U mjestu nelijepa naziva – u Ražnju, u sklopu općine Rogoznica – svu ljepotu svijeta, međutim, našla je jedna darovita Ukrajinka. Za Ražanj kažu da se tako naziva jer je oblikovan da, gdje se god zavrtite, odasvud vidite more. To veliko plavetnilo, topla mediteranska klima i iznad svega mir, ukotvili su ukrajinsku umjetnicu Oksanu Hehedysh u ražanjska njedra, tu već nekoliko godina živi, radi i slika. K tomu, napokon priprema i svoju prvu hrvatsku izložbu koja će biti postavljena u kongresnoj dvorani nedaleke joj Marine Frapa jedanaestog srpnja.
Galerija u Lavovu
Zbog svog prvog pothvata predstavljanja kulturnoj javnosti u Lijepoj našoj, Oksana danonoćno slika i ne vidi previše čak ni ljepotu Ražnja uokolo sebe; no, osjeća je, i na njezino stvaralaštvo djeluje blagotvorno taj ambijent pitome, vruće, prijateljske Dalmacije. A zamalo je kupila kuću u – Portorožu...
– Da, na slovenskoj obali Jadrana suprug Aleksandar i ja tražili smo kuću koju bismo kupili. Htjeli smo imati nešto na Jadranskom moru – na ljupkom hrvatskom jeziku veli Oksana, dama u pedesetim godinama. Prilikom komuniciranja pomaže joj sunarodnjakinja Tetiana Pavliuk, također dakle Ukrajinka udana za Rusa, a nastanjena blizu: na Čiovu kod Trogira. Iako ih dijeli dvadesetak godina dobne razlike, izvrsne su prijateljice a veže ih i kumstvo; kao da su ista, školska generacija!
Upravo u luksuznoj kući Tetiane smo se prvi put i sreli s Oksaninim slikama, golemim uljima na platnu, i ostali zadivljeni; takav rad na tragu neoklasicizma, kolosalnih dimenzija i s intervencijama koje osuvremenjuju njezine motive, uistinu je nešto izvanserijsko. Uostalom, riječ je o akademskoj slikarici koja je već zadivila svoju domovinu, čiji suprug Aleksandar razumije njezin umjetnički slikarski senzibilitet jer je također po formalnom obrazovanju akademski kipar (radi, međutim, kao dopredsjednik uprave goleme nacionalne multikompanije), i čija je kćer Kristina (31) također umjetnica, i to primijenjena! Ima svoj modni brend, uređuje interijere i vodi majčinu galeriju u Lavovu koji je donedavno bio Oksanina službena adresa. No, za njezin je umjetnički nerv očigledno blagotvorniji maleni, pitoreskni Ražanj od milijunskog Lavova, barem u ovoj lijepoj, zreloj fazi života...
Uspješan suprug
K tomu, Oksana Hehedysh dionica je osebujna Guinnessova rekorda iz 2012. godine. Naime tada je izlagala u sklopu projekta "Aviart" na skupnoj izložbi održanoj u – avionu, pa je tako postavljen rekord izložbe održane na najvišoj nadmorskoj visini! Svakako, lijepa uspomena u nizu drugih samostalnih i skupnih projekata ove iznimno darovite i materijalno potpuno neopterećene umjetnice. Njoj je umjetnost zrak koji diše, financijska komponenta potpuno joj je nebitna, mogli bismo reći da je školski primjer larpulartistice! Umjetnost radi umjetnosti, samodostatna priča, za što, ističe, može zahvaliti svom odanom suprugu koji zarađuje dovoljno za pristojan život za oboje. Dakako, uz uhodanu galeriju u Lavovu, koju rekosmo sad vodi mlada Kristina...
– Lijepo mi je ovdje – kaže Oksana pod sjenicom na terasi uz maleni, lijepi bazen u dijelu Ražnja koji nije tik do mora, ali je posvuda vidljivo.
– Volim čitati biografske i povijesne knjige, ali kad se uhvatim slikanja, na sve drugo zaboravim. Ponekad slikam do dugo u noć, ali onda me nitko ne može probuditi prije devet – uz smijeh veli umjetnica.
– Onda popijem vodu i šetam sat vremena. To mi je izuzetno važno jer ću ostatak dana prosjediti slikajući. Svako jutro šetam, u Lavovu po parku oko moje kuće, a ovdje u Ražnju do Punta Planke, baš svako jutro. Onda dolazim doma, pijem kavicu, malo vježbam disanje po indijskoj metodi, radim i "stretching", vježbe istezanja. Za ručak nešto pojedem i polako krećem s poslom. Najaktivnija sam u drugom dijelu dana (u slikarskom smislu), onda više ne gledam na sat, slikam dok se skoro ne onesvijestim (smijeh). Često to bude do kasnih noćnih sati. Prava sam sova – napominje veselo.
Dvije princeze
Oksana Hehedysh proputovala je cijeli svijet, obišla sve renomirane muzejske prostore, upoznala mnoge kontinente i kulture. Ipak, za sebe i obitelj koja je povremeno posjećuje izabrala je baš Ražanj. Ta toplina koje nema u Ukrajini i dobrodušni ljudi bili su ona ključna prevaga. A upravo u Hrvatskoj upoznala je i svoju dobru prijateljicu, mladu poduzetnicu Tetianu. Njoj je ispunila i jednu malo osebujnu želju...
– Htjela sam nešto za nju naslikati, i pitala je što bi je veselilo. Ona se zamislila i zaželjela da naslikam njezine dvije blizanke na Opernbalu, kao dvije princeze! To je bilo zahtjevno jer su one još malene, trebala sam ih vizualizirati u odrasloj dobi i smjestiti u željeno okruženje. Tetiana je bila oduševljena rezultatom – sretno će slikarica.
Motivi njezinih slika velikog formata – platna je znala dovoziti čak iz Ukrajine! – često su žene, koje su ujedno i personifikacija njezine dvije domovine: Ukrajine i Hrvatske. Da, ona te zemlje koje doživljava svojima prikazuje kao žene i majke (može i kraljice!), koje privijaju na grudi svoje maleno čedo. Ta joj je tema bliska ne samo zbog vlastita roditeljskog iskustva, nego i žarke želje da i njezina lijepa kći doživi milost majčinstva. Zato je i nju naslikala s bebom, povjerila nam je. Da barem u umjetničkom smislu anticipira takav željeni biološki slijed...
Oksana Hehedysh osebujna je i po tome što uporno koristi ulje kao omiljenu tehniku, i to zato što se "ne može usporediti s akrilom", tehnikom kojoj su se priklonili mnogi njezini kolege. Ulje je, smatra, mazivije, daje ljepši spektar boja, duže se suši, ali njoj se ne žuri; svaka slika nastaje po čak mjesec ili više dana!
Ostakljeni art-caffe
Želja joj je, nakon prve izložbe u Hrvatskoj, nastaviti promovirati umjetnost u svojoj lokalnoj sredini. Već je – za prijateljice najviše
– održavala master-tečajeve, a kani u dogledno vrijeme na zemlji koju posjeduje u Ražnju otvoriti svojevrsnu slikarsku rezidenciju komercijalnog tipa, napraviti neki objekt s ostakljenim stijenkama gdje bi bio art-caffe iz kojeg bi posjetitelji mogli promatrati njezino slikanje uživo. K tomu, voljela bi organizirati i međunarodne likovne kolonije na svom budućem imanju...
A mi joj možemo još samo poželjeti puno uspjeha u realizaciji tih sjajnih ideja, jer umjetnost je ono što čini svijet ljepšim. Pa čak i kad je smještena u komadić Raja koji već izgleda savršeno...
