- Šjor Anteee… di ste? Jesam li pogodila kuću, malo glasnije sam zazvala ušavši nekidan u dvorište obiteljske kuće Jurasa u šibenskoj Varoši. Nisam znala kojim skalama krenuti, a onda se odazvala Antina supruga Darija.
- Gore, gore, ovim skalama, rekla je s vrata.
- A di je šjor Ante? Je li kući?
- Da di će bit. Nije iz nje izaša ima četiri miseca, Darija će. I povede me još jednim skalama. Ove su vodile kroz kuću, kat više, u „rezidenciju“ šjor Ante.
Obradovao se kad me ugledao jer petnaestak dana dogovarali smo i odgađali susret. Ne njegovom krivnjom, već zbog mojih drugih radnih zadataka koji bi u međuvremenu „iskočili“.
- Evo me u jednom od moja tri kućna kafića, a u svakom od njih moje uspomene - reče šjor Ante.
- Nisam vas mjesecima srela u gradu…Nema vas na Meduliću, u Šupuka… Nigdi vas vidit zbog ove korone, kažem nakon što smo, na propisanoj udaljenosti, zauzeli mjesta za stolom. Naravno, susret je prošao bez rukovanja. Sve po propisima i preporukama struke. Na sreću, zbog ove korone nije ograničena i dužina razgovora i količina riječi koju čovjek smije izgovoriti. Doduše, ja sam više slušala, manje govorila i tek bi „upala“ s kojim potpitanjem ili vratila razboritog i vitalnog, a iznad svega sentimentalnog 89-godišnjaka na temu o kojoj smo zborili.
Uzeo motiku i uredio vrt
A teme i priče iz njegova bogatog i raznovrsnog životnog puta dolazile su jedna za drugom. Prisjetio se Ante svojeg djetinjstva i djeda s kojim je „karom“ (zaprežna kola op.a.) odlazio u polje, mladosti i radosti života u šibenskoj Varoši, šetnji Poljanom i plesa u Krki, prijatelja iz mladosti i školskih dana… Pričao mi je i o završenim zanatima i poslovima koje je u dugom radnom vijeku izučio, radio i odradio u nekoliko šibenskih poduzeća, a onda o vlastitom obrtu kojeg je otvorio sredinom osamdesetih, zanatskoj radionici mehaničarske djelatnosti. Otišli bi u Antinu i šibensku „daleku“ prošlost, a onda se vratili sadašnjosti.
Ustvari, povod za naš susret bio je telefonski poziv ovog šibenskog zaljubljenika u životinjski svijet, posebno u konje, ta plemenita stvorenja s kojima se godinama družio, o kojima je brinuo kao o vlastitoj djeci, pazio ih i mazio, a njihovu dobrotu i vrijednost dijelio sa šibenskom djecom i njihovim roditeljima. To je posebna priča po kojoj ga znaju, pamte i pamtit će ne samo Šibenčani, već i Sinjani, a posebno njihova djeca. Bit će u nastavku ovog teksta i o tomu riječi. Danas, kad su ga sustigle godine, a korona zatvorila u kuću, šjor Ante se „bacio“ na poljoprivredu. Ne baš u doslovnom smislu te riječi, već se u okolišu obiteljske kuće okrenuo povrtlarstvu. Eto, o tomu je želio javno progovoriti kako bi pokazao i dokazao da se i u uvjetima izolacije čovjek može dobro osjećati. Doduše, ima on iskustva u poljoprivrednoj djelatnosti. Dok je bio mlađi i okretniji, zasadio je oko 200 stabala maslina i vinograd na djedovini, u Donjem polju kod Morinjskog zaljeva, o kojima sada brinu njegovi potomci.
- Imamo dva sina i dvi prekrasne neviste, unuka i unuku i troje praunučadi s kojima Darija i ja ne možemo sada biti svaki dan. Ne smimo ih ni zagrlit ni poljubit, vidimo ih s udaljenosti. Sinovi nam nisu dali da izlazimo iz kuće, sve bi nam donili kad je ono s koronom bilo najgore. Darija u zadnje vrime ode do dućana, a ja nigdi. Ma ne fali nama ni tičjeg mlika, ali je teško biti zatvoren. E, da me ta zatvorenost u kući ne bi ubila, odredio sam urediti vrt i zasaditi koju pomidoru, kukumar, teke blitve, papriku, malo cvića…I to me je spasilo! Oću reći da se i mi stari, ako se malo čovik potrudi i ne želi samo čekati vijesti i gledati televiziju, na svoj način može u svemu ovome opustiti i pronaći sebe. A ja uz to imam i moje uspomene, moja tri kućna kafića. Lipo ode sjednem, pijem kavu, pušim, slušam moje ptičice i gledam u slike konja na zidu. Eno mog Indiana! Bio mi je najdraži. U srcu mi je i danas… Puno mi fali…Vidi kako me ljubi, pokaže šjor Ante na jednu od fotografija i oko mu zasuzi.
