Pjevačica Emilija Kokić rado se prisjetila kako je izgledalo kada je pobijedila na Eurosongu 1989. s grupom Riva i pjesmom "Rock Me", kako je biti zvijezda 90-ih, što ih je snašlo u ratu, što misli o današnjim zvijezdama, ali i vremenu u kojem živimo, Dori, Eurosongu i današnijim hitovima...
Ispričala nam je i kako je izgledao ljubavni početak supruga Miljenka Kokota, HRT-ova spikera i nje, zašto se nisu sviđali jedan drugome, a sada slave dest godina braka...
Otkrila nam je fali li joj rodna Dalmacija, a dotakli smo se i njene škole pjevanja, ali i mogućeg novog zanimanja, s obzirom da završava edukaciju za tjelesno-orijentiranu psihoterapeutkinju.
Za početak smo je pitali kako je bilo i kako se osjeća nakon ispadanja u Plesu sa zvijezdama?
- Podijeljene su mi emocije, s jedne strane mi je žao što nisam više dio te priče, stvarno je čarolija učiti u takvim uvjetima, baviti se plesom i tako prekrasnim stvarima, učiti nove plesove, istraživati svoj odnos prema tijelu i kako se osjećam u plesu i pokretu, dozvoljavam li sebi slobodu u tome. Otkrila sam jako puno stvari o sebi. Sve skupa mi je bilo jako lijepo.
Kostimi su predivni. Pohvalila bih kompletan tim ljudi koji to rade, sve besprijekorno funkcionira. S jedne strane mi je žao što nisam dio toga, a s druge strane mi je pao ogroman teret i s ramena i sa srca jer je stvarno teško. Već zadnja dva mjeseca treniram, život mi se pretvorio u odlazak u dvoranu i savladavanje koreografija.
Divim se ljudima koji se bave plesom, imam ogromno poštovanje, jako puno je to rada, truda, ulaganja. Svjesna sam da nitko od članova žirija nije očekivao da svi mi tehnički možemo biti dobri, ali razumijem da se moraju ocjenjivati i takve stvari.
S kritikama sam se jako dobro nosila jer jako poštujem struku, nikako nisam doživjela to kao nešto teško ili uvredljivo. Iz svakog komentara sam iščitala dobru namjeru i želju da budem još bolja. No, svjesna sam svojih kapaciteta i granica. Stvarno zahvaljujem svima...
Sjećanja na devedesete
Imali ste iznimnu popularnost s grupom Riva, trijumfirali na Eurosongu… Kako danas gledate na to? Kakvo vam je to iskustvo bilo?
- Naravno da je pobjeda na Eurosongu s grupom Riva donijela ogromnu popularnost i bili smo stvarno megazvijezde. Danas mi sve to skupa izgleda kao nekakav san. Godinu dana nakon pobjede smo putovali po različitim televizijskim centrima, pripremali smo internacionalni album, da bi, kao i svi, završili u podrumu bez struje i vode zbog granata i rata, tako da nam je ta cijela zvjezdana priča bila naglo zaustavljena, kao i većini ljudi kojima su ta ratna događanja 1991. promijenila život.
Iskustvo je to koje ne mogu s ničim usporediti da bih približila čitateljima. To je nešto što ne možete ni u snovima pretpostaviti da bi bilo moguće da se tako nešto dogodi. Mi smo bili bend skroz na početku, bez pretjeranog scenskog iskustva, bez da smo imali te velike pozornice u cipelicama i onda se dogodi pobjeda, kao da ti to ne može ući u glavu, koliko je to bilo iznenađenje i neočekivano... i ta sva radost i toliki miks različitih emocija... tako da je to teško opisati. To iskustvo ne bih mijenjala ni za što, naravno da mi znači jako puno.
Kako komentirate "današnje" Dore i pobjedničke pjesme?
- Teško mi je to komentirati. Mislim da su ljudi koji šalju pjesme na Doru uvjereni da je to upravo za Eurosong. E sad, tu je ta zamkica, Eurosong se mijenja iz godine u godinu, ta transformacija da jedne godine pobijedi samo rockerski bend pa jedne samo pjesma uz klavir, pa iduće nešto treće… Sviđa mi se što se Eurosong mijenja i što ne postoji taj kalup u koji se mora pjesma ugurati da bi bila za Eurosong.
