U Splitu je prvo bio u "Labuda". Kao osamnaestogodišnjak 1932. godine osvojio je Mrduju na "Ledi II". Na drugoj Viškoj 1935. prvi je stigao u Split u 4.40 ujutro i osvojio pehar, natjecanja su nebrojena, a Karlo je pozvan i na Europsko prvenstvo 1935. godine na Balaton - osvojio je titulu prvaka Europe! I time osigurao nastup na Olimpijadi u Berlinu 1936. godine.
Iako je to još u vrijeme studija, natječe se u jedrenju gdje god stigne, i često pobjeđuje, a 1936. opet s Karlom Kirhmajerom, u čijoj je posadi bio kormilar, pobjeđuje na Viškoj regati. Oko odlaska na Olimpijadu, za što mu je vrata otvorilo Europsko prvenstvo, a predložio ga JK "Labud" bilo je peripetija, no uza sve goleme prepreke ne bi on bio Karlo Baumann da na Olimpijadu nije dospio! Bez logistike i broda, vrlo skromno!
Kako je sve to izgledalo, vrlo iscrpno pisat će u knjizi Daine Glavočić Baumann, iz čijeg rukopisa crpimo sve ove priče. Svakako, sve su ga njemačke novine spominjale kao „brzog Jugoslavena koji je i najboljima stalna opasnost“. A brodove u kojima je jedrio prvi put bi vidio na dan natjecanja... Uopće, više je jedrio u inozemstvu, a te 1936. u Jugoslaviji samo jedan put: kad je bio apsolutni pobjednik na velikoj utakmici Split - Vis - Split. Na jesen mora u Zagreb, nastaviti studij...
Zbog nesuglasica napušta "Labud", uključuje se u dubrovački "Argossy", studira u Zagrebu ali ipak živi u Splitu i uključuje se u tadašnji PBD "Split". Osnovao je jedriličarsku sekciju, bio trener, pedagog, teoretičar. Škveru je darovao stotine volonterskih sati rada, pokrenuo gradnju flote klupskih jedrilica, četiri "O-jole" i četiri "šljuke", u čemu surađuje s kolegama s europskih regata na kojima i dalje revno sudjeluje, a intenzivno radi na sustavu regatnih pravila.
Četrdesete se opet vraća u "Labud"... Uskoro se osniva i Hrvatski jedriličarski savez... Poglavlje o jedrenju u budućoj knjizi kudikamo je opširnije. I ponajviše se odnosi na Split, ali kasnije i Opatiju i Rijeku, Kvarner. Bit će to prava povijest jedrenja na Jadranu, povijest splitskih klubova i regata, od kojih mnoge žive i dandanas!
Vraćamo se priči o onome što je bio njegov životni poziv, ronjenju. Odnosno vremenu kad je fakultet već bio iza njega, a on već radi u "Brodospasu". Iz strane stručne literature stalno se informira o novostima oko opreme za autonomno ronjenje koje se razvilo u ratu, ali je i poslije rata sve popularnije za civile. Među adresama koje je namjeravao ili jest kontaktirao bila je i ona J. J. Cousteaua, Rue Trebol20, Lavallois, Seine...
Dolazi ponuda za istraživanje Postojnske jame, koju, naravno, prihvaća, a u ljeto 1953. angažiran je na rješavanju podzemne poplave u rudniku olova i cinka Trepča u Kosovskoj Mitrovici: Baumann i Vlado Antolović su se na dubini od 520 metara pod zemljom u potpunom mraku probili u rov od 160 metara u krivudavim hodnicima i vodi dubokoj i do 45 metara, dospjevši do teških vrata na kraju rova, zatvorili ih i tako praktički spasili rudnik od uništenja. Voda je ispumpana, a proizvodnja nastavljena. Spasilačka ekipa "Brodospasa" nije uspjela riješiti problem u dva tjedna, inženjer Baumann i Antolović problem su riješili za dva dana. Detaljno je o tome pisao direktor rudnika, ing. B. Gluščević u dokumentu „Priznanje za rad ing. Baumanna u rudniku Trepča“ - ali tek nakon njegove tragične smrti. Taj put podvig nije napravljen u morskim dubinama nego u opasnim, mračnim podzemnim dubinama jednog rudnika na Kosovu...