Ma koji GMO, sve je domaće!
- Teško mi je, kad ga se sjetim i ne mogu preboljeti što nije mogao ostati šibenskoj djeci kad se ja više nisam mogao skrbiti o njemu. Nikad to neću prežaliti. Zaplakat ću, reče brišući suze.
- Nemojte molim vas, ako počnete vi i ja ću zaplakati, a onda ništa od naše priče - rekoh suosjećajući s njim.
Na sreću, u tom je trenutku stigao Nikša i razgovor je stao na Indianu. Počelo je fotografiranje. Šjor Ante u kafiću broj jedan, s fotografijama konja o zidu, kanarincem i grdelinom u krletkama i cvijećem. U drugoj prostoriji kafić broj dva: kauč na kojeg sjedne ili prilegne i gleda uspomene. U kantunu kaubojsko sedlo i šešir, o zidu komač, djedova šibenska kapa koju su izbušili moljci, zobnica i stare obiteljske fotografije. Kafić broj tri: okrugli mali stol na ulazu u kuću s pogledom na vrt.
- Jako su vam lipe i zdrave pomidore - primijetila sam.
- Je l' to GMO, našalio se Nikša pitanjem i šjor Antu pogodio pravo u „žicu“.
- Ma kakvi GMO! Sve je to domaće sjeme, sinko. To ja radim iz gušta, iz ljubavi, odmara me i uživam gledati kako sve lipo raste. Ne mogu u polje, pa sam ovdje našao kutak za sebe. A vidite ovu zgradu (pokazuje i krene prema njoj, a mi za njim op.a.). Evo, to je sad mali rasadnik a nekad davno u njoj su bili zečevi. Ma svačim sam se ja u životu bavio. Ako poživim još koju godinu i zdravlje me posluži, tu mislim napraviti mali botanički vrt, a ode desno je isto moje mjesto za odmor. Roštilj kojeg sam napravio sam, stol, alat i svačega pomalo. To su mjesta u kojima provodim dane u koroni, sjećam se lipih i ružnih stvari, gledam fotografije i slažem uspomene - govori sa sjetom šjor Ante.
Zaljubljen u konje
Kad je „foto session“ napravljen, Nikša je otišao dalje za svojim poslom, a šjor Ante i ja nazad - u kafić broj jedan. E, tu je nastavljena priča o Indianu i Antinoj privrženosti konjima. Sve je krenulo početkom devedesetih kad je imao problema s kralježnicom. Nakon dvije operacije i dugotrajnog oporavka po bolnicama i toplicama te proglašenja stopostotnim invalidom, čuo je da terapijsko jahanje u tim i sličnim zdravstvenim situacijama puno pomaže. I odlučio nabaviti konja koji će biti njegov terapeut.
- Nisam ni sanjao da ću zbog zdravstvenog stanja moći jahati, već sam zamislio kako ću s konjem ići u prirodu šetajući uz njega. E, onda sam se udružio s Marijanom Gašijem, koji je u Jadrtovcu imao dva konja i namjeravao je nabaviti još te se baviti terapijskim jahanjem. Imali smo Donu, koja je bila divlja i nikome nije dala da joj priđe, osim meni. S njom sam radio čuda, ali nije bila spremna prihvatiti druge te sam odlučio nabaviti drugog konja. Drugi je bio Šargo i nije bio dugo kod mene jer ni on nije bio dobar za terapijsko jahanje, pa sam ga prodao. Jedno misec, dva dana sam bio bez konja i nisam mogao izdržati.
