Pjesme Massima Savića, koji je 23. prosinca prošle godine izgubio herojsku bitku s teškom bolešću, oživjet će kao sjaj u tami. U zagrebačkoj Laubi će 14. studenoga biti koncert njemu u čast, a hitove legendarnog glazbenika pjevat će poznata imena iz Hrvatske i regije. Tim je povodom njegova supruga Eni Kondić (60) koja sudjeluje u organizaciji koncerta, za Gloriju pristala dati prvi intervju nakon što je njezin Max zauvijek otišao sa životne pozornice.
- Ja sam se 33 godine jutrom budila i noću zatvarala oči na izvoru rijeke umjetnosti. I ta me rijeka oplakivala iz dana u dan. Nikad mi nije bilo dosadno. Meni je moj Makso pružio i mir i strepnju, i ljubav i ljutnju... Sve mi je pružio. Ništa ne bih mijenjala, ni sekunde. U 33 godine zajedničkog života imali smo jednu bračnu krizu iz koje smo izišli s jednim znanjem više. A to je bilo najgore što nam se može desiti, da ostanemo jedno bez drugoga. Dok smo zajedno, sve ćemo riješiti. Ja sad živim kaznu Božju, ali živim... - kazala je Eni.
- Ne mogu ni slušati njegove pjesme ni gledati slike. Mi ništa nismo krili jedno od drugoga, među nama nije bilo tajni, zajedno smo donosili odluke na dnevnoj bazi. I što ćemo jesti, i što ćemo piti, i što ćemo napraviti u najtežoj životnoj situaciji. Sve smo radili zajedno.
Tako smo se i voljeli, i ljutili jedno na drugo. Apsolutna je sreća naići na takvu osobu, a onda je kroz vrijeme to samo raslo. Mi smo vam bili vječni studenti. Stvarno smo do zadnjeg trenutka živjeli kao dva studenta, koja su odradila ispit i sad mogu gledati film uz neku klopicu. A onda netko zaspi uz film pa ga ovaj drugi budi, pa se do šest ujutro priča i lamentira o filmu ili nečem drugom - rekla je Massimova supruga koja je ispričala i kako se suočila s njegovom dijagnozom.
- Živjeli smo pakao zbog spoznaje dijagnoze i punim plućima se pripremali za veliki koncert u zagrebačkoj Areni u studenome. Bio je to period "roller coastera". Nismo to davali u javnost, trudili smo se boriti sami, mislili smo da ćemo sve uspjeti riješiti. Tim više što je Massimo tako fragilan imao strahovitu snagu da sve iznese kako je iznio.
Ne volim pričati o tom periodu. Još sam beskrajno ljuta, jer ne vidim razlog zašto se to desilo. Zašto? Kome je dobro? Tko je dobio? Svi govore o fazama u žalovanju, da nakon ljutnje dolazi pravo tugovanje, pa nakon toga prihvaćanje. Nema šprance. Ne znam hoće li proći, kad će proći, kako ću razmišljati, kako ću dalje... Treba ići dan po dan i ponavljati: "Nisi sama. Imaš oca, kćer, brata, nećake, krasne prijatelje i ne smiješ im dati ovo što je život tebi dao". Treba shvatiti da nekome nešto značimo i da ćemo tom nekom dati tugu koju mi živimo dignemo li ruke od sebe - zaključila je Eni.