Kad se to dogodi, to fanovi prepoznaju. Svi oni koji šalju pjesmu i očekuju da bi mogli pobijediti bi se trebali prije toga jako dobro raspitati i otkriti kakvi su fanovi. Ja gostujem po partijima koje organiziraju fanovi Eurosonga po Europi, to su ljudi koji imaju sve moje albume na hrvatskom, znaju sve moje pjesme... Kad takvim ljudima pošaljete pjesmu koja podilazi, odmah ćete dobiti "ne".
Kako danas gledate na devedesete?
- Te su mi godine posebno emocionalne. Puno velikih promjena sam doživjela tih 90-ih. Nakon pobjede na Eurosongu dogodio se rat, dogodilo se to da smo sve koncerte kao bend radili humanitarno, iz svog džepa smo plaćali i hotele i restorane i putne troškove. To smo mogli raditi neko vrijeme, ali nakon određenog vremena nam je to postao problem. Dogovorili smo se da bi možda bilo dobro da ugasimo bend na neko vrijeme, da nastavimo kada se smiri.
Nažalost, predugo je trajala ta situacija i ratno zbivanje pa smo odlučili trajno ugasiti Rivu i to je bio trenutak kad sam ja počela svoju solo karijeru i to su bile te 90-e. To je bio taj period kad sam ja počela raditi dance glazbu, tako da sam u tom razdoblju imala jako puno hitova i jako sam zadovoljna tim dijelom svoje karijere. Dosta hitova ljudi slušaju dan danas, traže ih i vole. To su bili baš hitovi u to vrijeme i super mi je to bilo.
Je li nekad bilo lakše ili teže biti zvijezda?
- Kao i u svemu imate pluseve i minuse tada i sada. Generalno mi se čini da je danas puno teže. Zato što znamo svi kakva je situacija s televizijama, društvenim mrežama, nema baš glazbenih emisija, te spotove koje bi vi snimili - gdje se to vrti, gdje ćete to plasirati, što mladi slušaju kojima je sve dostupno preko interneta… Generalno bih rekla da je drukčije danas nego kako je bilo tada kad smo mi započinjali svoju karijeru, ali mislim da je danas puno teže mladima nego što je bilo nama.
Što je bilo vama najteže?
- Najteža su bila ta putovanja, jako puno sam radila, imala sam jako puno koncerata, probajte zamisliti kad imate koncert u četvrtak, petak, subotu, nedjelju, plus preko tjedna neko snimanje, fotkanje, pripremanje... To je generalno posao koji zahtijeva dosta suradnika jer jako teško čovjek to može sam. Teško je bilo razmišljati o privatnom životu uopće, jer takva česta izbivanja iz kuće nisu jednostavna.
Meni se dogodio trenutak kada sam osjetila zasićenje, kad sam osjetila da taj estradni život nije sve ono što sam ja, znala sam da "ima mene još", ali nisam znala u kojem smjeru želim istraživati sebe. Samo sam znala da se ne vidim za 10 godina da ću putovati 4 dana tjedno i dolaziti doma u 6 ujutro. Tako da sam krenula istraživati što me još veseli, što bih ja još htjela, onda sam krenula u nekom drugom smjeru.
Što je bilo najljepše?
- Što sam vrlo svjesna da svojim imenom i prezimenom i svime što imam iza sebe, zapravo nemam ni jednu mrlju, moje ime i prezime i cijela karijera je vrlo čista, sve je lijepo.
U tom kontekstu sam svjesna da svoje ime i prezime mogu iskoristiti da bi poticala dobro, da bi motivirala ljude, da bi bila nekom inspiracija, da bi bila nekom "ako je ona mogla, mogu i ja". Ja sam isto jedna najobičnija cura koja je krenula iz Zadra i dogodila joj se pobjeda na Eurosongu...
