Nelka Tomić, gradonačelnica Vodica, otvoreno govori o sebi: Da se opet rodim bila bih kickboksačica!

Nelka Tomić, vodička gradonačelnica, inače liječnica, ginekologinja, još je jedan dokaz u prilog tezi kako liječnici rado idu u političare. Ili smo bar tako mislili, dok s Nelkom nismo obavili ovaj intervju. Srdačna i otvorena, Nelka nam nije krila kako politika nije njezino dugoročno opredjeljenje. Odnosno... da vam baš sve ne odamo u prvih par rečenica, pročitajte što smo sve otkrili o vodičkoj gradonačelnici koja je kormilo grada preuzela poslije svibanjskih lokalnih izbora od svoje kolegice i prijateljice Branke Juričev-Martinčev, koja je upravljala gradom čak 12 godina.

 

Neki ovdašnji lokalpatrioti znaju reći kako se Vodičanima "dogodila" Kninjanka na čelu grada. Netko bi pomislio da ste iz Knina došli po "političkom zadatku" u Vodice?
– Ma, ne! Ja sam zbilja rođena Kninjanka, ali tom sam gradu samo rođena i živjela sam tri dana, dok majka nije izišla iz rodilišta i vratila se kući, u Šibenik. Moj otac Kninjanin silno je želio da se rodim baš u Kninu. Ali, ja obožavam Knin. Po očevoj liniji imam tamo rodbinu, pa sam u djetinjstvu mnogo vremena provela u tom kraju i jako sam ga zavoljela. No, nikad tamo nisam živjela.
Nego u Šibeniku?
– Da, sve dok se nisam preselila u Vodice.
Još jedna liječnica (liječnik) u politici. Zašto liječnici tako vole politiku?
– Ne bih rekla da politiku nešto posebno volim. Ali je doživljavam, bar ovu lokalnu, kao priliku i mogućnost da vlastitim angažmanom učinim nešto dobro za ovaj grad. Da budem dostupna i ja i gradska uprava svim sugrađanima, bez obzira na podjele u društvu – statusne, nacionalne, vjerske, političke, rasne, da u nama ljudi vide nešto poput brižnih roditelja koji skrbe o svim svojim stanovnicima i stoje im na raspolaganju. I bila bih sretna kad bih uspjela uspostaviti baš takav odnos sa svojim sugrađanima. Ja sam izgrađena osoba i nisam se gurala u politiku da bih napredovala. Meni to ne treba.
Jeste li onda u politici na "privremenom radu"? Ovaj mandat i – nikad više?
– Za sve što sam u životu rekla "nikad ", ili "ja to nikad ne bih", sve mi se to izdogađalo. Zato neću reći "nikad više". Kad nešto uspješno obavite, to vas tjera dalje, htjeli biste još nešto učiniti, u još nečem uspjeti, pokušati dati neki novi doprinos...

 

U vašem gradu, takva je bar percepcija javnosti, svi se bave turizmom, i reklo bi se, od njega vrlo dobro žive. Jesu li Vodice tako bogate kako se čini?
– Točno je da je turizam osnovna djelatnost, ali ljudi se bave i drugim poslovima i djelatnostima, neki rade u gradskim, a neki u državnim službama, itd. No, točno je da se većina bavi turizmom i ugostiteljstvom, i od zarade ostvarene u sezoni mnogi dobro žive cijelu godinu. Ako dođete zimi u Vodice vidjet ćete ljude vani, kafići su puni, dakle ima se i vremena i novca. I to je velika prednost turističkih mjesta.
Vi, za razliku od mnogih vaših sugrađana, radite ipak – dvostruko. I kao gradonačelnica i kao liječnica? Postoji li sukob interesa?
– Jako mi je stalo da ostanem u svojoj struci, pa sam htjela volontirati u šibenskoj bolnici. A da ne bih imala problema, zatražila sam mišljenje Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa. Ispostavilo se, međutim, da taj institut volontiranja u bolnici ne postoji, pa sam tražila novo mišljenje Povjerenstva u vezi dopunskog rada kao liječnica u privatnoj praksi. Povjerenstvo se očitovalo da nema sukoba interesa, ali radim određen broj sati, koliko mi je dopušteno. Ja sam, inače, jedini subspecijalist za humanu reprodukciju i liječenje steriliteta u Općoj bolnici Šibenik, a radi se o jako raširenom problemu kod mladih bračnih parova te me veseli kad im pomognem, statistike su vrlo dobre i sretna sam kad vidim većinu sugrađanki s djecom, a znam kakve su probleme imale.

 

Znači li to da vi niste protivnik medicinski potpomognute oplodnje?
– Nemam ništa protiv da bračni parovi uz stručnu medicinsku pomoć dobiju dijete. No, to nije uvijek i isključivo rezultat medicinski potpomognute ili tzv. umjetne oplodnje. Ja to i ne radim, niti imam uvjete za takav postupak. Smatram da treba otkriti uzrok neplodnosti i otklanjanjem uzroka izliječiti neplodnost. Rješavam, dakle, uzroke steriliteta i time postižem trudnoću kod žena.
Što mislite o zabrani pobačaja?
– Nisam za zabranu pobačaja, ali ga osobno ne radim jer sam potpisala priziv savjesti. Moje pacijentice dobivaju sve potrebne informacije o zaštiti, nastojim ih što bolje educirati kako ne bi prekinule trudnoću. Imam jako dobar odnos s pacijenticama i sretna sam što nijedna od njih nije došla u situaciju da prekine trudnoću. To je ogromna trauma za ženu i vjerujem da nijedna ne donosi tu odluku lako. Danas ima toliko vrsta zaštite tako da ni pobačaja ne bi smjelo biti puno, ali treba se posvetiti edukaciji.
A gay brakovi?
– Nikog ne osuđujem, naprosto sam takva osoba, i smatram da se ne treba petljati u tuđe živote i odluke. Svatko ima svoje pobude, orijentacije, razloge zašto je ovakav ili onakav, to je intimno, privatno pitanje svakog čovjeka.

