Iz djetinjstva pamtimo mudrost starih Šibenčana ili izreku "kako publiku, pase i malu dicu niko ne more privarit". U skladu s tim davnim šibenskim " postulatom" postoje utakmice, o kojima nije potrebno da posebno lamentiraju televizijski komentatori, pisci na novinama i portalima, treneri i klupski čelnici. Dovoljno je poslušati glas navijačkog puka.
- Guštao sam u prvih tridesetak minuta. Nikad nismo igrali toliko otvoreno i ofenzivno, stvarali prilike. Istodobno, bili smo izuzetno agresivni na sredini travnjaka. Imao sam osjećaj da nam Osječani ne mogu ništa, te da smo mogli zabiti još koji pogodak.
A onda je naš, šibenski motor počeo "trokirati", gotovo se ugasio. Temeljni razlog tome je što sjajni znalac Josip Majić nema dovoljno jaka pluća za odigrati svih 90 minuta. O onome, što se zbivalo dalje radije ne bih. Za me je to prebolna tema – kazivao nam je žestoki Funcut, Biličanin Dane Piližota još vruć od utakmice.
Malo se toga može dodati Daninoj izjavi, osim primjedbe kako je nedopustivo primiti pogodak u šestoj minuti sudačke nadoknade, a pogotovu na onako jeftin, gotovo naivan način.
Ako, pak o utakmici Šibenik – Osijek(1:3) progovorimo kroz čistu novinarsku prizmu, onda je ohrabrujuće da su Narančasti na početku susreta djelovali posve u skladu s kratkim objašnjenjem vizije igre svoje momčadi, kakvu je šibenskim izvjestiteljima na prvom službenom susretu predstavio novi(stari) trener Marko Kartelo.
U društvu svojih pomoćnika Oršulića i Jovića potencirao je potrebu za većom agresivnošću i trkom, te jednostavnijom igrom "šestice" (čitaj: zadnjeg veznog igrača), koji bi u sadašnjoj konstelaciji šibenskih snaga trebao biti agresivni poštar. Točnije igrač, koji poslije uspješnog duela predaje loptu prvom suigraču ili je, pak, kenda putem špice napada, gdje snagom i skokom ordinira iskusni Ivan Santini.
Nije preskočio ni nogometnog znalca Ivana Delića, kojega mnogi žele u udarnom sastavu. Kartelo je posegao za tezom "kako dojučerašnjem rekonvalescentu treba više hrabrosti". Aktualni kormilar nije zanemario ni mogućnost da formacija Šibenika bude slična onoj iz doba Branka Karačića, Ermina Zeca i Meše Alispahića(čitaj: najvećih uspjeha Šubićevca), posebno zapamćene po Alispahićevoj kreativnoj igri u (polu) špici napada.
- Žao mi je zbog igrača. Odigrali smo dobru utakmicu, posebice u prvih dvadesetak minuta. To razdoblje nam je pokazalo kako trebamo izgledati u nastavku sezone – ponovio se dijelom Kartelo poslije poraza s Osijekom u odnosu na presicu prije utakmice.
Nije nas, što kriti, posebno utješio. Dapače, i dalje su se gomilale crne misli, posebice sjećanja na davnu sezonu 1974/75, kad je ondašnji beogradski tjednik "Tempo" poslije tri drugoligaške pobjede u prva tri kola proglasio Šibenika "ligaškim hitom". I ne sluteći da će kraj biti više nego tužan za Šubićevac ili Narančasti su potonuli u konkurenciju s gotovo zaboravljenom Bukovicom iz Kistanja, benkovačkim Velebitom, senjskim Nehajem…
Sezona je bila slična aktualnoj i po tome što se ondašnje klupsko vodstvo(op.p. predsjednik je bio Krste Lambaša Maćo) krzmalo oko smjelijeg otvaranja klupske kese za toliko potrebnog zapovjednika obrane ili mjesto ispražnjeno ozbiljnom ozljedom Žarka Tomića, oca sjajnog trenera Gorana, te odlaskom u JNA kapetana Ivana Ninića, kasnije poznatijeg kao saborskog zastupnika SDP-a. Baš kao što aktualno klupsko vodstvo od prvoligaškog slavlja na Poljani do listopadskih kiša bez posebnog odjeka u stvarnosti najavljuje dolazak "ozbiljnog veznog igrača, prave desetke".
