‘Hoću li trčati i sa 77 godina? Naravno! I nakon cilja popiti pivo...‘: razgovarali smo sa vrhunskom šibenskom trkačicom Radmilom Maksimović

Moram vas odmah upozoriti kako ovaj razgovor nije između novinara i sugovornika, nego između dvoje kolega po stazi.

Doduše jednog amaterskog koji potpisuje ovaj članak, i drugog vrhunskog, a to je Radmila Maksimović, članica Atletskog kluba Šibenik, koja je nedavno suvereno projurila stazom polumaratona u Rami, u susjednoj BiH. Projurila i osvojila prvo mjesto. Za nju to i nije neko veliko iznenađenje, ali nama je bila super pozivnica da pokušamo objasniti što je to u ljudskom biću što ga vuče na stazu, pa možda i time nagovorimo još nekoga da obuče tenisice i krene, kilometar po kilometar, za gušt i zdravlje.

E da, sad prepuštamo riječ Radmili i pitamo je li joj staza u Rami i najdraža. Za netrkače i ostale koji tamo nisu bili treba napomenuti da je riječ o stazi bez velikih uzbrdica, zapravo je dobrim dijelom sama nizbrdica.

- Staza u Rami mi je svakako jedna od dražih jer prolazi prekrasnom prirodom, ali je i dosta teška zbog uglavnom većim dijelom nizbrdice. Tada najviše pate kvadricepsi, ali zato je gušt još veći kad se istrči i dođe do cilja.

Je li utrka bila neizvjesna, odnosno koliko su dvije domaće trkačice (iz BiH) koje su bile druga i treća bila iza vas?
- Krenula sam ja od početka svojim tempom i zauzela poziciju jer poznajem drugoplasiranu trkačicu Dijanu Konta Mandarelo koja je bila prošle godine i prvakinja BiH u maratonu, ali na kraju je došla nešto više od 3 minute iza mene, a treća cura oko 8 minuta.

Nakon 50 utrka više ih ne brojim

Koliko imate istrčanih (polu)maratona i koji vam je rezultat najbolji?
- Mislim da sam prestala brojiti nakon 50, a kako nisam od onih koji vode evidenciju ne znam točan broj. Imam puno više istrčanih polumaratona nego maratona, ali ima još vremena. Za sada je najbolje vrijeme 1 sat i 27 minuta, ali to je bilo prije ove stanke tako da sad idemo dalje i bolje. Osim polumaratona i maratona trčim ja i utrke na 5, 10, 15, ali i 100 kilometara.

Bila sam i druga na državnom prvenstvu u polumaratonu, druga u brdskom trčanju, treća u dužinskom planinskom trčanju i druga na državnom prvenstvu na 100 kilometara, a to mi je i najdraža medalja s državnih prvenstava.

Radmila Maksimović pobjednica je polumaratona u Rami, BIH.
 

Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Kada ste otkrili strast za trčanjem. Jeste li se prije toga bavili nekim drugim sportom pa otkrili da vam se 'špartanje' po cesti sviđa više od ostalog?
- Cijeli život sam u sportu, prvo košarka pa karate, a volim i planinariti pa sam i planinarski vodič. Jednom prilikom kad sam se vraćala s planinarenja po Kamešnici naišla sam na utrku u Otoku kod Sinja i bez puno razmišljanja se prijavila i završila na postolju. Tada sam otkrila koliko uživam u trčanju i utrkama i od tada je ta ljubav prema trčanju samo rasla...

Treba odraditi 21 kilometar, što nije lako. Koji vam uvjeti više odgovaraju, jeste li ljetni tip (kao što je slučaj s ramskom utrkom) ili više volite zimu (primjerice utrka u Splitu), i zašto?
- Volim trčati i ljeti, naročito ako pada kiša kao što je to bio slučaj u Rami, ali mi više paše kada je malo hladnije jer se tada lakše trči, a i postižu se bolji rezultati.

Utrka u Splitu one godine kad je padao snijeg bila mi je najbolja...

