Borimir Perković nije na šibensku klupu stigao kao nekad vlakom preko Perkovića. Na prvi razgovor za Šibenski list stigao je Dalmatinom iz Zaprešića, gdje mu je i stalna adresa.
S tadašnjim zaprešićkim Inkerom iznenađujuće je osvojio Kup Hrvatske 1992. godine. Sedam godina poslije isto je učinio s Osijekom. Kao igrač je nastupao i za Rijeku, Zagreb… U Kranjčevićevoj ulici 2004. godine završio je karijeru poslije koje se brzo bacio u trenerske vode. U Prvoj ligi u dva navrata vodio je Inter. S naših se travnjaka otisnuo na Bliski istok. Prvo u Saudijsku Arabiju, a onda u Ujedinjene Arapske Emirate. U Al Ainu, jednom od najvećih azijskih klubova, koji danas vodi Zoran Mamić, radio je u posljednje tri godine. U početku kao trener mlađih uzrasta, a potom kao pomoćnik Zlatka Dalića zajedno s još jednim bivšim trenerom Šibenika, Anelom Karabegom.
Za Perkovića je ovo, zapravo, povratak u Dalmaciju. Na hrvatskom jugu je krenuo njegov nogometni put.
- Ja sam Hercegovac, iz Livna, s adresom u Zaprešiću. No, Hajduk je moj matični klub - otkrio nam je Perković na početku razgovora.
A upravo je protiv splitskog kluba - istina, protiv njegove druge momčadi - debitirao na šibenskoj klupi. Ne baš uspješno.
Poslije "nokaut" od Hajduka II bili ste uvjereni da je to poraz koji ohrabruje!?
- Baš tako. Bio sam optimist prije utakmice, a i sad sam. Naravno da ne mogu biti zadovoljan rezultatom, koji je, blago rečeno, ružan. No, zadovoljan sam igrom. Pristupom, reakcijom igrača nakon samo nekoliko treninga, što smo ih skupa odradili. Mene su u tom dijelu iznenadili. Nažalost, igra nije donijela bodove, ali uvjeren sam da će nam se to negdje vratiti.
Je li dvoboj s mladim Splićanima, s obzirom na slabosti koje su ponovno iskazane u obrambenim reakcijama, otvorio dvojbu koliko Šibenik može igrati otvoreno?
- Mi smo Šibenik. Uz Varteks, najveći klub u Drugoj ligi. Ne može se ići na pobjedu bez imalo rizika u igri. Nisam za to da se momčad postavi u blok na 30 metara od vlastitoga gola i čeka da iz jedne, dvije kontre ili prekida pokuša zabiti gol. Moj pogled na nogomet je drukčiji. Želim da moji igrači teže igri s loptom, te na taj način vrše pritisak na protivnika, odnosno stvaraju visoki presing, kad lopta nije kod nas. Mislim da nećemo trebati puno kako bi promijenili način igre i vrlo brzo ćemo igrom dolaziti do bodova.
Može li Šibenik promijeniti način igre bez plemenitog veznjaka, igrača koji može i zna dijeliti lopte napadačima?
- Može, ali na drukčiji način. Prije svega, kroz posjed, iz kojega dolazite do gol-prilika. Dobro ste primijetili, cijeloj momčadi nedostaje tehničke potkovanosti, a pogotovo se to osjeti u veznom redu. Fali nam suptilnih veznjaka. Ipak, vjerujem, ako i ne uspijemo pronaći takvog nogometaša, momčad će napredovati u tom smislu kroz treninge i upiti moje ideje.
Očito je da se Šibenik ne može u potpunosti osloniti na mlade, domaće snage. Zato su i dovedeni Šare, Brekalo, Okechukwu. Prema kvaliteti tih igrača ambicije bi trebale biti veće od borbe za ostanak…
- Vjerujem da će nam Okechukwu koristiti. On je prošao cijele pripreme u Istri, no igrao je vrlo malo. Vjerojatno nije u top-formi, ali je bitno da je zdrav. Što se tiče ambicija, nama je trenutačno najvažnija stabilizacija. Početi pobjeđivati, osvajati bodove. Sada smo na nuli i trebamo biti objektivni, ne letjeti s najavama. Na zimu bi trebali imati konkretniju sliku o tome koliko ovaj Šibenik može.
Ima li, po vama, perspektivnih igrača u ovom šibenskom kadru?
- Ovaj je bazen uvijek imao nadarene nogometaše. Primijetio sam to i sada nakon prvih treninga. Pa, i na utakmici kadeta. Vidio sam nekoliko zanimljivih igrača u tom uzrastu. I prema njima se treba polako okretati, pripremati ih za seniorski nogomet. Zašto nogometaš sa 16, 17 godina ne bi konkurirao u prvoj momčadi!? To se događa svugdje u svijetu, pa ne vidim razloga zbog čega ne bi i kod nas.
Dojam je da se klub olako odrekao iskusnih igrača, poput Hrvoja i Mira Slavice. Oni bi vam u ovoj situaciji bili od koristi…
- To je pitanje koje trebate uputiti upravi. Koliko znam, taj potez povuklo je staro klupsko vodstvo. Mogu, tek, kazati da bi meni svaki iskusan i kvalitetan igrač vrijedio, ako ga je moguće registrirati.
Dio hrvatskih i šibenskih ljubitelja nogometa vjerojatno vas je zaboravio nakon podužeg izbivanja s ovdašnjih travnjaka. Kako je došlo do kontakta sa šibenskom upravom? Tko vas se sjetio?
- Iskreno, mislio sam da ću se nakon epizode u Emiratima ponovno vratiti u inozemstvo. To mi je bila želja. Bilo je i kontakata, ali nijedan nije bio dovoljno konkretan. Ponuda Šibenika je bila iznenađenje. Kontaktirali su me moj bivši suigrač iz Osijeka Ivan Bulat i njegov brat Joso, moji stari prijatelji. Osjetio sam da sve što pričaju ima smisla i da bi to mogla biti lijepa priča. Jednostavno ih nisam mogao odbiti.
Je li vam dolazak u siromašnu Drugu hrvatsku ligu veliki šok poslije boravka u bogatim Emiratima?
- Ja sam bio u najboljem klubu UAE-a, pa čak i tog dijela Azije. Uvjeti su, dakle, bili i više nego dobri. Financijski je to na puno većoj razini nego u većini hrvatskih klubova, no njihovi igrači imaju katastrofalne radne navike. Oni nisu netalentirani, ali su loše tehnički i taktički obučeni. U tom je segmentu hrvatski nogomet daleko ispred.
Smatrate li dobrim rješenjem širenje lige na 16 klubova od iduće sezone? Mogu li oživjeti nekad bivši prvoligaši, poput Karlovca, Segeste, Zadra…? Danas u Prvoj i Drugoj ligi, nažalost, dominiraju klubovi sa zagrebačkih tramvajskih postaja…
- Apsolutno. Nažalost, stanje u državi se odražava na svaki dio društva, pa tako i na sport. Prva liga bi bez problema mogla imati 16 klubova da je bolja financijska situacija u zemlji. Mi imamo dovoljno nogometnih centara, klubova koji su igrali i Prvu jugoslavensku ligu, a sada nisu ni u Drugoj ligi.
J
e li vaša misija na Šubićevcu dugoročne naravi?
- Kao što sam rekao na predstavljanju, došao sam pomoći Šibeniku da se vrati gdje mu je mjesto. A to je Prva liga. Uvjeren sam da ću, zajedno s ljudima koji sada vode klub, pokrenuti Šibenik i da ćemo tamo stići u što bržem roku.