Trideset ljeta šibenske klape "More"; S Belanom smo otopili ‘Srce od leda’

Već 30 ljeta ugodno šumi šibensko “More”. Nije riječ o prekrasnom dijelu Jadrana, smještenom između Kornata i Rogoznice, već o klapi “More”, koja je jedan od nositelja kvalitete u šibenskom klapskom “pokretu“.

U trideset godina uspješna trajanja “Mora” Davor Pažanin, Dragan Drezga, Miroslav Šupe, Dražen Ševerdija i Marinko Rimac ubrajaju i godine kad se klapa zvala “Scardona” (op.a. staro rimsko ime Skradina) i “Posejdon” (op.a. naziv tvrtke za podvodne radove). Oba su ranija imena čvrsto povezana s prvim tenorom i “vječnim“ motorinom klape Davorom Pažaninom, koji je radio u firmi “Posejdon”, te bio i ostao skradinski zet.
- Rado prebirem po starim klapskim uspomenama, te jednako rado spominjem i većinu naših bivših pjevača, među kojima ima, nažalost, i pokojnika poput Skradinjanina Jane Paića. Sjećam se lipe pisme i druženja sa Žurom, Mirčetom, Cukom, Sladićem, Skorićem, Marijanom, Dukićem, Begurom… I rado ističem podatak da smo sa svima ostali u dobrim odnosima. Da su svi napustili klapu zbog svojih osobnih razloga, a ne neke svađe ili svađice - priča nam Pažanin.

Omiš, naš drugi dom

“More” se kao dobar dio dalmatinskih klapa prelilo u komercijalne i pop-vode, ali Festival dalmatinskih klapa u Omišu, te a capella pjevanje bili si (i ostali) njihova vječna infišacija. Prvi tenor Davor Pažanin je, primjerice, u ratnim godinama na jedan od omiških nastupa stigao izravno s bojišnice! U evidenciji klape “More” zapisano je točno 20 nastupa na Festivalu dalmatinskih klapa.
- Odavno u svojim nastupima koristimo mandoline i gitare, ali još uvijek su nam barem 30 posto repertoara na koncertima izvorne dalmatinske pjesme. Nerijetko zapjevamo na klapskim susretima i festivalima. O našoj ljubavi prema “Omišu“ da ne govorimo. Tamo se, zbog brojnih festivalskih nastupa, osjećamo kao kod kuće. Nemojte se iznenaditi ako se i idućeg ljeta pojavimo u festivalskoj konkurenciji na ušću Cetine - kažu tenori Pažanin i Drezga, koji čine toliko potrebnu, skladnu i prepoznatljivu tercu u klapi “More”.

Prvi smjeliji korak prema dalmatinskim pop-vodama “More” (ili ondašnja “Scardona”) je napravilo izdavanjem svog prvog samostalnog nosača zvuka “Scardono moja stara“. Naslov longplejke bio je vezan za zajednički uradak Dušana Šarca, kao autora glazbe i Ive Mikuličina, kao autora teksta. Pjesmi, koja je postala neslužbena himna staroga gradića na ušću Krke. Da je bilo više ugodno družiti se na probama u Skradinu, te na snimanju u Zadru sa Sladićem, Žurom i ostalima, koje je Pažanin već spomenuo. Kao što se u legendi kraljević Marko hvalio svojim konjem Šarcem, tako su i članovima “Mora” puna usta svog (Dušana) Šarca. Kao skladatelja i prijatelja, kao “vječnog” zaštitnika.

- Od tog prvog nosača zvuka mi i ne možemo zamisliti naše nove CD-ove bez Šarčevih pjesama. Od emotivne “Scardone” do zajebantske “Tri vrčine“, u kojoj posebnu vrijednost ima tekst Dinka Škevina. Naše “vječno“ prijateljstvo sa Šarcem, osnivačem i ravnateljem “Dalmatinske šansone“ ima posebnu dimenziju. Više je ono “klasično“ dalmatinsko, a manje poslovno. Barem dvaput tjedno odigramo partiju karata, najčešće briškule i trešete. Ne bježimo ni od marendina, obiteljskih druženja… Kao u doba one stare, iskonske Dalmacije, kad je ljude spajala dobra spiza, kapljica vina, karte i pisma - otkriva Pažanin.
Šarac je, dakako, neizbježan i na novom, četvrtom samostalnom nosaču zvuka, za koji je “More” već potpisalo ugovor s “Croatia Recordsom”, a koji bi 30. obljetnicu začinio s pet starih uspješnica, ali i jednakim brojem novih pjesama.
Jednako je posebno njihovo glazbeno druženje s riječko-splitskim kantautorom Nenom Belanom. Posebice na “Dalmatinskoj šansoni“ u Šibeniku.

- Suradnja je počela posve slučajno. Sreli smo se u doba, kad je Belan imao, najblaže rečeno, malo autorsko zatišje. Kad je tražio svoj novi, drugačiji glazbeni put.

