Vaterpolisti Solarisa čekaju još jedan povratak: ‘Marin je, majko, lipo ime!‘

Lijepa vijest stigla je s Kvarnera u Crnicu. Točnije, informacija o tijesnoj, ali vrijednoj pobjedi vaterpolista Solarisa nad riječkim Primorjem. Kluba, kojemu su Šibenčanima u minulim sezonama nerijetko bili dobre, drage mušterije. Bolje rečeno, na Kantridi se itekako obistinila predsezonska prognoza neumornog Tomislava Cice Ninića „kako će šibenski vaterpolisti biti tiho, ali ugodno iznenađenje novog prvenstva Regionalne lige“. Još jednom se potvrdila i stara priča kako su novi povratci u staro gnijezdo (Antonija Petkovića, Andrije Vlahovića i Eugena Koprčine) po nepisanom pravilu korisni za najbolje šibenske klubove.

- Naravno da sam sretan poslije gostujućih uspjeha protiv Crvene zvezde u Beogradu i Hinićeva Primorja u Rijeci, no priznat ću kako mi zadovoljstvo kvari činjenica da je Crnicu prije početka sezone pomalo neočekivano napustio nesuđeni reprezentativac, pouzdani vratar Marin Šparada. Ne, to nije sumnja u talent mladog Splićanina Pavića, već puno više žal za domaćim momkom, koji je minulih sezona kao zapovjednik obrane bio svojevrsno jamstvo šibenskih uspjeha  – povjerio nam se jedan šibenski kolega, koji se kao zakleti Funcut strogo drži navijačke parole „Moj grad – moj klub“, radujući se gotovo podjednako natjecateljskim usponima Šubićevca, Baldekina i Crnice.

Marin Šparada je istodobno vrlo izravni podsjetnik na više nego simpatičnu šibensku vaterpolsku priču o vratarima bodulskih korijena, koji su po nekom nepisanom pravilu čuvali mrežu „Solarisa“. O vaterpolskim hobotnicama s naseljenih otoka šibenskog arhipelaga. Dakako, najdublji je trag ostavio Dalibor Dado Perčinić,  reprezentativac Hrvatske (i Makedonije!), čija je majka prezimenom Pašara sa Žirja. No, Dado je sve samo ne usamljen među šibenskim bodulima, koji su čuvali vrata Crnice. Vrijedi se podsjetiti na Betinjanina Roberta Pavića, Zlarinjanina Vjekoslava Duhovića, Kaprijanina (po majci) Luku Petričevića, Prvićane Darka i Ivicu Paruna… A Marin je Šparada, baš kao i spomenuti Perčinić, po majčinoj liniji s najudaljenijeg naseljenog otoka Žirja.

- Samo nemoralna ponuda iz neke druge vaterpolske sredine može me odvojiti od Crnice, za koju je, uostalom, vezan i moj brat Toni. Poštujem svoje korijene s obje strane, i one iz Šparadića i žirajski rod, ali Šibenik je moj grad, a Solaris moj klub, u koji sam se svojedobno rado vratio. Prvenstveno, zbog toga što nisam mogao kazati „ne“ šibenskoj i hrvatskoj vaterpolskoj legendi, nažalost, preminulom Renatu Vrbičiću – kazivao nam je pomalo emotivno Marin, dok smo s guštom slagali retke u knjizi „Sunčanom stranom Crnice“, posvećenoj 70. obljetnici uspješnog trajanja šibenskog vaterpola. Od Paklene do Crnice, od Crnice do Solarisa, od Solarisa natrag u Crnicu.

Stara je šibenska zajebantska i pomalo cinička parola „Je..š čovika, koji danas kaže jedno, a sutra isto!“ No, ne vjerujemo kako je ona bila presudna kod ne baš razumljive odluke Marina Šparade da napusti Crnicu u trenutku, kad su se, ponovit ćemo, brojnim povratcima počeli otvarati neki novi, privlačniji vidici. Zato nemamo druge, pametnije poruke od „Marine, vrati se!“ Neka krene putem već spomenutih Antonija Petkovića, Andrije Vlahovića, Eugena Koprčine… Stazom, koja čini vedrijim ne samo čela šibenskih vaterpolskih djelatnika, već i svih, koji svakodnevno žive s usponima i padovima šibenskog sporta. A Marin je, kaže, a ne laže stara dalmatinska pisma „lipo ime i za njim moje (šibensko sportsko) srce gine!“