Među velike radne pobjede dizanja brodova svakako spadaju one kod Zlarina. "Prestolonasljednik Petar" (kasnije "Partizanka") potonuo je 1941. godine u minskom polju kod Zlarina, a istog dana i na istom mjestu i "Karađorđe" (kasnije "Proleterka" pod zastavom "Jadrolinije"... kao posljednji iz prijeratne generacije željeznih brodova na paru preuređenih za putničku flotu, čime i završava korištenje potopljenih i izvađenih brodova i započinje era novogradnji). "Proleterka" je 80 posto bila novogradnja ali postao je to najmoderniji putnički brod Jugoslavije: hibrid starog i modernog, za tisuću putnika i 142 kabine. Poznati krapanjski ronilac i na tom poslu rukovoditelj „dubinskih radova“ Jerko Tanfara to će vađenje opisati kao iznimno teško i komplicirano: „Na tim radovima svi su ronioci radili savjesno, međutim ing. Karlo Baumann posebno se isticao i stizao svuda i sve da uradi“. A s njim je radio i dvostruki udarnik Marijan Tanfara, „koji je već ronio u dubine preko 50 metara“.
Oba broda stradala su gotovo istovremeno! To je priča koja i danas živi na ovim prostorima.
Plovili su iz Rijeke u Kotor pa u „zaklon rata“ u Grčku, da tako lijepi, moćni i tadašnjoj putničkoj floti značajni, ne stradaju u ratnom vihoru. Zbog krivo shvaćenog upozorenja opasnosti skrenuli su s očišćene rute i u svega desetak minuta oba su potonula kod Tijata nadomak Zlarina, na dubinu od pedesetak metara. Pred očima posade i nešto putnika s "Karađorđa", prvo je na minu naletio "Prestolonasljednik". Vidjevši što se događa, kapetan Grdaković sa stotinjak metara udaljenog "Karađorđa" smjesta ja zapovjedio da se brod vrati natrag, ali je bilo prekasno. Nošen jakim vjetrom izgubio je smjer plovidbe i krmom udario u drugu minu. Zanimljivo - svi putnici i posade oba broda uspjeli su se spasiti. Na Zlarinu još živi sjećanje na to.
Posao dizanja je bio vrlo složen, pripreme duge, prve ekipe ronilaca činili su dragovoljci: ing. Karlo Baumann, krapanjski ronioci Marijan Tanfara, Svetin Tanfara, zatim Ivan Čulin, Drago Pahor, Josip Matešić, Milan Lukan, Frano Punčihar pod vodstvom još jednog krapanjskog ronioca, već tada legende među roniocima - Jerka Tanfare. Sudjelovali su i drugi krapanjski, jezerski i zlarinski ronioci, tradicionalni spužvari i koraljari. Mnogi nisu ranije ronili, a nekmoli radili na 50 metara, no bili su potrebni mladi, zdravi i odvažni ljudi koji se odlikuju posebnim psihološkim i fiziološkim osobinama - ostalo je zabilježeno uz napomenu: „Ova dva zadnja svojstva su toliko u međusobnoj vezi da ako jedna od njih manjka roniocu - on više nije za dubinu“.
Ronilački brod "Labin" uplovio je u zlarinsku luku u listopadu 1948. godine. Radovi na vađenju "Prestolonasljednika" mogli su početi. Znajući za veliko zanimanje javnosti, Karlo Baumann stalno je o tome pisao stručne i popularne članke!
Na "Labinu" je boravio liječnik iz Šibenika, uz to i prijatelj, dr. Georg Karminski. Njihovu dugu korespondenciju sin Julije-Stanko Karminski, koji je tada kao dječak živio u Šibeniku, a danas živi u Rijeci, darovao je obitelji Baumann, Daini za rad na knjizi u kojoj će sve ovo pisati, a preklani Jedriličarskom klubu "Val" iz Šibenika sistematiziranu, bogatu arhivu kluba pedesetih godina... Treba li uopće posebno napominjati da je Karlo Baumann jedrio šibenskim akvatorijem sve vrijeme rada na podizanju brodova (a znao je pod morem raditi i po sedam sati dnevno!)!? Tu je na teškom krstašu "Naša" trenirao za natjecanja, ali i petnaestu Olimpijadu u Helsinkiju. Karlo je pod svoje uzeo i doktorova sina, malog Stanka-Julija Karminskog... Bila je to prilično tvrda škola jedrenja, prisjeća se danas gospodin Karminski.
