Iver ne pada daleko od klade, jabuka od stabla, a Vudrazi – vrazi – od volana. Svakom je Vudragu timun drag, bio on muško il žensko, tu iznimke nema, pa ga je tako i mala Ivana Vudrag uzela u ruke još dok ni nogama nije s njega mogla zemlju dotaknuti. A onda je tako mala i vozila ko velika.
- Sićan se, ćaća bi me sija na motor, upalija ga, da bi mi timun u ruke i onda bi ja vozila, al' ne bi smila stat, jer ako stanem, past ću! I onda bi tražila misto di ću se okrenit, vozila nazad, a ćaća bi me čeka na mistu odakle san krenila, da me uvati i pridrži motor dok ja sađen s njega – smije se Ivana, danas diplomirana ekonomistica i ozbiljna žena, zaposlena u Trokuta, koju smo s ovon ponudom da se raspriča za Šibenski list vratili nazad u ditinjstvo, sritno i lipo, na Staroj Cesti.
Di je tih godina bila cila jedna ženska klapa koja se skupljala oko motora – Ivana, Ana Šarićka, od Boška, odnosno pokojnog Jere Šarića unuka, pa Maja Bedrica, ona je imala prva skuter u Šibeniku.
-- Mi smo tako počeli ka dica, uzimat od Branimira Terzanovića Pia, poznatog šibenskog ugostitelja, koji je na rivi drža poznati, istoimeni kafić Pio, vaterpolista i poslije direktora vaterpolo kluba Šibenik, njegov Tomos automatik, živio je u susjedstvu, i spuštat se na njemu nizbrdo, niz nizbrdicu u garaži... A onda bi dikod uzeli i Barin mali motorić, od Bare Šarića, legendarnoga šibenskog motorista. E, on je sebi napravio mali motor, svi su mislili da je to Honda, Minimoto, ali nije, to je bio Barin 'ižinj', njegova samogradnja, stajao bi u dvorištu, parkiran uz njegov legendarni Norton. Kola su bila od kariole, dva kola piturana u crveno, motor od tri brzine i mi smo s njime puštavali niz trotoar... Ajmo!
Nas dvi, tri, već spomenute. Kasnije mi je brat kupija automatika, Tomosa. To je bija metalik plavi automatik s mašinom od Kolibrija i crnim livanim felgama. To je bio onda san snova, vrh vrhova, najbolji zamislivi motorić prije nego su došli skuteri, dok nije počela njihova era. Izuzev Vespe jasno, ali nju su uglavnom imali stariji, ka moj brat, od kojeg bi ja grebala đir, prije nego mi je kupio automatika. I onda bi ljudi rekli 'Vespa iđe, a nema niko za volan!' Jer se ja iza njega nisan ni vidila. A mater bi odozgo, s ponistre, gledala doli i govorila 'Vi niko niste normalni! Jere, ako dica nemaju pameti, imaš li bar ti?!' - pitala bi ćaću, a on bi joj odgovorija 'Senka, pusti dicu na miru!'
Zaluđene curice
A dice je bilo, osobito curica. Uz već spomenute bila su tu, zaluđene motorima još i Anita Šaninca, ona je imala 'šesticu', pa Adrijana Lučev, imala je sivog automatika, pa Ornela Šupe, Kata Roša je vozila i trke, bila je tu i Nela Slavica sa svojom 'sferom'.
Skupljali smo se po Solarisu, za vrime rata i na vidilici, bilo bi gori po 30 motora, ali nisu bile samo cure, bilo je tu i muškića, sidili bi po zidićima, zapalili cigaret, nije se još onda išlo toliko po kafićima ka danas. Ja san ta generacija, 78. godište, bili smo tinejdžeri kad nas je uhvatio rat i ratne devedesete, uzbune, opća i zračna opasnost. Ali, dok većinu ta opsesija motorima prođe kad napune 18, dođe punoljetnost i polože za auto, mene nije napustila do dana današnjeg. Ja još uvik jedva čekam četvrti misec i proliće da sidnen na motor i napravim đir - priča Ivana.
Kako joj ćaća nije da s Tomosom automatikom ić u srednju školu, napravila bi s njim koji đir poslije nastave, a onda je u trećem srednje, skupila nešto novaca, nešto se ogrebala u brata – a ima ih na sriću, dva, Ivu i Krešu – i kupila bilu vespu, koju je godinama vozila, a onda ju je teška srca prodala, kad se vratila s faksa – završila je ekonomiju u Zagrebu – ali samo da bi kupila novi veći, jači, bolji motor. Apriliu Sportcity od 250 kubika.
- Teška srca san prodala Vespu, prekrasna je bila, stara koliko i ja, original talijanka, od 200 kubika, ali kako sam je palila na kurblu, barem sam gaće sačuvala i noge – rasparala sam more nogavica, a noge su mi bile krvave od grafuna od kurblanja. Aprilia je palila 'na botun', kupila san je novu u Rape, već san tada počela radit, u Jollya u komercijali.
Motoristi su se tih godina, na kraju starog i početku novog tisućljeća, okupljali oko Gospe vanka grada, na Vidilici, na poligonu na Šubićevcu, tamo bi manje vješti učili, stariji bi im pokazivali, u Solarisu, koji još nije bio privatiziran i zatvoreni resort, te na šibenskoj rivi. Po mogućnosti sist na štekat, a noge stavit na sic od motora! To je takav đir bio!
