Da ima kruva (vrtla) bez motike, dokazuje Antonija Mihaljević, vrtlarica na zasadama permakulture i gorska spašavateljica iz šibenske stanice HGSS-a. Napustivši stalni posao ta je diplomirana ekonomistica za turistički menadžment odlučila živjeti prema porukama vlastite duše i posvetiti se zemlji i domaćinstvu u Bilicama, što je barem zasad jedino ispunjava. Dobro, to s motikom je igra riječi, premda ta zanimljiva mlada žena, s čisto tehničkog motrišta, uistinu ne upotrebljava motiku za obradu zemlje.
Dovoljne su joj naročite široke, blago zakrivljene vile koje zabode u zemlju i s njima je samo blago odigne, tek toliko da ozrači tlo i da u procijepe takvih humaka dospije kompost.
– Permakultura je način života koji zahvaća sve njegove aspekte i uči nas kako da se okrenemo ne samo prirodi, nego i s drugima oko sebe ostvarimo harmonične odnose – kaže Antonija dok nam demonstrira kako radi s vilama.
Višak ide prijateljima
Privilegirana je zato što na biološkim principima proizvodi vlastitu, zdravu hranu, od čega višak ide za prijatelje. Povezivanje s prirodom središte je svih njezinih aktivnosti i nasmijano veli da treba proći još nekoliko sezona kako bi njezin vrt s plodinama iz sjemena starih, domaćih sorata povrtnica i grahorica postao toliko samoodrživ u svojoj biološkoj raznolikosti da će bujati i ploditi se gotovo bez ikakve njezine intervencije, na dobrobit svakoj biljnoj i životinjskoj vrsti u tome okružju. Dakako, ne treba to doslovno shvatiti, pojašnjava Antonija. Jer, ukoliko se čovjek ne upliće u određenoj mjeri, tlo će ipak neželjeno obrasti i podivljati.
Zato je važno dizajniranje vrta, u smislu da se promišljeno radi biološke ravnoteže sade različite biljke, koje kasnije naprosto podupiru jedna drugu potpomažući zdrav rast na sloju humusa, a to je presudno u cijeloj priči o permakulturi. Humusnog sloja, u kojem buja za biljke blagotvoran, sićušni život od mikroorganizama do nekih vrsta korisnih kukaca nema u intenzivnoj poljoprivredi.
Zato tako tretirani nasadi ne uspijevaju bez upotrebe kemijskih sredstava. Za razliku od permakulturnog pristupa gdje se obogaćuje tlo, koje onda snaži biljku.
Prije obilaska vrta u domaćinstvu u biličkim Mihaljevićima, gdje Antonija živi zajedno s roditeljima, upozorila nas je da se ne iznenadimo, jer tu naoko, ništa nije “po špagu”, premda jest, no prema pravilima biološkog vrtlarstva. Vrt je dio otvorene prirode bez ograda: gredice nisu povišene, nego su prekrivene malčom od sijena iz čega proviruje salata i zelje, strši raštika i pokoja kapulica, a okolo su hrpice granja, pa i “nekorisne” trave, čemu u intenzivno obrađivanim povrtnjacima nema mjesta. Ima i nekoliko voćaka, trešanja i šljiva, u kantunu raste i fafarinka, te pokoji grm, tu su i komposteri u kojima sav zeleni otpad fermentira u vrijedno gnojivo, a ima i kartona, kojima prekriva tu masu, da ne ishlapi dušik, a ljepenka čuva i vlažnost. To je široki pristup koji malo što isključuje.
Ima tu i žaba, zavuče se i pokoja zmija, bude i miševa, a filozofija vrtlarice stane u jednu rečenicu: “Sve što se tu nastani ima za to neki razlog i sigurno potpomaže jedno drugo.” Tako su voćke, a i neka druga stabla, prave spužve, rezervoari vode koji u danu profiltriraju i do nekoliko stotina litara. Zato ih sadi zajedno s povrćem, jer biljke međusobno komuniciraju preko korijena, dokazano je, pa dio te vode primi i povrće. Osim toga, stabla stvaraju i hlad, jedino sve to treba dobro uskladiti jedno s drugim. Biološka raznolikost zbunjuje nametnike, koji monokulturne nasade potaracaju do kraja. A ovako im to baš ne ide tako lako. Iz tih razloga između gredica raste i cvijeće, prizemne kadifice koje tjeraju nametnike.