Jesu li vas štedjele ozljede, i kako se regenerirate nakon utrka. Recimo, nakon Rame, koliko ste dana pauzirali, kada ste se vratili na stazu?
- Kad se ozbiljno bavite trčanjem onda ima i ozljeda i zato je jako bitno trenirati pravilno, pravilno se hraniti i odmarati. A kad se ozljeda dogodi, treba je pravilno sanirati i proći proces oporavka.

Nakon utrke u Rami sam sljedeći dan odradila rastrčavanje od 10 kilometara, a u nastavku tjedna nastavila sa treninzima po planiranom programu.

O čemu razmišljate dok trčite? Ili se jednostavno isključite, ili je u pitanju kombinacija jednog i drugog...
- Ponekad je kombinacija jednog i drugoga, ali uglavnom je trčanje moje vrijeme kada se nastojim opustiti i uživati u trčanju.

Kako izgleda jedan uobičajan trening tjedan, a kako onaj kad se pripremate za utrku. Koliko odradite dnevno, trčite li svaki dan, i kako sve stignete...
- Trening ovisi o programu za taj dan i naravno da li se i za koju utrku pripremam, ali trčim svaki dan osim jedan dan u tjednu kada odradim nešto alternativno kao što je bicikl ili duža šetnja. Treba se dobro organizirati i sve se stigne.

Pivo je obavezno, nakon cilja

Je li bilo utrka koje niste odradili do kraja? Gdje vam je bilo najteže?
- UTMB Mont Blanc utrka na 100 kilometara, morala sam odustati oko 80 kilometara zbog ozljede, noga odnosno stopalo je bilo otečeno i plavo i nisam mogla više niti hodati. To mi je jako teško palo, ali nadam se da ću se opet tamo vratiti i odraditi taj dug...

Posljednjih je godina doista nastao pravi pokret zdravog života, pa u sklopu toga i sve više ljudi se počelo baviti i trčanjem. Kako to komentirate, i koji bi savjet podijelili s nekim tko će sutra prvi put na stazu.
- To je nešto najbolje što se desilo posljednjih godina, što je trčanje postalo tako popularno. Kako vodim treninge i školu trčanja svakodnevno se s tim susrećem i savjetujem da se treba pokrenuti i biti aktivan jer čovjek koji je fizički aktivan bolje se nosi sa svakodnevnim stresom suvremenog života kojem smo svakodnevno svi izloženi.

Bitna je ishrana. Jedete li sve, od pancete do pure, ili ste nešto izbacili iz spize, dozvolite li sebi i primjerice čašu vina ili pivo?
- Ja sam već dugo vegetarijanka, ne jedem meso ali jedem ribu tako da sam i u trčanje ušla kao vegetarijanka i to mi nije predstavljalo problem. Treba unositi dosta proteina i ugljikohidrata. Svi dugoprugaši a posebno kad istrče ultru (100 km) imaju jedan porok, a to je popiti pivo nakon utrke...

Iskreno, kakav vam je plan - trčati do...77. godine, najmanje....
- Plan je trčati i to je to...

Gdje je sljedeća utrka i kad krećete s pripremama?
- Uvijek je u planu neka utrka, svaki vikend, tako da sam stalno u pripremama.ž

U klubu nemamo atletsku stazu...

Kakvi su uvjeti treniranja u vašem klubu (Atletski klub Šibenik) i koliko je trkača okupljeno.
- AK Šibenik nema atletsku stazu što nam predstavlja problem u radu sa djecom.
Zato je klub više orijentiran na cestovno, brdsko i trail trčanje. U klubu ima 40 članova što povremeno što stalno aktivnih iz svih uzrasta, a od toga su polovica registrirani natjecatelji u Hrvatskom atletskom savezu.
Trkačima su od opreme najvažnije tenisice. Koje vi koristite?
- Rekla bih tenisice i dobar sat.
Ja sam već neko vrijeme vjerna adidas boston i adios kod cestovnog i stadionskog trčanja i Salomon Lab-Sense kod brdskog trčanja.
Kratko o poslu, čime se bavite...
- Po struci sam diplomirana ekonomistica i povremeno radim u turizmu, ali vodim i treninge jer sam licencirani trener atletike, nordijskog hodanja i instruktorica fitnesa u teretani.