Puna garaža
Ivana, što se motora tiče, zapravo i nije imala izbora. Njezina ljubav i strast krenula je iz kuće, ćaća je mehaničar, mlađi brat Kreše isto. I stariji brat Ive isto je s njima uvik čačkao oko auta, a dida Jere – koji se zva isto ko i ćaća – je isto bija mehaničar i vjerojatno jedan od prvih Šibenčana koji je imao vozački ispit! Dida je živio u Splitu i bio je prije drugog svjetskog rata osobni vozač direktora tvornice ferolegura u Dugom Ratu kod Splita i u Crnici, Francuza Lemassona, s kojim je bio i prijatelj. Dida je isto bio mehaničar, on ne samo da je vozio, nego je i sam popravljao to auto. On i ćaća od Bobe Jurasa, još jednog poznatog šibenskog mehaničara, oni su bili vjerojatno prvi šoferi u Šibeniku.
- Tako je i naša garaža bila uvijek puna auta i motora. i moja prva slika je ona kako sidim na 'Puhiću' (Puch) kojeg je ćaća kupio Ivi i Kreši, a nisam imala ni tri ili četiri godine - prisjeća se 'mala' Vudragovica, koja onako plava baca malo i na najbržu Talijanku, moto zvijezdu, Rebbecu Bianchi. Čak ima i Yamahu kao ona, samo što je u odnosu na Rebeccinu 'pilu' Ivanina samo – 'šegac'.
Kad si mlad i lud za motorima, onda obavezno imaš problema i s policijom. Jer, uvik su tu bili problemi – il ti je istekla registracija, il nemaš kacige. Al, srića, sve je to bilo sitno, smije se Ivana, koja se uozbiljila kad smo je pitali je li istinita ona koja kaže da nema onog tko vozi motor, a da nije pao s njega!
- Je, istinita je. Pala sam ja s njega, i to više puta, al zadnji put, prije sedam – osam godina, stvarno je bilo gadno. Išla sam na kupanje na Brodaricu, malo sam se zanila, volan se zanio, ja izgubila kontrolu, pala, i tu sam strugala, jedno 70 metara po asfaltu, skinula skoro trećinu kože s tijela, zadobila opekotine prvog i drugog stupnja, natukla se, sva nikakva završila u bolnici. Bilo je gadno, mogla sam i zaglaviti. I otada sam znatno opreznija. Ne idem više na duge ture, vozam se po gradu, do Brodarice, a Yamaha mi služi, unatoč svojih 400 kubika najviše za šminku po gradu, jer mi je to najlipši skuter koji postoji, prekrasan. Odem s njim na posao i s posla, a Ducati 899 R bijeli, koji mi je najlipši motor na svitu, držim samo na desktopu od kompjutera. Jer, to je ne samo opasan, nego i užasno skup sport, pa valja samog sebe čuvati od toga - progovara iz Ivane zrelost i iskustvo.
Skupi sport
Prije toga nije imala straha, i da je imala novaca, sigurno bi vozila trke. Jednom je probala voziti i na Grobniku, svidjelo joj se, ali i otrijeznilo, jer je shvatila koliko ti novaca za taj sport treba. Samo za par ili dva guma koje spališ, treba ti 500 ili 600 eura! Ali, brzine voli. Vozila je donedavno i Opel Astru GTC, sportsku, nisku, ima i gliser s pentom od 135 konja. Valjda zato i prati vremensku prognozu bolje nego da ima vinograd u Donjem Polju. Pa mi je rekla da u utorak, kad smo se dogovorili za razgovor neće valjat vrijeme za slikavanje, 'zovu kišu'.
- Haha, je, redovno i vrlo pomno pratim prognozu da znam hoću li ujutro na posao autom ili skuterom i što ću obući. I kakvo će vrijeme za vikend, oću li moći izići malo brodom, ja i moj pas Barni!
Očito s motorima i brzinama je kao i s alkoholom, treba u njima uživati odgovorno. Pa je stoga i Ivana Astru zamijenila Jeepom Renegadeom, koji je zgodniji kad treba u nju ukrcati mater, ćaću i p(a)sa. Pa ju to sve skupa malo i inspirira da evo, i ovim putem, pozove kolegice i prijateljice da zajedno osnuju i jedan mali ženski moto, ili auto – moto klub, u kojem bi se mogli, odnosno mogle zajedno družiti, kao u danima prve mladosti, oživjeti možda u novom ruhu i stare tradicije, kao što su to bile i poznate 'Trke oko Krke'. Pa se s vjetrom u kosi izluftirati malo za svoj gušt, kao nekada. Od pomoći im može biti i ćaća Jerko, koji je već godinama sudac u auto-moto sportu, a može im biti i organizacijski od pomoći, jer je osnivao i AMK Mihovil, i bio mu i predsjednikom. Da sve ostane u familiji, jer u njoj je sve i počelo.
I sa Starom Cestom. Na kojoj je motor, i to Jawu, vozila i Hatidža Tidža Kalik, vjerovatno prva žena motoristica u bivšoj Jugoslaviji, a u spizu je sve do prije koju godinu, motorićem 'remenkom' išla i teta Matija Rogulić, mater poznatog motorista Darka, višestrukog jugoslavenskog i hrvatskog prvaka u motociklizmu. Eto, nije samo Teslina ulica u Šibeniku silno zanimljiva, nego je to i Stara Cesta...
