Preminuo Ronald Lopatny, velikan hrvatskog vaterpola i osvajač zlatne olimpijske medalje

Jutros je u Zagrebu u 78. godini života preminuo legendarni hrvatski olimpijac, osvajač zlatne medalje 1968. u Mexicu, Ronald Lopatny.

Bio je doista jedan od velikana hrvatskog vaterpola.

Ronald Lopatny rođen je Zagrebu 19. rujna 1944. godine. Kao dječak bavio se plivanjem u Plivačkom i vaterpolskom klubu Naprijed sa zagrebačke Šalate. Njegov je najbolji plivački doseg drugo mjesto na 100 metara slobodnim stilom iza poznatog Nenada Kuridže na juniorskom prvenstvu Jugoslavije.

Međutim, nije se Lopatny dugo zadržao u plivanju, ali je ostao u istom klubu. Ostao je u vodi, ali se okrenuo vaterpolu. Već s 15 godina zaigrao je u prvoj momčadi vaterpolista zagrebačkog Naprijeda, u tadašnjoj republičkoj ligi. Kasnije su momci sa Šalate ime promijenili u Medveščak, a Lopatny je jedan od rijetkih naših vaterpolista koji je igrao u svim stupnjevima natjecanja.

Već s 18 godina postao je reprezentativac Jugoslavije. Bio je tada uvjerljivo najmlađi A reprezentativac i jedini koji je igrao u drugoligaškom klubu.

Ronald Lopatny bio je član Medveščakove momčadi koja je kao drugoligaš 1964. i 1966. godine osvojila zimsko prvenstvo Jugoslavije. Bio je to jedini drugoligaš – državni prvak.

Dvije godine kasnije, 1968. je prešao u Mladost za koju je odigrao pet najboljih godina u karijeri, završivši karijeru već 1973. godine. Triput je s mladostašima osvojio kup europskih prvaka i to 1968., 1969. i 1971. godine, triput prvenstvo Jugoslavije 1969., 1970. i 1971., a dvaput je bio najbolji igrač i strijelac lige, 1970. i 1971. godine.

Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 150 puta. Osvajač je zlatne olimpijske medalje u Meksiku 1968. godine. Na sljedećim Igrama u Münchenu 1972. godine bio je član momčadi koja je osvojila peto mjesto. Na europskim prvenstvima 1966. u Utrechtu i 1970. godine u Barceloni osvojio je brončane medalje, a na Mediteranskim igrama 1967. u Tunisu i 1971. u Izmiru zlatne. Prestao je s vaterpolom u 29. godini, kada je bio na vrhuncu karijere.

Život piše priče, a jedna od pamtljvijih je ona Ronalda Lopatnyja. „Tata mi je umro kada mi je bilo deset godina. Mama i ja više nismo mogli po dva mjeseca godišnje biti na moru i na kupanje smo išli na Šalatu. Najbolje je bilo učlaniti se u klub jer je to donosilo mogućnost kupanja svakog dana. Pa smo ja i moji dečki iz Jurkovićeve ulice, uličice pokraj Petrove crkve, to i učinili, postali smo članovi Naprijeda, koji će kasnije promijeniti ime u Medveščak“– prisjeća se Lopatny kako je počela priča kojoj je kruna zlatna olimpijska medalja iz Meksika 1968. godine.

Lopatny je do kraja života nudio pregršt zanimljivosti iz tih dana: „Igralo se u Južnoj Americi, drukčiji temperament ljudi, drukčije podneblje od našega, već po tome su Igre bile posebne. Uoči igara pripremali smo se u Rimu. Talijani su nas zvali, sve platili, svakodnevno smo igrali ogledne utakmice i pobjeđivali ih. A onda smo, na olimpijskom turniru, u skupini izgubili od njih. Imali smo 3:1, promašili dva četverca i otišli do 4:5, poraza. S Istočnim Nijemcima smo odigrali neodlučeno 4:4, za polufinale nam je trebalo čak 15 pogodaka razlike protiv Japanaca. A u prvoj minuti oni su poveli! Ipak, završilo je 17:2 za nas. Formu smo dohvatili u pravi čas u polufinalu i finalu. Prvo smo svladali Mađare, a u finalu nakon produžetaka i Sovjetski Savez. Bila je to utakmica u kojoj su Sovjeti sve pogotke postigli iz četveraca. Tada je vladalo pravilo da se tri teška prekršaja kažnjavaju četvercem, zato ih je bilo toliko mnogo. U tom finalu pucao ih je za nas Uroš Marović, koji inače nije bio u prvoj postavi. Ali, sjajno mu je išlo, izbezumio je sovjetskog vratara koji nije znao na koju bi stranu krenuo. No, mogli smo pobijediti i prije produžetaka. Inače, ta velika generacija našeg vaterpola, bila je zbilja velika. Janković je bio iznimno eksplozivan, Sandić je bio grdosija od dva metra. Stipanić je bio fantastičan na vratima, otraga su igrali fenomenalno dvometraši Bonačić, Trumbić i Perišić. Izbornik Aleksandar Coša Seifert, koji nas je vodio, uspio je neviđeno homogenizirati momčad. Inače, moram istaknuti da je taj čovjek bio vrlo presudan za moju karijeru. Prihvatio me kao sina, a ja sam mu vraćao igrama. Najzaslužniji je za uspjehe Mladosti i reprezentacije. Predlagao sam da se bazen na Šalati nazove njegovim imenom.“

Ronald Lopatny je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Godine 2015., dobio je Državnu nagradu za sport Franjo Bučar