Tek nas je poslije utakmice s Osijekom malo utješio prvi klupski operativac Denis Brašić svojom SMS-porukom " Ma bilo je super u prvom poluvremenu. Bit će to dobro, samo da se malo uigraju", uz gotovo navijački dodatak "Idemooo!"
A optimizma je kao nikad potrebno na Šubićevcu. Ne pomaže puno plač zbog prolivenog mlijeka. Zato raduje što se, makar samo privatno, javio i službeni vlasnik Željko Karajica. S uvjerenjem da se neće ponoviti ona sezona, kad su Narančasti ispali iz Prve lige, iako su Gorici bježali čak 11 bodova.
Šibenski položaj na ljestvici bio bi jamačno još teži da Hajduk i Varaždin nisu nadvisili Slaven Belupa i Goricu. Za razliku od utakmica u Puli i u Zagrebu, gdje su domaćini, suprotno potajnim šibenskim nadama, uspjeli iščupati po bod kandidatima za prvaka Dinamu i Rijeci.
Svatko, tko je pomno promatrao utakmicu u Koprivnici mogao se, neovisno o pobjedi Splićana, uvjeriti kako je domaći trener Kovačević na putu da stvori čvrstu, kvalitetnu momčad. Točnije, Šibenčanima će biti sve samo ne lako na gostovanju kod "fenjeraša" iz Podravine, koji po trenutačnim igrama ne zaslužuje začelje. Nije teško nabrojiti dobre osobine nogometa, koje su u duelu s Hajdukom interpretirali nogometaši Slaven Belupa. To je, prije svega, želja za nadigravanjem i korištenjem praznog prostora, te izuzetno brza tranzicija u (polu)"kontrama". Samo slijepac nije mogao primijetiti individualnu kvalitetu dijela prokušanih nogometaša, koji nose koprivnički dres. Nama dobro poznatog Ivana Dolčeka, koji je, ako niste znali ne samo kao senior, već i kao kadet nosio šibenski dres, te iskusnog Makedonca Nestorovskog, koji se vratio iz "pečalbe", a koji je u dresu potonulog zaprešićkog Intera svojedobno žario i palio svojom efikasnošću u hrvatskom prvoligaškom nogometu.
No, Hajduk je jasno pokazao kako je Slaven Belupo ranjiv. Kompaktnošću, agresivnošću i spretnim korištenjem ne baš velikog broja prilika za pogodak. Bolje rečeno, gotovo svim osobinama, koje od svoje momčadi traži novi(stari) šibenski trener Marko Kartelo.
Bilo bi dobro, kad bi narančasti stručni stožer u Koprivnici mogao računati na rekonvalescente Ikera Poza i Stefana Perića. Nije prvi, da se razumijemo, takvog kalibra da bi mogao "preko noći" osuvremeniti i oplemeniti šibensku igru, ali je u nekim elementima za najveći dio Kartelovih veznih igrača nova, puno kvalitetnija dimenzija.
Kako usred jeseni pobjeći od istine da se prvoligaška ljestvica u skladu s predsezonskim očekivanjima, konačno, razdijelila u tri doma!? S Hajdukom, Dinamom i Rijekom na čelu, Osijekom i Varaždinom u mirnim vodama, te Istrom, Šibenikom, Lokomotivom, Goricom i Slavenom kao klubovima, koje čeka borba za goli prvoligaški život. Realno, tko god bude tugovao na kraju idućeg proljeća neće biti dobro za hrvatski nogomet. Riječ je odreda o klubovima, koji su se stabilizirali kao prvoligaši. Otuda i sve glasnija razmišljanja o tome kako je Mamićeva(op.p. na aktualnoj prvoligaškoj formuli inzistirao je Zdravko Mamić) formula s deset klubova i 36 kola gotovo potrošena. Da bi, primjerice, povećanje prvoligaškog društva za još dva kluba otvorilo veće mogućnosti potonulim sredinama(Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Sisak, Karlovac…), te otvorilo prostor mladim igračima, za kojima vapi hrvatski nogomet. Konačno, 12 prvoligaša s 33 kola bi skratilo i ljetne, i zimske muke klubova, koji povremeno igraju po pasjoj vrućini ili po jesenskim kaljužama. Zašto inicijativa u tom smislu ne bi krenula sa Šubićevca!?