I to nije sve. U pauzama rada kod Zlarina izvađena je sa 72 metra dubine (!!!) grtalica kod Rta Planka, jedan željezni bark "Argo" u kanalu od Šibenika prema Zatonu i jedna manja „petroljera“ u šibenskom kanalu.
"Prestolonasljednik Petar" s 51 metra dubine dignut je i odvučen prema zlarinskoj vali i odvezen u brodogradilište "Split" u rujnu 1950. godine. Mislilo se da će to iskustvo koristiti u dizanju "Karađorđa", ali on je bio daleko teži i kompliciraniji zadatak.
Tek je 1953. godine smješten u dok "Vicko Krstulović", a 1955. s novim je imenom "Proleterke" zaplovio pod zastavom "Jadrolinije".
Kasnije se nasukao kod Murtera i drugi put "umro", ali tada zauvijek.
Na kraju, nevjerojatna je pričao o tome kako je Karlo Baumann uopće sam postao teški ronilac. Vezana je uz dizanje onog teškog doka u riječkoj luci.
U Rijeci je 1947. godine u luci trebalo izvaditi potopljeni cementni dok 1500 BRT. Bio je pažljivo potopljen da ga ne bi odvukli Nijemci. Izvještaji ronilaca nisu se slagali, a nitko nije znao na papir skicirati ono što je vidio pod morem. Uprava poduzeća počela je tražiti dragovoljca koji bi se spustio na dno i skicirao položaj doka i ostale elemente. Jednostavno... trebao im je inženjer ispod mora...
Dr. Starcimir Gošović, dobar poznavatelj Baumannova rada, zabilježio je ovo: „U ronjenje se uključio slučajno, spontano, samouko, kada se bez ikakve formalne obuke ronjenja u klasičnom ronilačkom skafanderu (teška ronilačka oprema) spustio na dno da bi promotrio i skicirao položaj potopljenog doka. Kako angažirani ronioci nisu mogli obaviti zadaću u cjelini, Karlo je zaronio dobrovoljno, iako u ronjenju nije imao nikakvog osobnog iskustva. Nakon kratke pripreme, zaronjavanju su prethodile samo kratke upute profesionalnih ronilaca na licu mjesta i asistencija s površine tijekom ronjenja... Pregledao je i skicirao položaj doka koji je kasnije, prema njegovu projektu, podignut i obnovljen u Kraljevici".
Karlov prijatelj dr. Ante Stipišić sjeća se peripetija pri podizanju doka:
"Dok je bio potpasan i gotovo je isplivao na površinu, ali jedna je barga popustila i grdosija je jednim krajem opet legla na dno (bio je dug 100 metara, širok 16, nosivosti 15.000 tona). Da bi se izbjeglo ponovno mukotrpno inbragavanje obe brage, odlučilo se na rizik: da ronilac s novom bragom prošeta ispod visećeg dijela doka i tako jednom malom šetnjom uštedi ogroman trud, vrijeme i trošak. Jednostavno. Zar ne? Ali trebalo je naći dobrovoljca da prošeta tih četrdesetak metara ispod dna grdosije u potpunoj tami uz osjećaj da svaki čas može popustiti zdrava braga... Tajac je nastupio kad je Jerko Tanfara upitao: 'Tko se javlja?" "Lukane, hoćemo li mi dva?", - upitao je Karlo Baumann ronioca Lukana, koji je nakon male stanke rekao: "Idemo inžinjeru"...
Svi smo imali osjećaj da ih oblače u odijela za pokop. Ing. Baumann je nekoliko puta ponavljao zadatak: "Ja ću s jedne strane provući tanki kabel do polovine brodskog dna, a ti me Lukane dočekaj na drugoj strani i preuzmi kabel te ga provuci do kraja". Tako je i bilo, pothvat su izveli jedan ronilac i jedan inženjer... Ta upravo je on bio najgrlatiji o ravnopravnosti intelektualaca i radnika. I to je bio Karlo Baumann".