I onaj dio kad su se ljudi zaljubljivali na moje pjesme pa bi mi to pisali, to je jako lijep dio, gdje god ima emocija, a ima veze s mojom glazbom ili mojim pjesmama, to doživljavam kao blagoslov.
Od Zadra do Züricha
Vi ste Zadranka… Kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Nedostaje li vam Dalmacija?
- Ja sam se rodila u Zadru, a onda smo se odselili u Švicarsku kod mog tate. Ja sam zapravo polušvicarka, tamo sam išla u vrtić, školu, govorim njemački. Bila sam jako zaigrano dijete, jako znatiželjna djevojčica koja se na sve htjela upisati i sve me zanimalo, a tad mi je to u Zürichu i bilo dostupno.
Djetinjstvo mi je bilo zabavno, bogato, lijepo, šaroliko. Ne bi rekla da mi nedostaje Dalmacija, često sam dolje. Sreća pa imam supruga koji obožava Dalmaciju i sve što ima veze s Dalmacijom, artičoke, maslinovo ulje, šparoge... Često smo mi dolje.
Kako je izgledao početak ljubavne priče vas i supruga Miljenka Kokota?
- Kod nas se nije dogodila ljubav na prvu. Nije da smo bili odbojni jedan drugome, uglavnom, postoje ljudi koji se prvi put ugledaju i znaju da je to ljubav za cijeli život. Mi nismo imali takvu priču, to sam htjela reći. Presudilo je kad smo zapravo jedno drugom dali priliku progovoriti i razgovarati, jer je on imao predrasude o meni, tko što većina ljudi ima predrasude o javnim osobama.
Tako je i on imao predrasude o meni, a i on je meni bio "netko s televizije", pa sam i ja imala predrasudu o njemu. Tek kad smo počeli razgovarati, kroz razgovore smo shvatili koliko smo zapravo slični, i koliko imamo puno stvari koje nas povezuju karakterno. Onda smo pomislili da bi se moglo dogoditi nešto više i danas sam sretna i zahvalna što se to dogodilo… Nikad nisam još upoznala osobu koja ima toliko vrlina kao što on ima, i sad ja ne znam je li to zato što smo slični, zato što smo kompatibilni, u svakom slučaju sam sretna što je Miljenko moj suprug.
Deset godina braka planirate proslaviti u Boriku gdje ste se i vjenčali… Kako će to izgledati?
- Miljenko i ja nismo ljudi od vatrometa ni od prskalica, ni od slavlja. Nemamo konkretnu ideju ni kad ni gdje, ali bilo bi lijepo da za godišnjicu budemo u Zadru.
Je li vas Miljenko podržavao u "Plesu sa zvijezdama", što on kaže?
- Miljenko me podržavao u "Plesu sa zvijezdama", njemu je to sve jako zanimljivo i zabavno bilo. On se meni divi jer on ne bi nikad pristao na tako nešto. Podržava me u svemu što mene veseli jer je njemu važno da sam ja sretna i zadovoljna, i obrnuto, i ja njega podržavam u stvarima za koje vidim da mu se razvuče osmijeh na licu. Njemu je to sve okej, on ima drugačiji pogled na to jer zna mene kakva sam ja privatno kakva sam na pozornici, na plesnom podiju, vidi koliko se trudim i veselim, vidi koliko želim naučiti…
Da partner ima problem s tim u bilo kojem smislu, mislim da nitko od nas ne bi mogao sudjelovati jer je to stvarno jako zahtjevno. Mene je jedva bilo doma u zadnje vrijeme, stvarno sam dosta vremena provodila na treninzima. Imamo velikog psa, on je vodio brigu o njoj. Zove se Mima, tako da nije to tako jednostavno. Ona nam je kao član obitelji i jako pazimo kako se ona osjeća. Miljenko je sretan što sam ja sretna.
Ljepilo ljubavi
Koja je tajna vašeg sretnog braka?
- Vi se šalite! Nema nikakve tajne. Rekla bi da smo oboje ljudi koji žele ulagati u naš odnos. Mi razgovaramo puno, slušamo puno, prihvaćamo jedno drugo… A ljepilo koje drži sve to skupa da se ne raspadne je apsolutno ljubav.
