Vijest o smrti sjajnog zagrebačkog pedijatra Stipe Čulara nije sadržavala bitan dio njegove šibenske mladosti. On je zajedno s bratom Damirom, Mraovićem i još nekim šibenskim tinejdžerima pripadao nadarenoj generaciji stolnotenisača u našem gradu – kazivao nam je stari, fetivi Šibenčanin Stipe Bogdan, "vječno" zaljubljen ne samo u svoju Goricu, već i "pingić", kako nerijetko nazivamo nadmetanje na zelenom stolu, gdje mrežica dijeli dva suparnika.
Spomenom braće Čular, Bogdan nas je (ne)izravno vratio prilično duboko u šibensku sportsku prošlost, kad je stolni tenis bio jedna od perjanica Krešimirova grada.
- Kako, primjerice, zaboraviti revijalno nadmetanje na bini Šibenskog kazališta, kad su se, uz domaćeg momka Šimu – Mimu Gulina, kao suparnici okušala velika svjetska imena: Japanac Fudži, Englez Bergman i Hrvat Žarko Dolinar - potencirao je umirovljeni likovni umjetnik Pavle Roca. Vrijedan spomena je i podatak da su šibenske stolnotenisačice (Roša, Bolanča, Denda, Vukić i Opalić) pod vodstvom trenera Branka Toholja donijele kao prve svom gradu status prvoligaša.
Nije lako zaboraviti ni sjajni muški tercet ili, kako su ih neki nazivali "Tri M" (Mudronja, Maržić, Mime Gulin), koji je ozbiljno kucao na vrata društva najboljih u bivšoj državi. Za mlađe čitatelje, sklone zanimljivostima, vrijedi spomenuti i zadnji ozbiljni sastav šibenskih stolnotenisača, koji su, među inim, činili kasniji glazbeni menadžer Zoran Škugor i priznati arhitekt Tomislav Krajina, tvorac projekta uređenja(danas) kultne tvrđave sv. Mihovila. Pamtimo i vrijedne stolnoteniske djelatnike: Antu Validžića, Duška Vuletića, Milana Jakšića…
Nagli uspon
Ukratko, Šibenčani su dugo nosili barjak dalmatinskog stolnog tenisa. U muškoj i ženskoj konkurenciji. Sve do naglog uspona Zadrana (Primorac, Gaćina, Katić, Amižić...). Više od 20 godina trajala je stanka u stolnoteniskom životu Šibenika. Klub je obnovljen 2012. godine, pa su počeli rasti i neki novi šibenski klinci i klinke, zaljubljeni u reket i malu bijelu lopticu.
Prije svega, Gabrijela Alviž, koja, na njezinu žalost, nije imala "pravog" sparing-partnera ili partnericu na treninzima da bi lakše napredovala.
- Cure su bile upornije od momaka. Najdalje se vinula Franka Miškić, koja ima i sportske korijene (op.p. riječ je o nogometno-stolnoteniskoj obitelji Grubić), a koja se već okitila medaljama na državnim prvenstvima. No, rado spominjemo i ostale djevojke ili, ako hoćete, djevojčice. Zatonku Anđelu Živković, koja je počela u, nažalost, utihnulom STK Zaton, sestre Loretu i Katju Mandić (op.p. unuke od već spomenutog Stipe Bogdana), Vilmu Despot… Vjerujem da će igračice na treninzima još više napredovati kad nam gradska "vlada" održi obećanje o novim klupskim prostorijama u Mandalini blizu budućeg kružnog toka – unisoni su trener Damir Čular i klupski tajnik Davor Alviž.
Za kraj nešto s okusom pikanterije. Možda će nekom iz "svojih" razloga smetati što smo spomenuli (za šibenski stolni tenis itekako zaslužnog) Branka Toholja, koji već 34 godine živi na beogradskoj adresi. Autoru ovih redaka to ne predstavlja nikakav problem. Pogotovu, poslije više nego simpatičnog saznanja da je Branko kao profesor francuskog i engleskog jezika ostao emotivno silno vezan za Šibenik ili jedva čeka da se netko od njegovih starih šibenskih prijatelja pojavi u glavnom gradu Srbije. Kažu da je, dok je još bio aktivni prosvjetni radnik sve svoje beogradske učenike gotovo prisilio da nauče službenu šibensku himnu, Šarčevu (i Jurasovu) "Šibensku baladu"!