Poput kakvog putujućeg cirkusa, Zimske olimpijske igre u Pjongčangu došle su i prošle. A ovogodišnje su Igre u Južnoj Koreji, kao i svaka velika sportska manifestacija, ispisale bezbroj lijepih priča. Jedna od njih bila je spajanje Južne i Sjeverne Koreje, dvije politički potpuno suprotstavljene zemlje, pod jednu zastavu. Druga, za Šibenski list, puno zanimljivija priča je ona Antonija Zelića. Kninjanina, koji je postao prvi sportaš iz Šibensko-kninske županije na Zimskim olimpijskim igrama.
Možda bi podatak da je Zelić bio jedini sportaš iz našeg kraja među 20 hrvatskih olimpijaca prošao "ispod radara“ da u Južnu Koreju nije išao kao član posade boba četverosjeda. Pitate se što je, sad, tu čudno? Gotovo ništa, osim činjenice da je Antonio već godinama uspješni atletičar, sprinter na 200 metara!
Najopasnija staza
A kao što je štorija o Antoniju Zeliću potpuno neuobičajena, takva je bila i ćakula s tim mladim momkom. Nije bilo ni traga ofucanim izjavama u stilu "bila mi je čast sudjelovati“ ili "28. mjesto je uspjeh“. Pričajući s Antonijom imali smo osjećaj da razgovaramo sa stand-up komičarom. Gotovo da nije bilo odgovora kojim nas mladi olimpijac nije natjerao na smijeh.
Pa krenimo…
- Moje koketiranje s bobom počelo je još prije dvije-tri godine, kad sam se u jednoj splitskoj teretani upoznao s Giulianom Koludrom, bivšim članom hrvatske bob reprezentacije. Giuliano je znao da sam atletičar, pa me počeo nagovarati da se okušam u bobu. Uskoro sam se našao s Ivanom Šolom, direktorom bob reprezentacije, i avantura je krenula. Nekoliko puta sam s njima išao na utrke u njemački Königsee. U početku mi je ta jurilica izgledala strašno brzo. Dok nisam ušao u nju - počeo je priču Antonio Zelić.
A kad je Antonio ušao u nju, više nije mogao izaći. Königsee, baza hrvatske reprezentacije, bio mu je sve češća destinacija. Tamo se školovao za ulogu gurača boba. No, ozbiljne su stvari krenule odlaskom na kvalifikacije za ZOI.
- Prvo smo otišli u kanadski Whistler, na vjerojatno najopasniju stazu na svijetu. Tamo smo jurili 152 kilometra na sat. Kad smo se nakon toga preselili u Calgary i američki Park City brzina nam je pala za 20, 30 km na sat. Imali smo osjećaj kao da se nakon Mercedesa vozimo u Renaultu 4! U Whistleru je bilo uhvati se i moli Boga da se ne okreneš! - prisjetio se Zelić zloglasne kanadske staze.
Brzina i eksplozivnost
Kvalifikacije i pripreme za Pjongčang trajale su tri mjeseca. I to na temperaturi od minus 30 Celzijevih stupnjeva! Za to su vrijeme članovi HR-boba bili daleko od svojih domova, obitelji, a morali su po strani ostaviti i svoje "primarne“ sportove.
- U bobu je uobičajena praksa da se regrutiraju sportaši iz drugih sportova. Njemačka je, recimo, jedna od rijetkih reprezentacija koja ima profesionalne bobaše. Zato i jesu olimpijski pobjednici. Nikome u našoj posadi bob nije sport broj jedan. Mate Mazulić i ja se bavimo atletikom, Benedikt Nikpalj je igrač američkog nogometa, Martin Marić je diskaš. Naš pilot Dražen Silić prije je bio atletičar, a sada radi kao skiper na jedrilici. Bez brzine i eksplozivnosti nemate što tražiti u ovom sportu. Kao što Benedikt kaže da postoji sličnost između američkog nogometa i boba, jer u oba sporta dobiješ po glavi, tako je i atletika u mnogočemu nalik bobu - uspoređuje mladi kninski olimpijac.
