StoryEditorOCM
Nogometigrači nisu roboti

Treba li netko umrijeti na terenu da bi se stvari promijenile? Šokantne scene iz Kopenhagena trebale bi biti konačno upozorenje za FIFA-u i UEFA-u

Piše Antonio Juričić/SD
12. lipnja 2021. - 21:48

Kako će završiti utakmica Danske i Finske? Hoće li Belgijci večeras odmah na startu razbiti Ruse i pokazati da bi na ovom Euru mogli puno više nego što im se predviđa? Za koju će se momčad Dalić sutra odlučiti i ima li Hrvatska uopće šanse protiv Engleske? Ta i mnoga druga pitanja pala su u tko zna koji plan u 18.43 sati po srednjoeuropskom vremenu, kada se Christian Eriksen ničim izazvan srušio na teren i ostao nepomično ležati.

Grozne scene koje su uslijedile ostat će urezane u pamćenje meni, a vjerojatno i svima onima koji su svjedočili tom zaista stravičnom trenutku. U Kopenhagenu, na Euru na koji se čekalo gotovo pet godina, pred očima polovično popunjenih tribina i desetaka milijuna gledatelja pred malim ekranima, jedan od najcjenjenijih veznjaka današnjice ležao je nepomično dok su ga liječnici oživljavali.

U tom trenutku ništa drugo nije bilo bitno nego samo da se Eriksen oporavi. Utakmica, EURO, nogomet... Ništa drugo nije postojalo u trenucima dok su njegovi uplakani suigrači formirali „zid” oko njega kako bi ga zaštitili od kamera dok su mu se liječnici borili za život. I nije bilo važno jeste li navijač Danske, Finske, Hrvatske ili vas nogomet uopće ne zanima. Jedan od najvećih nogometnih čarobnjaka današnjice doslovno je umirao na terenu.

Anthony Taylor, sudac utakmice koji je bez razmišljanja pozvao liječnike na teren čim je vidio Eriksenov pad, prekinuo je utakmicu, a fotografije na kojima se moglo vidjeti kako je Eriksen pri svijesti dok ga liječnici odvode s terena razveselila je sve one koji su sa strepnjom pratili situaciji. Reći ću vam iskreno, nisam se mogao pomaknuti s naslonjača na kojem sam sjedio s pivom u ruci i pokušavao odlučiti za koga navijam – za momčad kojoj je na golu Kasper Schmeichel kojeg izuzetno cijenim ili simpatične autsajdere. Sada sam navijao samo da Eriksen preživi.

image
AFP

Bilo je otprilike 20:10 kada se HRT vratio na stadion Parken, a Schmeichel istrčao na teren. Onu radost koja me nije napuštala od trenutka kada sam vidio Eriksena s podignutom glavom savladao je šok izazvan činjenicom da će se utakmica zaista nastaviti.

UEFA se sastala s objema momčadima nakon vijesti da je danski veznjak stabilno, a odluka da se susret nastavi dobila je podršku samih igrača. Mnogi su počeli nagađati da su igrači takvu odluku donijeli pod pritiskom, ali to uopće ne mora biti istina. Dapače, uopće ne bi bilo čudno da su zaista sami odlučili nastaviti utakmicu, jer su jednostavno tako navikli.

Brutalan ritam kojem su profesionalni nogometaši (pogotovo oni vrhunski) danas podvrgnuti već je toliko puta prožvakana tema da je postala dosadna. Problem je u tome što ne bi trebala biti.

Pandemija koronavirusa koja je prvo odgodila gotovo sva nogometna natjecanja na svijetu, a onda ih zgusnula u nehuman raspored, do danas izaziva kritike medija, trenera i samih igrača. Ali FIFA i UEFA nastavljaju po svome. Donose odluke o proširenju Lige prvaka, smišljaju svjetska klupska prvenstva od 32 kluba koja bi se igrala svakog ljeta i općenito traže načine kako povećati broj utakmica iz sezone u sezonu.

Mnoge ozljede igrača i vapaji trenera, među kojima se posebno istaknuo Jürgen Klopp nisu naišli na plodno tlo kod nogometnih vlastodržaca, iako su trebali, s obzirom na to da su ti vapaji došli od ljudi koji su naviknuti igrati i više od 70 utakmica u sezoni. Jer fizički su zahtjevi u modernom nogometu ionako ogromni, a još su dodatno povećani nakom pojave koronavirusa.

Što je uzrokovalo Eriksenovo rušenje još nije poznato, a pitanje je i hoće li se uzrok moći precizno pronaći. Ali ritam kojem su on, a i svi ostali sudionici ovog Eura, bili podvrgnuti definitivno nije pomogao. U današnje vrijeme kada najbolji sportaši imaju pristup najboljoj medicinskoj tehnologiji, gotovo je sigurno da bi netko primijetio kod Eriksena srčanu manu ili nekakav drugi problem. Kolike su šanse da je Eriksen patio od nečeg drugog osim kronične iscrpljenosti? Na početku utakmice temperatura u Kopenhagenu bila je ugodnih 18 stupnjeva, a igrala se tek 43. minuta utakmice u kojoj su Danci toliko dominirali da su Finci rijetko uspijevali prijeći centar. Uz sve to, Eriksen nije poznat kao defenzivno ažuran igrač. Dakle, nije se iscrpio na utakmici, već je u pitanju bilo nešto drugo.

image
AFP

Ono što se dogodilo danas u Kopenhagenu treba poslužiti kao konačno upozorenje FIFA-i i UEFA-i da počnu voditi računa o dobrobiti igrača koji jesu nogomet, a ne samo misliti o televizijskim i sponzorskim ugovorima. Jer tih ugovora i te zarade ne bi ni bilo da nema onih koji se natječu na terenu.

Igrači koji su odlučili nastaviti utakmicu nisu krivci, jer to su isti oni koji su slomljeni, grcajući u suzama odlučili formirati „zid” oko svog kolege kojega su liječnici oživljavali pred njihovim očima. Razlog zbog kojeg su odlučili nastaviti susret kada su čuli da je Eriksen dobro nije taj što su bešćutni, već to što su u karijeri naviknuli igrati s boli u nogama, leđima, trbuhu i svim ostalim dijelovima tijela. Razlog je i to što su naučeni da iscrpljenost gledaju kao slabost, a ne na znak da se trebaju odmoriti, kao i da se započeta utakmica mora završiti.

Nogometaši nisu roboti, već ljudi od krvi i mesa. Ljudi koji su umorni, psihički iscrpljeni i koji trpe bolove. Iako se čak i roboti kvare kada ih se previše koristi. FIFA i UEFA trebaju se zapitati treba li zaista netko umrijeti pred očima stotina milijuna ljudi da bi se neke stvari promijenile, a igrači trebaju „udariti šakom o stol” i reći da ovako više ne ide. Jer oni su ono od čega FIFA i UEFA žive i bez kojih nogomet ne postoji.

I trebali bi to shvatiti prije nego što i sami prestanu postojati.

12. studeni 2024 21:11