Sam Baumann opisuje kako je postao teški ronilac, jer Uprava je tražila baš nekog inženjera koji bi se posvetio ronjenju:
„Ja sam se odmah javio i započeo praktičnu obuku ronjenja. Istovremeno sam nabavio i proučio svu literaturu koju sam mogao dobiti iz fiziologije i tehnike ronjenja. U vrlo kratkom vremenu, zahvaljujući svom jakom organizmu i besprijekornom zdravlju, stekao sam praksu tako da sam si mogao priuštiti mnogo više nego profesionalni ronoci. Osnutkom "Brodospasa" premješten sam u ovo poduzeće za podizanje potonulih brodova. Tu radim već četiri i po godine i stalno se usavršavam u svom pozivu. Jako ga volim i sretan sam kad me čeka koji teško zadatak...“.
I onda dolazi kobni dan - 6. srpnja 1954. godine. Prvo je autom krenuo iz Splita spašavati brod "Vuk Karadžić", koji s nasukao kod Vira. Već u Trogiru čekao ga je brzojav "Brodospasa" da se vrati, jer je Karadžić odsukan.
Popodne se inženjer Bauman uputio u "Labuda", želio je malo jedriti na svojoj miljenici, olimpijskoj joli, ali su ga zvali s prekooceanskog broda "Žužemberk", koji je bio vezan uz gat sv. Duje da im očisti brodsku rešetku usisnog ventila za hlađenje motora jer nisu mogli isploviti. On u čijem radu, i rječniku, nije postojala riječ “odlaganje“, zaronio je oko 18.30 s aparatom Dräger, u mudantinama, sigurnosni konop je odbio, jer bezazleniji zadatak nije mogao zamisliti. Pa, dubina je tu bila svega nekih četiri, pet metara... Dva je puta zaronio po nekoliko minuta, a kad je oko 19.15 zaronio treći put, više se nije pojavio na površini.
„Nakon gotovo pola stoljeća, točnije 55 godina, teško je precizno opisati događanja oko tragične, a nevidljive, bez obdukcije nejasne i nerazjašnjene smrti", piše Daina Glavočić Baumann.
Vjesnik u srijedu 14. srpnja 1954. godine na sedmoj stranici piše: „U sam suton, upravo kad se ugasilo sunce na horizontu, ugasio se život ing. Karla Baumanna“.
U njegovoj četrdesetoj godini!
„Najrelevantnije su i danas pisane izjave dvojice liječnika u Splitu koji su se kasnije bavili istraživanjem uzroka Baumannove smrti. To su dobar prijatelj dr. Ante Stipišić (1990.) i dr. Stracimir Gošović (2014.), danas obojica pokojni“, piše kći Daina.
U svojim sjećanjima dr. Ante Stipišić piše: „...Mene su isti čas zvali iz "Brodospasa" i poslali auto po mene. Bilo mi je jasno da Karla više nikad neću viditi živog. Znao sam da po prospektu aparat ima svega dvadeset minuta rezerve kisika i bilo je lako pretpostaviti da je toliko vremena prošlo od časa alarma do moga dolaska. Neki su mladići pokušali pomoći. Prvi je bio mladi ronilac, čini mi se Stipe Šeravić, bio je to njegov prvi takav pothvat, a radilo se o njegovu učitelju. ('Slobodna' piše da je skočio i prvi oficir Žužemberka Vinko Milijan, pa kadet Duško Marcelja - op J.G.)... U međuvremenu se našao i stari iskusni ronilac Ante Miškić, zaronio negdje oko deset uvečer i našao ga... Našao se tu i brod Zenta i kap. Ćubratović, i uz pomoć ovoga čamca izvadili smo mrtvo tijelo mog Karla na obalu.
Prva moja misao bila je da mu je ponestalo kisika. Kako sam i sam ronio s tim aparatom, pritisnuo sam ventil a prisutni dr B. Uglešić je na satu kontrolirao vrijeme, pola minute sam ispuštao kisik i prekinuo da bi eventualna ekspertiza imala materijal za analizu. Dakle u boci je još bilo dovoljno kisika“, piše dr. Ante Stipišić i dodaje u sjećanju iz 1990. godine: „U svojoj doktorskoj disertaciji (1965.) opredijelio sam se da kao uzrok smrti okrivim 'način ronjenja s čistim kisikom zatvorenog sistema'! Tada sam taj uzrok smrti nazvao 'Kisikova smrt', kao slobodan prijevod 'Shallow Water Blackout' ili francuski 'Vertige Des Eaux Basses'.
