Ako je Šibenik grad s najviše kamenih stuba na Jadranu, a ima ih, prema nekim brojenjima, čak 2851, gotovo sve pripadaju Gorici, dijelu grada koji mnogi njegovi stanovnici, točnije, oni najnepokolebljiviji ili možda najsentimentalniji, smatraju najljepšim mjestom za život pa nisu svoje stare obiteljske kuće zamijenili terenima ili stanovima u novijim šibenskim kvartovima.
– Fantastično, najbolje mjesto za življenje u Šibeniku! Mir, tišina i nema prometa – tako svoju ljubav prema Gorici opisuje Ante Šabić, jedan od starosjedilaca, koji i danas živi u obiteljskoj kući izgrađenoj prije 150 godina. Obnovljenoj, naravno, ali sa sačuvanim čarima starine, koja odiše i na svakom koraku uskih i zavojitih goričkih uličica i strmih skalina koje vode prema kaštelu sv. Mihovila, jednoj od četiri šibenske tvrđave, a prvoj u nizu obnovljenoj nepovratnim stredstvima iz europskih fondova.
Upravo su obnova i uređenje te tvrđave pretvorili nekada puste i tihe goričke ulice u turističke žile kucavice. Njima zadnjih nekoliko godina nadiru nepregledne rijeke turista koje se iz Zagrebačke, preko Ulice don Krste Stošića i Andrije Kačića razlijevaju i do benediktinske i franjevačke crkve i samostana u kojima se nalaze vrijedne umjetnine, poput skulpture Bogorodice s djetetom od terakote iz 13. stoljeća, te dragocjene knjižnice, a zatim se penju do srednjovjekovnog mediteranskog samostanskog vrta sv. Lovre i dalje prema Tvrđavi sv. Mihovila. Na početku toga goričkog uspona, pak, smjestile su se galerije, nekoliko prodajnih, kao i gradska likovna Galerija sv. Krševana, atelje šibenskog akademskog kipara Aleksandra Ale Guberine, kao i grafički studio Ante Filipovića Grčića.
Nekima je to bilo dovoljno da Goricu prozovu šibenskim Montmartreom! Drugi će, međutim, reći da je ta usporedba više nego pretjerana, prije svega zato što je to kvart obiteljskih kuća bez puno javnih sadržaja, koji se u pravilu pojavljuju uz rubove četvrti, prvenstveno uz već spomenutu Zagrebačku ulicu.
– Ja sam tu, što se kaže, "prvi do mora" i čujem mnoge da govore kako je ovo šibenski Montmartre. Za mene nije, jer da bi to Gorica bila, trebala bi živjeti cijelu godinu, a ne samo ljetna tri mjeseca, a i to djelomično. Ključ života ovdje je Galerija sv. Krševana koja ljude na Goricu dovodi i ljeti i zimi, i na plus 40 i na minus 5! Ostali mahom preko zime zatvaraju svoje galerije i suvenirnice – kaže Filipović Grčić.
Zanimljiv je podatak pak da je još početkom 19. stoljeća Gorica bila slabo izgrađena, ali je zato bila premrežena vrtovima. Jasno to pokazuje katastarska karta iz 1825. godine, podsjeća Živana Stošić iz šibenskoga Konzervatorskog odjela.
– Gorica je izgrađena najvećim dijelom u 19. i 20. stoljeću. Naseljava je siromašnije stanovništvo iz okolnih ruralnih naselja. Vidljivo je to u arhitekturi, koja je uglavnom izrazito rustična, kako u koncipiranju tlocrtne organizacije, s pomoćnim građevinama, tako i u obradi pročelja, portala i prozora, te drugih arhitektonskih detalja, što je taj prostor i danas zadržao – objašnjava Stočić i upozorava kako taj dio grada vapi za sanacijom pročelja i krovova kuća, ali i ulica i stubišta.
Šibenska Gorica danas dijeli sudbinu ostalih dijelova povijesne gradske jezgre. Stanovništvo se mahom iselilo, mnoge su kuće prodane i pretvorene u apartmane ili se iznajmljuju kao kuće za odmor, a većina novih vlasnika su stranci. Gorica dijeli i usud šibenske turističke priče: ljeti je gužva i buka, a zimi pustoš i mrtvilo. No, Goričani će reći kako je sve to zapravo nesnalažljivost gradske uprave koja ne uspijeva uhvatiti korak s turističkim vrtlogom koji sve više zahvaća i Šibenik.
Jer, ako već zbog konfiguracije terena svoje aute moraju parkirati daleko od kuće i s tim se moraju pomiriti, pitaju se zašto, primjerice, na Gorici nema nijedne kante za smeće, već ga moraju nositi na rivu u kontejnere. Ili, zašto gradska uprava, navode također kao primjer, ne bi sufinancirala odvoz građevinskog otpada, budući da svaki zahvat u tom dijelu grada, jer se sve mora ručno raditi, košta barem dva puta skuplje negoli u novim dijelovima grada! Lijepo je kada gradska uprava vodi računa o potrebama turista, ali nema života u gradu bez njegovih stanovnika, pa tako i onih na Gorici, poručuju Goričani.
ANKETA:
Ratka Mudronja, umirovljenica: "Sve na ruke!"
– Na Gorici živim više od 60 godina. Velika je prednost ovog dijela grada što je sve blizu. Živimo zapravo u centru grada. Problem je, međutim, što su brojne kuće prodane, iznajmljuju se ili se u njima samo ljeti živi, pa je sve opustjelo. No, problem su i brojne skaline. Nekada one nisu postojale, barem u tolikom broju. Bila je samo uzbrdica, jer prije smo svi imali konje i karove i išli smo s njima u polje. Kada se sredinom prošlog stoljeća uvodila kanalizacija, svugdje su napravili stepenice. I to je dobro, ali dio se ipak morao ostaviti, tako da možete voziti kolica kada idete u spizu ili za ljude u invalidskim kolicima. Ovako nitko ne može proći. Sve moramo vući na ruke, a to je stravično!
Jadranka Kulušić, domaćica: "Trebalo je da se naviknem"
– Rođena sam u Sloveniji, najveći dio života živjela u Zagrebu, a u Šibenik, na Goricu, došla sam udajom. Moj suprug je rođen u kući u kojoj živimo. Ja sam tu 20 godina, moja djeca obožavaju Goricu, a meni je trebalo vremena da se naviknem. Prednosti su to što puno toga možete obaviti pješice, djeca su išla u školu bez da prelaze prometnice, mogla su se vani slobodno igrati. Mogla bi i danas, ali više nema djece, jer su se mnogi iselili, prodali kuće koje su pretvorene u apartmane. Ne sviđa mi se što je ljeti ovdje prebučno, a zimi je sve mrtvo. Razlika je drastična. Problem je i što smeće ne možemo odložiti nigdje na Gorici, nego moramo nositi na rivu u one podzemne, inoks kontejnere. A to je vrlo nepraktično. Grad bi više trebao voditi računa o stanovnicima ovog dijela jer bez njih nema revitalizacije gradske jezgre, o čemu se stalno govori.
OCJENE:
Opći dojam - 4, 5
Komunalni red - 4
Pročelja - 4
Parking - 2
Zelenilo - 3,5
