Luka Panza trenutačno je trener muškog i ženskog norveškog Elveruma. U ženskom klubu je prvi, u muškom obavlja posao sportskog direktora. Četvrtu je godinu u Norveškoj, snašao se, zadovoljan je, zadovoljni su s njim Norvežani... Luka Panza čovjek je koji je svojedobno formirao generaciju koja je četiri godine kasnije s Davorom Dominikovićem bila na svjetskom juniorskom postolju kao srebrna. Luka je taj koji je okupio igrače u koje se danas kunemo kao u veliku budućnost hrvatskog rukometa. I dobro se prisjetiti tih dana, njihovih početaka, kako je tko uopće došao, krenuo…
Njih trojica su od prvog okupljanja igrača 1998. godišta na okupu. Imali su 15 godina kada su krenuli kroz selekcije.
Iz različitih okruženja su došli, pa je zanimljivo prisjetiti se i kako.
Jedan mali je ‘top’
- Ivana Martinovića pozvali smo naknadno na prvo okupljanje. Dobili smo naknadno informaciju da je bio jedan dečko u kampu koji je jako dobar i da ga Austrija hoće, te da ćemo ga izgubiti ako ga ne stavimo i ne probamo. Tu informaciju je proslijedio Hrvoje Privšek koji je bio u stalnom kontaktu s Martinovićevim ocem. Dogovorio sam s direktorom Udovičićem da proširimo popis za jedno mjesto i on je ostao.
I Martinović danas?
- Lakoća, razumijevanje rukometa, prilagođavanje situacijama, volja za napretkom, za radom. Kad bih trebao nešto negativno reći ili nešto kao problem, ne znam što bih rekao.
Ima i druga neobična priča...
- Josip Šarac isto nije igrao domaće lige i nije imao gdje biti viđen. Toni Čolina, koji je i danas trener Izviđača, zvao me i rekao da ima par dobrih momaka, ali da je jedan top i da bi ga mogao probati. I tako je Šarac došao i ostao do kraja jedan od glavnih igrača u generaciji. Iznimno talentiran igrač, koji nekome na prvu djeluje nezgrapno, tromo, ali je jako eksplozivan, odličnog šuta, razumijevanja igre, igra obranu...
Možda u ovom trenutku najkompletniji igrač generacije. Adaptirao se sjajno u Celju gdje igra Ligu prvaka, i makar su se treneri mijenjali on je danas nositelj igre Celja. I jedna sasvim domaća priča?
- Halila Jaganjca svi su u dresu Kozale viđali po prvenstvima mlađih dobrih skupina. Znali smo da je dobar šuter. Imali smo s njim jednu epizodu na samom početku gdje je bio “one man show”, klasični šuter, ali smo ga uspjeli adaptirati na kolektivnu igru i on je to jako dobro prihvatio... Išao je svojim putem, no tu je i to je najvažnije.
Kako vam je kada ih vidite na seniorskom SP?
- Naježim se i raznježim istovremeno se kad ih vidim, jer smo ih imali kao djecu sa 15 godina. To je potvrda da smo napravili pravu stvar. To su tri beka, to nisu neki “usput” igrači. Oni su ti koji će imati ozbiljne role. Dobivaju priliku, koriste je i bit će ih sve više i više, jer ih koriste jako dobro.
Njihov najveći plus?
- I zajednički, odlični su, jer su posvećeni i žele uvijek biti bolji, to je sjajna stvar, ključna za razvoj mladog sportaša.
Kakvi su izvan terena?
- Šarac djeluje povučeno, ali je iznimno duhovit i inteligentan tip kada se opusti. Ima jedna anegdota s njim za jedno prvenstvo kada smo trenirali u Delnicama. Gore-dolje, naporno i u jednom trenutku veli Šarac: “Mama je lijepo rekla ‘Josipe, drži se škole’”. On je dečko s kojim se može o svemu ozbiljno razgovarati.
Račić, Lučin, Bahtijarević...
Jaganjac djeluje naglašeno ambiciozno.
- Halil je već tada sa 15 godina imao cilj biti profesionalni rukometaš i od početka je sve podređeno kod njega tom cilju.
Martinović djeluje mirno.
- Ivan ima drugačiji mentalitet, jer je odrastao u Austriji. Imao je tešku epizodu kada je bio tu. Išao je u školu koja je bila za austrijske sportaše, pa su ga htjeli izbaciti, ali smo uspjeli preko veleposlanstva riješiti da on ima isti tretman. Jako puno pritisaka s austrijske strane je bilo da on zaigra za njih, to je za mladog čovjeka bio popriličan stres, ali on je 2014. rekao da ima hrvatsko srce i da mu ne pada na pamet propustiti priliku igrati za Hrvatsku.
Imali ste još dobrih u generaciji, koji sutra mogu biti uz njih trojicu?
- Marko Račić (209 cm visine) igra u francuskom Aixu, nakon godine u drugoj Bundesligi. Ogroman je, kada je došao prvo smo misli da je on doveo nekog drugog u pratnji. Ako ga se istrpi i nađe mu se pravo mjesto mogu reći da je strašan potencijal, uostalom ne bi bio u Francuskoj da nije tako. Tin Lučin odličan je u Ademar Leonu, a godinu i mlađi je od njih, već igra na visokoj razini. Vistorop je sigurno tu, makar se malo izgubio u Zagrebu, Bahtijarević, koji nije imao sreće s ozljedama, igra u Dubravi, Strbad, Raguž, Špruk, Panjan, Vekić su u domaćoj ligi nositelji u klubovima, Ereš je u Berlinu treći vratar. Mislim da je generacija jako dobra.
I druge selekcije iz te generacije imaju koristi
- Andre Gomes igra sjajno za Portugal, tu je Luis Frade iz Barcelone, Francuzi Villeminot i Prandi... Polako ulaze na veliku scenu.
Hrvatska kao primjer
Je li vam žao da ste otišli prije četiri godine iz Hrvatske?
- Žao mi je, volio bih da se sve moglo poklopiti, da radiš doma i da imaš sve životno na mjestu. No, poklopilo se tek ovdje i profesionalno i privatno. Kupili smo stan, supruga i ja radimo svaki svoje, djeca idu u školu. Lakše funkcioniramo, urednije nego kada smo bili u Hrvatskoj. Djeca su rekla da se ne bi vratila. Meni je ovo četvrta sezona, treba razmišljati i dalje, jer se nakon 7 godina mogu steći uvjete za mini mirovinu nakon 65. godine, treba razmišljati dugoročno. U Arendalu sam još ovu i sljedeću godinu, imam opciju za produženje, ali vidjet ćemo. Nema žurbe. Ovdje točno znaš gdje si i na što možeš računati sutra.
Eto, za četiri godine postao je Norvežanin, kao i Željko Tomac, kojeg imamo priliku vidjeti na klupi muške reprezentacije u Egiptu, te još nekolicina trenera koja se u Norvešku uputila prije 20-30 godina i onda se čudite da im je rukomet tu gdje jest.
Marit Breivik, njihova legenda, još je 2005. u Rusiji na SP rekla: ‘Uvijek nam je hrvatski rukomet bio primjer kako bismo željeli izgledati’. Pa, eto, izgledaju dobro, nema što.