Odavna je i u našoj sredini iščeznuo jedan oblik druženja u objektima kakve samo uvjetno možemo nazvati ugostiteljskim. To su konobe. Onakve, o kojima je pjevala i Meri Cetinić, „Konobo moja, radosti sva“.
A nekad ih je i u ovom gradu bilo napretek. Uz čašu vina i slanu srdelu, u njima su se pretresali dnevni događaji, sport, politika i drugo, pokatkad i „razbanzavalo“ furešte i susjede. Ali uvijek bez malicije.
Stariji su od ukućana obično dobivali štogod novca kao „revenu“ za popit kvartin.
Kad smo bili djeca, iz kuće bi na slali u koju konobu, posebno u Škarice na Gorici, za kupiti u bocunu vina za ručak ili večeru. Za bagatelu.
I mi smo u našoj kući imali konobu dida Marka, koja je sad obnovljena i gdje su dolazili težaci kad bi dida pustio vino, kad bi pred dvorištem stajala obješena kita bora, da se zna da je vino crno.
Danas su pak mjesta masovnijeg okupljanja na svakom uglu- kafići. Za mlado i staro. Uz svirku i z obvezne mobitele.
Bilo j i konoba druge vrste, pravih ugostiteljskih objekata s dobrom spizom. Što su posebno voljeli strani turisti.bila ih je puna šibenska turistička rivijera, od Rogoznice do Pirovca i Murtera.
Među njima bilo je nekoliko vrlo poznatih, kao što je u Vodicama konoba Gušte Jurićava, koju su turisti zvali „Konoba by Gušte“ u kojoj je na glasu bio najbolji roštilj i njihov poznati „Stake by Gušte“, najbolje bržole na žaru. Uvijek puno stranih i domaćih gostiju, posebno Šibenčana.
Gušte je bio vrlo društven čovjek, vedre naravi, gostoljubiv.
Kad bi bio puno zauzet rekao bi gostu da sam nareže pršuta i nalije vina. Znao je počastiti.
Sjećamo se da je ta konoba bila neka vrsta depadanse za neke turističke agencije, posebno za one iz prijateljskog grada Herforda.
Ondje su se sklapala prijateljstva, i najavljivali budući brakovi. Navečer bi se uz večeru, pjevala „Marijana“. Ono: “Ponoć davno već je prošla, Marijana nije došla na „prvi randevu“.
Kakva romantika!