Siverić, mjesto koje oni koji ga nose u srcu sa ljubavlju zovu "brdo" uvijek je bio ispred svoga vremena. Još davne 1834. godine bečka tvrtka otvara prve rudnike crnog ugljena, koji s vremenom postaju simbol cijelog kraja, koji stasaju u pravo mjesto, pa vam pravi fetivi mještanin Siverića nikada neće propustiti prigodu pohvaliti se kako su prvi imali struju, a i društveni dom, školu, trgovinu, no isto tako pravi stanovnik "brda" već u sljedećoj rečenici će krenuti veličati svoga miljenika, nogometni klub Rudar, koji je ovih dana proslavio svoj devedeseti rođendan!
Sadašnji igrači tog simpatičnog "starca" na najbolji mogući način čestitali su svom klubu naslovom županijskog prvaka. Sve to bila je uvertira u proslavu jubilarnog rođendana, koji je proslavljen na travnjaku koji vas dočeka odmah nasuprot nekadašnjeg doma i zadruge.
Poznati natpis
Igralište Rudara pamte svi, posebice po natpisu na zidu iza gola, gdje je velikim slovima pisalo "VI KOJI DOLAZITE OSTAVITE SVAKU NADU". Preživio je taj natpis i agresiju nekadašnjih susjeda i čekao bolja vremena, a dočekao ih je odmah nakon Domovinskog rata, no vratimo se ipak na same početke, jer nogomet je na "brdu" bio dio odrastanja, prvih ljubavi, suza radosnica i svega onoga što sa sobom nosi.
Siverić je nogomet upoznao davne 1925. godine, kada se igralo gdje se stigne, na improviziranim terenima, no tek 1932. godine osnovan je NK Sretno, klub koji je svoju prvu utakmicu odigrao s deset godina starijim susjedom drniškim DOŠK-om, no vrlo brzo režim je klubu zabranio djelovanje, pa je dvije godine kasnije osnovan NK Briket, ali ni njega režim nije baš ljubio, pa je nestao a nogometne karte, da bi se 1938. rodio Rudar, i od tada nikada nije mijenjao ime.
Nakon Drugog svjetskog rata pristupilo se izgradnji igrališta i klupskih prostorija, a sam klub osvojio je šest titula prvaka šibenskog nogometnog saveza. Ne smije se zaboraviti da je s brda krenuo i Žare Tomić, nekadašnji prvotimac Šibenika i otac Gorana Tomića, najperspektivnijeg trenera u Hrvatskoj, koji je kao igrač nosio dresove Austrije Salzburg, Standarda Vicenze, AEK-a.
Početkom agresije na Hrvatsku, većina igrača stala je na branik Domovine, dok su mještani prognani, a nogomet je pao u drugi plan. Oslobođenjem okupiranih krajeva budi se ideja o vraćanju kluba u život, pa tako već u sezoni 1996./1997., klub nastupa u županijskoj ligi.
Lijepo se sjetiti...
– Naravno da je lijepo sjetiti se tih dana, kada je malo tko od nas očekivao išta, no mi smo bili prvaci samim time što smo krenuli u natjecanje, a kamoli kada se sjetimo da smo do zadnjeg kola i ogleda s Mihovilom na brdu bili u borbi za naslov prvaka. Igralo se 3:3, a Mihovil je poravnao iz kaznenog udarca u zadnjoj minuti – prisjetio se ondašnji kapetan Dragan Ivić.
Upravo susret te generacije na proslavi devedesetog rođendana bio je posebno emotivan. Ivić, Vrzić, Šiklić, Ćaleta, Pervan i ostali evocirali su uspomene na dane kada se klub ponovno rađao, uz njih su bili i najstariji živući Rudarovi igrači, tako da je sve frcalo od emocija.
Svima je zaigrala suza u oku kada bi se spomenuli Josip Tomić Joko, oružar koji je 24 sata dnevno živio za klub, jednako kao i vječiti tajnik, ali i "singerica" kluba Mladen Bukarica, jer oni su bili Rudar, oni kojima su bili posebno dragi obišli su njihova vječna počivališta i zapalili svijeću za legende ovoga kluba, koji nikada nisu igrali, ali su ostavili neizbrisiv trag.
Rudar je i 2001. godine osvojio naslov prvaka, a nakon toga pomalo pada zanos i klub igra samo županijsku ligu, iako su nekada postojale ambicije za više. Danas kao aktualni županijski prvaci razmišljaju samo o jednom, kako preživjeti.
– Teško nam je, ali se ne damo. Bilo je i gorih vremena pa se preživjelo. Sada se najviše mučimo s održavanjem travnjaka, jer imamo problema s vodom. Gradsko poduzeće "Rad" želi nas ovršiti za 220 tisuća kuna, a mi godišnje od Zajednice sportova grada Drniša dobijemo 72 tisuće, no još uvijek ima ljudi kojima je Rudar na srcu i upravo zbog toga postojimo – ističe Martin Grbavica, predsjednik kluba.
Čudna priča
Zaista čudna priča se odigravala oko travnjaka Rudara, naime klub je bio vlasnik igrališta, no Grad Drniš je inzistirao da se upravo oni uknjiže kao vlasnici, i kada je skupština kluba donijela tu odluku, Grad i dalje ne pokriva troškove održavanja, pa nekada predivni travnati tepih danas izgleda žedno.
Sve to ničim nije umanjilo feštu koju je klub pripremio za sve uzvanike, a posebno veselo bilo je prve večeri kada su nakon utakmice Rudara i juniora prvoligaša Šibenika, feštu uveličali "Bosutski bećari", kojima se u jednom trenutku na bini priključio i Marko Perković Thompson, kao prijatelj kluba. Drugoga dana svoj susret odigrali su veterani Rudara i Zagore, dva kluba koji već godinama njeguju prijateljske odnose.