Otkad je Antonio kao gurač uskočio u hrvatski bob četverosjed nije se puno puta dogodilo da su, kako kaže njegov kolega, dobili po glavi. Najviše zasluga za to Zelić pripisuje pilotu Draženu Siliću:
- Vozio sam se s njim više od sto puta i samo smo se jednom okrenuli na glavu. Mi smo solidna posada, s vrlo dobrim pilotom. Lako je meni. Ja izguram pedesetak metara i uskočim u bob. On mora ostati čiste glave, trezven i provesti bob idealnom putanjom. Divim mu se, makar Šola kaže da ne bismo nikad sjeli iza Dražena, da znamo što mu je u glavi - nastavio je Antonio sa zafrkancijom.
Mogli smo i bolje
Makar Antonio, Dražen i ekipa u Pjongčangu nisu išli idealnom putanjom, na cilj su stigli čitavi. Olimpijske su igre okončali na pretposljednjem, 28. mjestu.
- Žao mi je zbog toga, jer smo se, prema kvaliteti koju posjedujemo, mogli smjestili između 23. i 25. mjesta. Za posadom SAD-a, koja je bila 21., zaostajali smo samo 30 stotinki. Nažalost, meni se u prvoj vožnji, odmah na startu desila mala ruptura lože. I to nas je malo omelo. Puno je faktora, koji utječu na rezultat u bobu: dobar start, bolid, klizaljke, vozač… To nije kao u atletici, gdje sve ovisi o tome koliko je tko brz - kaže naš sugovornik.
Ipak, Antonio je iz Pjongčanga ponio isključivo lijepe uspomene. Poznato je da se sportaši na Olimpijskim igrama dobro zabavljaju, a vesela se hrvatska družina u takvoj atmosferi sjajno snašla...
- Najviše smo se družili s ostalim hrvatskim olimpijcima, ali mi smo, definitivno, bili najpozitivniji! Sprijateljili smo se s brazilskom i australskom bob posadom, a s Jakovom Fakom sam stalno igrao stolni hokej. Jakov trči za Sloveniju, ali ne zaboravlja svoje hrvatsko porijeklo - otkriva nam Zelić.
Nije Antonio izbjegao priču ni o famoznim prezervativima ili, kako bi se u narodu reklo, goldunima. Na Igrama u Koreji podijeljeno ih je 110 tisuća, pa je kružila šala da se više radilo na zaštiti u krevetu nego na borilištima!
- Oni se ne dijele tako da netko ide od sportaša do sportaša, nego na izlazu iz menze imate recepciju na kojoj stoji brdo kondoma. Vjerojatno tisuću komada. Neki iz naše ekipe - neću ih imenovati – uzimali su ih u količinama koje ne mogu iskoristiti u tri godine! Rugao sam im se da to rade samo kako bi pokrenuli priče. Inače, mi smo bili u manjem selu. Možete zamisliti koliko ih je onda bilo u onom većem - iznio nam je Antonio olimpijske pikanterije.
Pad imuniteta
Naši su se olimpijci hranili u menzi koja je bila dostupna 24 sata dnevno, pa se baš i nisu najeli domaće spize.
- Bilo je svega. Od hamburgera, teletine, govedine, janjetine, do svježe i sirove ribe. Spiza nas je čekala u hodniku dugom sto metara. Nismo se mogli žaliti na jednoličnu ishranu. U Seulu smo jeli, naravno, korejsku hranu.. A što da vam kažem!? Jeli smo, a nismo znali što jedemo - opisao je korejsku spizu simpatični Antonio.
Uvjeti su na Igrama bili i više nego dobri, no povratak u Hrvatsku za Antonija nije bio baš ugodan. Ne samo zbog povratka u životnu kolotečinu, već i iz razloga što mu je tijelo bilo iscrpljeno od ozljede, pada imuniteta, putovanja, jet laga...
