StoryEditorOCM
Nogometglava u balunu

Završila era obitelji Bulat: njihov boravak na Šubićevcu pamtit ćemo uglavnom po dobru, Šibenik je i dalje prva liga

Piše Ivo Mikuličin
19. lipnja 2021. - 08:47

Ostavkama braće Ivana i Jose Bulata, te odlaskom Marka Bulata u Dinamo završila je era „vladavine“ obitelji Bulat na Šubićevcu. Razdoblje, koje će šibenski prijatelji nogometa, uglavnom, pamtiti po dobru. Zbog povratka u društvo najboljih, više nego solidnog prvoligaškog plasmana, te financijskoj konsolidaciji kluba, koji će dogodine proslaviti 90. rođendan.

- Tu sam za sve što me trebate – kazao nam je Kolumbijac Zapata, kad smo ne tako davno posjetili Šubićevac. Shvatili smo to kao (ne)izravnu poruku da za budućnost Narančastih nemamo što više pitati Josu Bulata, već prvenstveno Zapatu, kao prvog operativca novih vlasnika šibenskog prvoligaša.

Kolumbijac nam je zapravo sugerirao da prihvatimo „pravo stanje stvari“. Baš kao što osamdesetak kilometara južnije u gradu, gdje se zaklinju u ljubav prema bijeloj boji i Splitu, moraju prihvatiti istinu da u klubu, poznatom po Frani Matošiću, Bernardu Vukasu, Tomislavu Iviću i ostalim splitskim legendama, naslovne uloge na kraju proljeća pripadaju Dubrovčaninu Lukši Jakobušiću, Litavcu Mindaugasu Nikoličiusu i Šveđaninu Jensu Gustafsonu. Neovisno od toga, što u Poljudu, za razliku od Šubićevca, nije inauguriran strani vlasnik.

Bitne karike

Bitne karike u eri vladavine obitelji Bulat bili su, nema sumnje, i jedva prežaljeni trener Krunoslav Rendulić, i predsjednik uprave Jure Zoričić, koji pritisnut željom da svoju aktivnost usmjeri na brigu o mladima, još uvijek stanuje na Šubićevcu.
Koliko je utemeljen i realan žal, zbog odlaska Bulatovih? Dobri poznavatelji šibenskih nogometnih (ne)prilika najviše žale za Ivanom Bulatom, koji je, kažu, gotovo nepogrešivo detektirao odbačene, ali zapravo nadarene mlade nogometaše u Dalmaciji (i susjednoj Hercegovini), te najizravnije stvorio uvjete (bivšem) treneru Renduliću da ih „oblikuje“ na svoj, kako kaže spomenuti Zoričić, „uporan i stručan, gotovo germanski način“. Za Ivana, koji je istodobno bio i sportski direktor, i skaut, i dobri duh na Rendulićevoj klupi neće biti lako naći zamjenu.

Nije lako nadoknaditi ni dojučerašnjeg kapetana Marka Bulata, koji je, unatoč tinejdžerskoj dobi, nerijetko djelovao kao iskusni vođa, ali kojega bi bilo grijeh sputavati u njegovim nemalim sportskim ambicijama.

Roditeljske brige

I tako malo pomalo stižemo i do trećeg Bulata, Ivanova brata Jose, sad već bivšeg predsjednika Nadzornog odbora na Šubićevcu. Čovjeka, koji je minule tri godine bio silno razapet između istinske ljubavi prema klubu, roditeljske brige za svog nadarenog sina Marka i neslužbenih menadžerskih poslova. Nogometni kuloari ga dovode u vezu s Darkom Nejašmićem, koji se zbog svoje samovolje silno sukobio s već spomenutim Jakobušićem. Prvim čovjekom Hajduka, koji je radi problema sa Caktašem i mlađim Nejašmićem, zalupio bijela vrata starijem Nejašmiću.

Joso Bulat je, valja priznati, dobro „miksao“ tri spomenuta interesa. No, neizbrisiv je dojam njegove tvrde komunikacije. U pedeset „i nešto“ godina praćenja šibenskog sporta lakše smo nalazili zajednički jezik s (kasnijim) velikim svjetskim imenima: Ivićem i Bilićem (u nogometu), Ivkovićem, Đurovićem, Slavnićem i Draženom (u košarci), Bukićem, Bebićem i Džuhom (u vaterpolu) nego sa starijim Bulatom. No, malo je tko imao petlju da mu takav način komunikacije otvoreno zamjeri. S pozitivnim izuzetkom Joška Jurića, predsjednika Šibenskog saveza sportova.

21. studeni 2024 23:51