Korov je gnojivo
– “Korov” je većini vrtlara smetnja, prava pošast, no ja ga pokosim i ostavim na tlu, da se prirodno osuši. To je odlično zeleno gnojivo, drži vlagu i pomaže da se ne troši puno vode, kao u intenzivno obrađivanim vrtovima. I inače smo civilizacija koja nepromišljeno rasipa previše resursa – objašnjava naša domaćica koja je prvi tečaj o permakulturi odslušala 2019., i otad se stalno usavršava. Aktivna je u splitskoj udruzi “Permakultura Dalmacija”, čiji članovi često priređuju razmjene starog sjemena, potaknuti sviješću da su dio složenog ekološkog sustava na koji mogu pozitivno utjecati.
Ne čudi da je Antonija, od malih nogu ljubiteljica vrtlarstva do permakulture došla tako da se prvo uspinjala na planine, potom postala HGSS-ovka – dakle pripadnica grupacije najboljih ljudi među nama, to više jer su požrtvovni volonteri – da bi se spustila do svoga vrta. Biti u HGSS-u također je svojevrstan zavjet, kao i skupljati i dijeliti sjeme starih sorata. Prve vrtlarice čovječanstva bile su žene, pa Antonija Mihaljević, zajedno s drugima radi isto što i bezbrojni naraštaja njezinih prethodnica. Dokazuju da nije “never more, never more” kao u onoj Arsenovoj sjetnoj pjesmi, nego da ima još uvijek “vrtla poslin kiše u kojen se kupus plavi”.
– Kada na razmjeni dobijem pet sjemenki pomidora, tada je moja sveta dužnost da ih zasadim i o tome educiram druge. Shvaćam to kao svoju društvenu ulogu, zajedno s objavama o vrtlarskim radovima na Facebook stranici udruge. Neka se stvar širi dalje, jer je velika blagodat proizvoditi vlastitu, zdravu hranu – ističe Antonija.
Fascinira je što nas je današnji način života odvojio od zemlje, da su ljudi živjeli bez pomišljanja da moraju pomagati jedni drugima kako bi mogli imati vlastiti uzgoj. To je bilo nešto sasvim uobičajeno te razumije one koji bi htjeli, a nemaju uvjeta.
Ne osuđuje nikog kada kaže da joj najteže pada i ne može se načuditi pojavi da ljudi koji imaju uvjete da zasnuju vlastiti vrt, radije odlaze u trgovačke centre, pod motom da se više isplati “salata od dvije kune” kako ona to naziva.
Zbogom mesu
– Što će ikome salata uvezena tko zna otkud, proizvedena unutar obilno poticane povrtlarske industrije iz državnih proračuna i tko zna s čime tretirana? Stvar je svijesti o pomaganju lokalnome proizvođaču, jer su inputi za lokalnu hranu, ako je k tome proizvedena bez kemije, daleko manji od onoga što nam dolazi iz Španjolske, da ne govorim o nevidljivim troškovima za zdravlje nakon višegodišnje konzumacije takvih namirnica.
S mesom je ista stvar i to je glavni razlog zašto ga je Antonija prestala jesti, pa je postala vegetarijankom. Drugi razlog je taj što više ne može zamisliti da bi pojela janje koje je othranila na bočicu kada ga je majka iz nekog razloga ostavila, budući da na imanju imaju ovaca i koka, za vlastite potrebe.
Sumnja je da svijet ne bi bio gladan da se hrana proizvodi na prirodni način. Tako smo, kaže, naučili razmišljati u svakodnevnom bombardiranju podacima u službi multinacionalki, a prva je nelogičnost da je viškova hrane u svijetu toliko da se goleme količine bacaju, samo da joj ne padne cijena.
Pa makar je sustav državnih potpora protiv biološke proizvodnje, jednako kao i protiv motike, jer ne priznaje niti novčano potiče ni jedno ni drugo. Antonija kaže da ima izlaza za svakog tko želi. Ako netko nema uvjeta za vlastiti vrt, neka se osvrne oko sebe, neka pomogne nekome tko uzgaja, pa će mu taj platiti u plodinama... I odnosi s ljudima dio su permakulturnog učenja koje je univerzalna humanost, bez obzira na vjeru, budući da smo svi duhovna bića i težimo skladu. Antonija govori da je to i najteže, jer svatko treba povući vlastiti ego da bi odnos bio dobar.
– Lako je naučiti sačuvati sime od pomidore, to s ljudima je puno teže, da jedni drugima ne škodimo...
Zašto staro sjeme?
– Zakon umalo da nije u cijelosti zabranio upotrebu vlastitoga, necertificiranog sjemena, no ipak je manjim OPG-ovima, srećom, ostavljena ta mogućnost – podsjeća Antonija Mihaljević.
Staro i udomaćeno sjeme kao uvjet permakulturnog uzgoja u određenim regijama važno je zato što je poanta u tome da biljka što više sezona raste na određenom lokalnom terenu. Tada se sve informacije pohranjuju u sjemenu, a biljka postaje otpornijom i kvalitetnijom, bude kao stvorena za određeno područje.