Krenuo sam u potragu za konjima koji će služiti meni i dici. Obišao sam Hrvatsku, uzduž i popriko, i u Zagorju nađem čovjeka koji se bavio uzgojem konja. Bilo je to nakon Božića, 2008. godine. Kod njega nisam našao ništa za sebe, ali me uputio kod čovika u jedno malo misto kod Kutjeva. Tu sam kupio dva ponija, Šarga i Morića i na moje kumljenje i moljenje, jer ju nikako nisu tili prodati, na posudbu sam dobio Josipu, kojoj sam kasnije dao ime Dona. Moj cilj nije bio naći konja, nego ljubimca koji će pomoći meni i dici za zdravlje, za terapijsko jahanje, priča Ante. I tako je na Šarinu livadu kod Jadrtovca, koju je Gašiju i njemu na korištenje ustupio Grad, dovezao tri konja.
Terapija na Šubićevcu
S obzirom na to da je Ante bio odlučan i protiv komercijalizacije terapijskog jahanja za djecu, razišao se s Gašijem i nastavio sam sa svoja tri konja. Kako je tadašnja šibenska gradska vlast bila upoznata s njegovom idejom o terapijskom jahanju i željom da, bez ikakve naknade, na taj način pomaže potrebitoj djeci, odobrili su mu držanje konja na nekadašnjem prostiru vojne policije na Šubićevcu, u blizini tvrđava Barone i sv. Ivan. Za Antu je to bio najljepši period u životu, vrijeme provedeno s konjima i djecom.
- Dolazili su roditelji s dicom, konji su bili pitomi, hranili su ih, jahali, igrali se s njima. Uživali smo. Ja sam, a pomagale su mi i četiri žene, majke dice koja su dolazila na jahanje, održavao sve, bez ičije financijske pomoći. U međuvremenu Dona je na svit donila Indiana, križanca hafingera i šetlandskog ponija, koji mi je posebno prirastao srcu. Bilo je to prije 12 godina. Kako sam bio sve stariji i sve teže mi je bilo brinuti se o svemu, napravio sam elaborat i predstavio ga u Gradu sa željom da se osnuje neka udruga kojoj ću pokloniti konje, a da ona nastavi dalje s brigom i radom s konjima i terapijskim jahanjem za dicu, ali bez komercijalizacije, prisjeća se Ante. Bilo je to u mandatu gradske vlasti od 2004.do 2009. godine, ali za Antin projekt nije bilo sluha.
Indiana poklonio sinjskoj dici
- Bio sam, a i dan danas sam strašno razočaran. Tužan sam što to nije ostalo u Šibeniku. To je velika šteta za naš grad i našu djecu. Tada mi nije preostalo ništa drugo nego riješiti se konja. Izdržao sam još par godina, a onda sam 2012. Donu vratio obitelji, koja mi ju je posudila na četiri godine. Šarga i Morića prodao sam dobrim ljudima za koje sam znao da će o njima brinuti kao o vlastitoj djeci. Bilo mi je jako teško, ali utjeha je što to nije moj grijeh. Sve sam pokušao, nisam naišao na razumijevanje i podršku i na kraju sam na taj potez bio primoran. I, tako, ostao mi je samo Indiano, koji je još četiri godine bio kod mene - govori Ante.
Nije ga želio prodati, već pokloniti u sigurne ruke i za plemenite svrhe. Za njegovu namjeru, zahvaljujući jednom prijatelju, saznali su Sinjani iz Konjičkog galopskog kluba „Alkar“, koji su tada otvarali školu terapijskog jahanja. I tako je u siječnju, 2016. godine, tada osmogodišnji Indiano sa Šubićevca otputovao u Sinj, na sinjski hipodromom. Šjor Ante je imao samo jedan uvjet:
- Rekao sam im glasno i jasno - ne želim i ne daj Bože da uslugu komercijalizirate, da djeci kojoj je terapijsko jahanje potrebno naplaćujete. Obećali su da neće i želim virovati da je tako ostalo do danas. Posjetio sam mog Indiana dvadesetak dana nakon to je otišao u Sinj… A, da ste vidili te ljubavi!!! Kažu da konj nema suza, a ja sam u njegovu oku suzu vidio. O mojim suzama da ne pričam. A kakvo je to maženje bilo, koja ljubav. Ma, Katarina, ne mogu ja te osjećaje ričima opisati. To se samo osjetiti može i sritan je onaj čovik koji je tako što mogao doživiti. Obišao sam ga još par puta, a zadnjih godina slabo. Ne mogu više, ostario sam, a i vrimena su sada druga, na kraju će šjor Ante poskrivečki, kao dite, brišući suze.