Ovo posljednje znači nesvjestica plitkih voda, međutim naziv 'Kisikova smrt' sam odredio više intuicijom i pretpostavkom negoli što je u to vrijeme bio poznat (barem meni) pravi mehanizam nastanka bolesti (1990. sam u razgovoru s dr. Gošovićem saznao da sam nazreo pravi uzrok nesretnog slučaja)...
Tako je umro moj prijatelj, stariji brat i učitelj, na banalnom ronjenju. On koji je u mraku rudnika trideset metara pod vodom, probijajući se ispod palih potpornja, dopro do dna tunela i zatvorio sigurnosna vrata da bi rudnik osposobio za nastavak rada, izgubio je život tu na vratima kuće...“.
Slobodna Dalmacija je očito zaustavila rotaciju jer već istu noć, odnosno ujutro, vijest o smrti Karla Baumanna bila je na naslovnici. Naše su novine o tome pisale iz dana u dan.
Uzroke je pokušao objasniti dr. Stracimir Gošović, smatrao je da je stradao zbog aparata koji je koristio, odnosno „...prema mom skromnom mišljenju, temeljem skoro šezdesetogodišnjeg medicinsko-tehničkog iskustva u ronjenju, i posebno tijekom ronjenja s aparatom na čisti kisik i vještačenjem više fatalnih udesa nastalih tijekom ronjenja s tim aparatima, zaključujem, s velikim stupnjem sigurnosti, da je ing. Baumann stradao zbog perakutnog nedostatka kisika (hipoksije)“- i navodi osam zaključaka kojima to potkrepljuje.
Zanimljivo je čitati da se, prema svemu navedenom, nesreća ne bi dogodila da je, analogno ronjenju s ronilačkim skafanderom, Karlo Baumann oko pojasa bio vezan „životnim konopom“ te da je već pola stoljeća apsolutna obaveza s aparatima zatvorenog ili poluzatvorenog kruga roniti u paru.
Svakako, obdukcija nikad nije napravljena tako da se, ipak, nikad precizno nije saznalo zbog čega je stradao ronilac Karlo Baumann:
- On koji je ronio u nemogućim i opasnim situacijama, u moru, Postojnskoj jami, rudniku Trepča... utopio se u žlici vode i naočigled publike..., govori danas njegova kći Daina Glavočić Bauman.
Sprovod u Splitu bio je veličanstven, počast su odale desetine tisuća Splićana, dirljiv je bio sportski ispraćaj u kojem su sudjelovali ronioci, jedriličari, civilne i vojne strukture... Kružeći lukom, ispratiti su brod "Dalmacija", koji je nosio lijes. Barkasa "Ronilac" vukla je praznu olimpijsku jolu s jedrom na pola jarbola i s crnim slovima ispisanim novim njezinim imenom: ing. Karlo Baumann.
Prva luka pristajanja bio je Šibenik, oko ponoći. Brod je dočekala masa Šibenčana, čijim je akvatorijem jedrio, i prema priči Julija Karminskog, držao da je sa svojim arhipelagom za jedrenje nezamjenjiv! Tu je s dna vadio ona dva čuvena broda, i nekoliko drugih...
Današnji predsjednik JK "Orsan" iz Dubrovnika, Šibenčanin Marinko Mikulandra, kao dijete član JK "Val", živo se sjeća kako su Karla Baumanna iz Šibenika ispratili "valovci", jedreći lukom u svojim jolama, štukama, L-peticama... Brod "Dalmacija" je noću pozdravio i Zadar, veliki ispraćaj bio je i u Rijeci dan kasnije ujutro. Potom je lijes prebačen na "Brodospasov" brod "Labin", onaj koji je Karlu Baumannu na poslu bio drugi dom... Po želji supruge Mile sahranjen je Karlo Baumann kod Malinske, njezina rodnog mjesta, na starom groblju sv. Apolinara, smještenom usred polja i šumarka izvan sela Turčić na Krku.
Na prvu godišnjicu smrti 1955. godine na gatu sv. Duje, u samom kantunu, postavljena je kamena ploča s imenom Karla Baumanna, ona se nalazi na okomitom dijelu rive prema moru, tako da je može vidjeti samo onaj tko zna da se tu nalazi. Šteta...