem slabost.
Stariji Šibenčani pričaju da su znali uživati u zlarinskim ljetnim večerima, kad biste uzeli gitaru. Posebno se pamti skladba o Zlarinu na stihove Vesne Parun!?
– Njezine pjesme nemaju klasični refren, pa nisu lake za uglazbljivanje. Bio sam sretan kao malo dijete kad sam napisao glazbu za pjesmu "Nad posteljom mojom“. Refren završava riječima „Masline moje, jesu li još žive?“ Dovoljno da bude na seriji razglednica o Zlarinu, koje sam osobno izradio. Sa slikom prekrasne masline na rtu Bučina, koju je i Vesna često spominjala.
Pamte se i vaš dječji album "Igrajmo se stonoge“, vaše pjesme za lutkarske predstave…
– Još uvijek pišem pjesme za djecu. Fale mi jedna-dvije za novi album.
Na Zlarinu ste, čujem, nerijetko i zimi. Ne možete odoljeti vikend-ribarenju, lovu na lignje!?
–Toliko volim šum mora da na brodu nikad ne upalim radioprijemnik. Lovim lignje i usput pišem pjesme. I zahvaljujem Bogu na svakom trenutku koji sam tako proveo. U stilu Arsenove „Ko more ovo platit“. Obojica pripadamo kraju koji je zaista raj na zemlji. I uvijek mi se čini da ga trebamo još više čuvati. To je kraj koji potiče na druženje, pjesmu, sve lijepo u životu.
Sam sebe skinuo s ekrana
Zvonko Varošanec ima i zanimljiv odgovor na pitanje zašto je nestao s ekrana…
– Ja sam jedan od novinara koji je sam sebe skinuo s ekrana! Uz saznanje da me je bilo previše. Od ratnih izvješća do zabavnih emisija. Poželio sam raditi dokumentarce ili ono što ostaje puno duže. Koliko bi HRT bio siromašniji bez sjajne generacije dokumentarista iz druge polovine 20. stoljeća!? Poput Zlarinjanina Ante Viculina, čije je djelo „Čempresi rastu noću“ i mene usmjerilo prema televiziji. Više sam nego zadovoljan svojom serijom „Takvim sjajem može sjati“, posvećenoj zagrebačkoj šansoni. Preslušao sam, vjerovali ili ne, oko dvije tisuće pjesama, u cijelosti emitirao njih stotinjak. Taj posao je i dio mog velikog poštovanja prema Arsenu, Hegedušiću, Špišiću, Terezi, Gabi, Radojki… Njihovi se nasljednici, nažalost, ni ne naziru – kaže Varošanec.