 

Ovo su dani vaše velike sreće. Postali ste baka. Kako se osjećate u toj novostečenoj ulozi?
– Vjerujte, to je eksplozija emocija. Dijete se tek rodilo. Evo, baš danas pripremam malu obiteljsku feštu i uzbuđena sam jer dolazi moje unuče. Nisam se još naviknula na tu misao, ne snalazim se u tome, ali osjećam ogromnu radost. To je poseban osjećaj, kad vaše dijete dobije dijete, to je zbilja nešto posebno. Moja kći ima samo 23 godine, ali sve ključne stvari već je riješila – završila je fakultet, udala se, a evo, sad je dobila i bebu. Znam već unaprijed da ću to svoje unuče razmaziti, kao i sve bake, to je specijalna ljubav.
Samohrana ste majka?
– Razvedena sam. S bivšim suprugom imamo vrlo dobre i prijateljske odnose, a najbolje moguće s mojom svekrvom koju ne zovem "bivša", jer je previše cijenim i previše volim, a i ona mene. Imamo zbilja predivan odnos i ona je jedna od mojih najboljih prijateljica.
Kad smo već kod prijateljica, je li točno da su vaše najbolje prijateljice, ne računajući svekrvu, dvije bivše gradonačelnice, kninska i vodička, Josipa Rimac i Branka Juričev-Martinčev?
– Josipa je iz moga rodnog kraja, a i daljnja mi je rođakinja. Veliki je radnik i veliki prijatelj, a o ostalim njezinim osobinama nije na meni da govorim, niti takva iskustva s njom imam. U vrijeme kad je bila u Crvenom križu ja sam odrađivala dežurstva u kninskoj bolnici. Često je dolazila u bolnicu i puno pomagala, donosila donacije. A ona, zapravo, vrlo je mlada, ušla u politiku. Dakle, naši prvi kontakti su preko Crvenog križa, a ne politike. Branku poznajem otkako sam u Vodicama. Upoznale smo se kao mlade majke, kad se rodio moj sin koji danas ima 25 godina, i nekako smo na prvu "kliknule". Ni tom prijateljstvu također nije kumovala politika.
Moja najbolja prijateljica je i moja kuma Nera koja živi u Šibeniku. Znamo se od ranog djetinjstva, i rekla bih da smo vezane gotovo pupčanom vrpcom. Imam puno prijateljica, tu je i moja Dajana iz Vrgorca s kojom se znam od davnih dana, pa Irena, Snježa, Ivana iz Zagreba... samo da neku ne zaboravim...

 

Kako gledate na problem nasilja nad ženama i u obitelji? Jeste li za ratifikaciju Istanbulske konvencije?
– Svaki oblik nasilja osuđujem, od mobinga do fizičkog nasilja, bilo da je obiteljsko, spolno, rasno, nacionalno... Nisam posebno proučavala Istanbulsku konvenciju niti razmišljala o tom dokumentu, no ako sprječava nasilje nad ženama i u obitelji, apsolutno sam za njezinu ratifikaciju.
Uz velike profesionalne obveze, nađete li ponešto vremena i za sebe, privatno? Izlazite li još uvijek s društvom?
– Bogme da! Stignem sve. Znam vikendom s prijateljicama otići do Crne Gore, Sarajeva, idemo u wellness, preko "Crnog jaja" nađemo kakav zgodan aranžman i uvijek negdje odemo, a za organizaciju je zadužena Irena. Još se i kupamo, odemo vikendom na Prvić kod moje kume Nere, počastimo se kakvom večerom... Imam divan odnos s prijateljicama.
Reklo bi se da ste prebukirani. Stignete li što i pročitati u slobodno vrijeme?
– U zadnje tri godine sam gotovo isključivo čitala literaturu vezanu za humano potpomognutu oplodnju i liječenje steriliteta. Zadnje knjige koje sam pročitala i svima bi ih preporučila su priča Hyeonseo Lee, sjevernokorejske bjegunke, "Djevojka sa sedam imena" i od Ivane Plehinger "Ono što ostane, uvijek jubav je".

 

Kakvu muziku slušate?
– Obožavam muziku, svi su moji vrlo muzikalni, osim mene koja ne znam pjevati, ali znam "revati". Volim i rock, i klasiku, zabavnu i klapsku... sve što je dobro.
A filmovi?
– Preferiram drame, ali u kino ne stignem koliko bih često željela. Moji omiljeni filmovi su "P.S. Volim te", "Casablanca", "Schindlerova lista", "Ja u ljubav vjerujem", "Ponos i predrasude" i "Sivi kamion crvene boje", inače, srpski film kojeg svakako trebate pogledati.
Za kraj, recite ima li nešto što niste napravili kako ste htjeli, a zbog čega žalite?
– O, da! Obožavam sport. Trenirala sam kickboxing kod Nives Radić, Ivane i Damira Lambaše i žalim što s tim nisam počela u mladosti, nego prekasno, morala sam prekinuti zbog subspecijalizacije. Da mogu vratiti godine, bavila bih se kickboxingom, a da se ponovo rodim bila bih Nives Radić, Ivana ili Damir Lambaša. Fasciniralo me kako to oni rade i na njihovim sam se treninzima osjećala predivno. Inače, džogíram i rekreativno se bavim biciklizmom.