- Kad sam se vratio nisam mogao stajati na nogama. Otišao sam na kućnu njegu. Tek sam prije koji dan došao sebi. Lijepo je sve vidjeti, ali kući je najljepše. A tko zna, možda mojim kolegama fali Koreja. Ili barem kondomi!? – nije prestajao sa šalom mladi Kninjanin.
Cura Mara
Antonio se nije morao vratiti samo atletskim treninzima, već i predavanjima. Student je druge godine na Teologiji u Splitu.
- Profesori su mi u posljednje vrijeme zbilja izišli u susret. Sada me očekuje veliki posao. A u rujnu će se mrtvi brojati - poluozbiljno će Antonio.
S obzirom na fakultet koji pohađa, nije nemoguće da se ovaj atletičar i gurač boba za koju godinu zaredi! Uostalom, i njegov je stariji brat svećenik.
- To sam kroz šalu rekao u jednom razgovoru, pa me moja cura Mara imala ubiti! Ako još jednom to kažem, gotov sam - govori nam ovaj 23-godišnjak.
Međutim, od sna da, nakon zimskih, izbori i ljetne Olimpijske igre, neće tako lako odustati...
- I dalje intenzivno treniram za utrke na 200 metara. S trenerom Draženom Lasićem iz mog matičnog kluba Sveti Ante. Pokušat ćemo izboriti plasman na Europsko prvenstvo koje se u kolovozu održava u Berlinu. Ako uspijem u tome, neki će snovi biti bliži, lakše ostvarivi - poručio je za kraj Antonio Zelić.
Brušenje klizaljki
Kao debitant u reprezentaciji Antonio od momčadi dobiva posebne, da ne kažemo prljave zadatke.
- Najozbiljniji je posao brušenje klizaljki nakon treninga. To znade potrajati tri, četiri sata. Puno lakše mi je kad moram oprati suđe ili skuhati ručak, večeru. Oni vjerojatno i ne znaju kuhati, pa su zadužili mene. A što ću od njih!? – sliježe ramenima svestrani mladić.
Stolni tenis i šah
Pripremajući se za ZOI hrvatska je posada vrijeme kratila uz stolni tenis, igrajući na karte, gledajući filmove. Antonijevim je dolaskom aktualan postao i šah.
- Za stolni tenis nisam ekspert. Vidi se da su odradili priprema i priprema bez mene! No, u šahu mi je parirao samo Silić. Pobjeda je, ipak, otišla na moju stranu. On je, inače, profesor, pa me malo podcijenio! Drugi put će, vjerujem, doći bolje pripremljen - kroz smijeh će Antonio.
Južnjačka vruća krv
Hrvatska bob reprezentacija sastavljena je od Dalmatinaca i Istrijana, koji se, kad eksplodira vrući, južnjački temperament znaju i pokoškati.
- Ja sam prilično miran u odnosu na ostatak ekipe, pa nisam nikad ulazio u svađe. Znalo je zagustiti, no sve bi to riješio naš pilot Silić, kao gazda ekipe. Ti su nas ekscesi, međutim, dodatno homogenizirali. Katkad treba reći bobu bob, a popu pop - upotrijebio je Zelić zgodnu igru riječi.
Kninjanin, a ne Drnišanin
"Guglajući“ po internetu o Antoniju Zeliću u nemalom se broju tekstova ističe kako je on Drnišanin. U "momka iz Drniša“ pretvorio ga je i komentator HRT-a.
- Tako vam je to kad se lišće prospe. Netko je jednom napisao da sam Drnišanin i tu dezinformaciju više nisam mogao ispraviti. Rodom sam iz Promine, no cijeli je moj život vezan za Knin. S Drnišem nemam ama baš nikakve veze. No, dobro, sve je to isti kraj. Moji se Kninjani valjda nisu naljutili – kaže Zelić.