Naša su se dalmatinska srca za tren spojila u “Srcu od leda“, u ideji da zajedno snimimo tu Belanovu sjajnu skladbu. A poslije toga se suradnja otvorila, razgranala na najbolji način. Lako prepoznatljivim pjesmama: “Galeb”, “Divojka sa juga”, “Kad plima se diže”, “Rijeka snova”, “Lipi moj grade”… Bilo je večeri “Šibenske šansone“, kad smo nastupali i kao pratnja Belanu i samostalno s njegovom skladbom pa naši prijatelji nisu znali za koga zapravo glasati u utrci za nagradama publike. Neno Belan je tipični Dalmatinac i pravi čovik. Izravni plod našega glazbenog prijateljstva je i njegova mala opsjednutost gradom Šibenikom. On je suradnju sa Šibenčanima samo proširio na mjuzikle, koje je pripremalo Šibensko narodno kazalište - kazuju članovi “Mora”.

Slovenci ih obožavaju

Bariton i mandolinist Miroslav Šupe posebno ističe pikanteriju kod snimanja pjesme “Srce od leda“.
- Vokale smo, vjerovali ili ne, snimali u mojoj kući u Zablaću. Tijekom snimanja držali smo malo otvoren prozor, pa će sitničavci, ako se potrude, na snimci pronaći i tihi, ali prepoznatljivi pjev ptica iz obližnjeg dvorišta - otkriva nam Šupe.
Nije, međutim, Neno Belan bio i jedini (hrvatski) solist s kojima su Šibenčani uspješno surađivali. U akustičnoj verziji pjesme “Kad plima se diže“ lako je prepoznati glas Marijana Bana. U skladbi “Stare ure“ Šibenčani su se družili s Majom Blagdan. Na dragoj listi glazbenih prijatelja članovi “Mora” drže zapisanim i Sinjanina Dražena Žanka, Slavonca Ćiru Gašparca, Splićanina Deana Dvornika, Slovenca Luku Basa… Ne bježe ni od suradnje s Davorom Radolfijem. A pogotovu od nove slovenske zvijezde, atraktivne Nine Banelli.

Dalmacija u mom srcu, a Slovenija u mom oku! Te se parole, kao većina uspješnih dalmatinskih sastava drže i članovi klape “More”.

U suradnji sa slovenskim glazbenicima, novinarima i menadžerima naslovnu ulogu je, kako tvrdi Davor Pažanin, preuzeo bas i gitarist Dražen Ševerdija. Za Dražena se, uostalom, mirne duše može kazati kako je kompletni glazbenik. Kao pjevač, autor, tekstopisac, skladatelj…

Nemamo sponzora

- Živimo u vremenu kad bez laptopa i mailova ne možeš odraditi sve što treba. To je dopalo mene. A mi u Sloveniji u prosjeku pjevamo četiri puta mjesečno. Potpisali smo ugovor s moćnom slovenskom glazbenom agencijom, nazočni smo na valovima radiopostaja, u medijima… Naša je ljubav prema Dalmaciji nepresušna. Uostalom, ja sam tipični Dalmatinac, koji voli pismu i balun, Hajduk i Šibenik. No, kad je posao u pitanju, a naši su nastupi sve više komercijalni, ne mogu i ne želim sakriti istinu o Sloveniji. O publici, koja sve “guta“, a koja je izuzetno kulturna. Nije lako opisati osjećaj kad sam prvi put zapjevao pred punim gledalištem u ljubljanskim Stožicama. Onoj velebnoj dvorani, gdje se igralo Europsko prvenstvo u košarci - priča nam Dražen Ševerdija, koji je dao otkaz u šibenskom Remontnom brodogradilištu te se posve posvetio klapi i poljoprivredi.
Tako je zapravo postao i jedini glazbeni profesionalac u “Moru”. Davor Pažanin i dalje gradi rive u malim dalmatinskim mistima, Dragan Drezga je predstavnik “Podravke”, inženjer Miroslav Šupe radi u drniškom pogonu prerade aluminija, dok je Marinko Rimac šef kuhinje.

- Sami sebe financiramo. Nemamo sponzora ni donacija. Odvajamo od honorara na nastupima za studijske snimke i spotove.
U zadnje smo vrijeme snimili tri nova spota. A sve to košta. No, najviše se radujemo novom nosaču zvuka. Još mu nismo odredili ime, ali znamo da će on biti po guštu svakog tipičnog Dalmatinca. I ne samo Dalmatinca - zaključio je našu ćakulu Davor Pažanin.

U “Moru” se ne brinu ni za budućnost klape. Ona će se, nema sumnje, kad dođe vrijeme, doslovce, obnoviti iz vlastitih inkubatora. Na koncertima su se već okušali Šimun Ševerdija, Bruno Pažanin i Šimun Rimac. Na radost svojih očeva Dražena, Davora i Marinka.