Kako izgledaju satovi u vašoj školi pjevanja? Tko sve pohađa? Koliko vas to ispunjava?
- Imam različite grupice i različite dobne skupine. Naravno da je program za djecu različit od programa za tinejdžere ili odrasle, ili od programa za ljude koji se ozbiljnije žele baviti pjevanjem, imam osnovni program koji svi mogu proći, a tamo se uči kako se diše, kako se otvara vilica, kako se koristi muskulatura, neke osnovne postavke glasa. Pohađaju svi, od djece koji su prvi razred do ljudi koji su u penziji jer se prije nisu stigli baviti nečim što su htjeli cijeli život, a do sada nisu imali prilike.
Imam različite skupine. Energija na našim grupicama je fantastična. Da sam ja znala koliko ću radosti imati u toj interakciji s ljudima i kad vidim te procese koji ljudi prolaze kad uče disanje, kad uče otvaranje vilice, artikulaciju, kad osvješćuju kakav im je osjećaj za ritam, kakva im je intonacija, koliko istražuju svoj glas, onda kad nešto savladaju što im je bio problem kad su se upisali u školu, pa to su ogromni uspjesi, ja se veselim više od njih. Stvarno me rad s ljudima ispunjava i jako sam zadovoljna sa svojom školom pjevanja.
Upisali ste edukaciju za tjelesno orijentiranog terapeuta, kako ste došli na tu ideju? Planirate li raditi kao terapeut?
- Moja prijateljica je vidjela jedno predavanje, rekla je da joj se čini da bi mi moglo biti zanimljivo, otišla sam na predavanje i bilo mi je savršeno jasno da je to nešto što ja želim jer me jako zanimalo ono što nije vidljivo ili opipljivo, a znamo da postoji, kao što je talent, ljubav, misli, emocije, što se dogodi kada čovjek stane na pozornicu, i onda kad se smrzne od straha i počinje imati fizičke manifestacije poput ubrzanog rada srca, stisne mu se grlo, znoje se dlanovi itd. Upadne u neko stanje.
Što je to što izaziva takva stanja? Ja sam krenula istraživati to jer se bavim pjevanjem, ljudima, zanimalo me pomoći nekom tko ima tremu. Kad sam krenula otvorila sam jedan cijeli svemir, to je nešto što me ispunjava, zanima… Sada sam šesta godina i imam uvjete za diplomski rad i da bi mogla steći uvjete za diplomski, moram imati veliki broj terapija s klijentima, tako da ja već radim kao terapeut, ali sam pod supervizijom, što znači da moram iskomunicirati sve sa svojim supervizorima i argumentirati.
Sad se sve više zaljubljujem u rad kao terapeut, vidim da imam potencijala, zadovoljna sam sa sobom kako mi to ide, i možda bih i radila kao terapeut, vidjet ćemo, ali to znanje i iskustvo ne bi ni za što mijenjala. Toliko mi je zanimljivo, jako me uvlači da otkrivam sve više i sve dublje, jako mi je zabavno i osjećam sebe u radu s ljudima. Jako mi je važan taj emotivni aspekt i otkrivanje koje su potencijalne traume koje čovjek nosi jer mi to sad već možemo dosta tog prepoznati na samom početku razgovora s tim ljudima.
Svi smo mi svjesni da određena emocionalna stanja osjećamo u tijelu. Bilo da je u pitanju radost, zaljubljenost, strah, paniku, ljutnju… sve to osjećamo u tijelu, tijelo pamti. Ako se to ponavlja može se dogoditi da te blokade na energetskoj razini se počnu manifestirati u obliku fizičke bolesti. To je važno ako postoji emocionalna podloga za nešto što u tijelu ne funkcionira, onda je dobro da tjelesno-orijentirana terapija može pomoći u rješavanju toga. Moj impuls da želim učiti i istraživati to polje me nagnalo na to. Daljnji planovi su svakako nešto što ima veze s glasom i terapijom ili kombinacija toga.