Daleko od dobre je atmosfera, kojom je na Šubićevcu dočekana dvotjedna prvoligaška stanka. Kao da je nesretni poraz od Rijeke otvorio neke neočekivane pukotine u šibenskom nogometnom prvoligašu. Izgubljena utakmica s Rijekom poklopila se s neslužbenom informacijom „kako kolumbijski vlasnici kluba nisu baš zadovoljni radom španjolskog trenera Rosasa“. Ako je ta ćakula pomalo prenapuhana, mnogima, koji vole Šubićevac nije dobro sjela ni Španjolčeva izjava nimalo samokritična izjava „kako je on zadovoljan načinom, na koji igra njegova momčad“.
Sve bi bilo, dakako, lakše da je izbjegnuto posrtanje protiv Tomićeve momčadi, koja nije djelovala ni moćno, ni silno opasno. Gosti su s punim plijenom napustili Šubićevac na sličan, jeftin način kako je to ne tako davno učinila Rendulićeva Gorica.
Pospanost obrane
U prvim su se minutama utakmice Riječani gotovo nudili Šibenčanima, koji nisu iskoristile dekoncentraciju gostujućeg vratara Zlomislića i dijela njegove ne baš sigurne obrane. Bolje rečeno, prilike za šibenski pogodak servirane kao na pladnju.
Suprotno tome, gosti su iskoristili jedan od rijetkih trenutaka pospanosti šibenske obrane u doslovce zadnjoj sekundi prvog poluvremenu. Nitko nije skočio na „svijeću“, koja je dugo padala prema kaznenom prostoru, a ni pokušao omesti gostujućeg stopera Hrvoja Smolčića, čiji su pogoci u prvoligaškoj konkurenciji tek nešto češći nego prijestupne godine u kalendaru. U nastavku Šibenčani nisu, za razliku od prvog poluvremena, stigli do pravih prilika. Naprotiv, nametao se ne baš ugodan dojam da su domaće udarne igle Marin Jakoliš i Antonio Marin malo otupjele u odnosu na prvih desetak kola. Da u ligaškoj pauzi moraju na ponovno brušenje.
Višak nenadarenih igrača
- Bez svježine smo. To je istina od koje ne možemo pobjeći. Jedini razlog svojevrsne iscijeđenosti, koji nam se nameće kao realan, objektivan je naša kratka klupa. Sve su, dakako, pogoršale ozljede Stipe Bačelića Grgića, Juana Mese i Suada Sahitija – kazivao nam je koji dan prije utakmice s Rijekom kapetan Šibenika Mario Ćurić.
Kako mu „kontrirati“ poslije viđenog protiv momčadi s riječke Rujevice ili priredbe, koja je donijela tek nešto bolji dojam o šibenskoj igri u odnosu na neuvjerljiva izdanja protiv Slavena Belupa na Šubićevcu i Hrvatskog dragovoljca u gostima. Kao da je krajem listopada i početkom studenoga posve iščezao šibenski ljetni sjaj i igrački zanos iz prvih sedam, osam kola!?
Razloge kratke klupe valja, međutim, tražiti ne samo u nesretnim povredama, već i nekim (davnim) propustima u slaganju igračke križaljke. Zašto se, primjerice, čeka toliko na više nego rovitog Ivicu Močinića, koji se po tko zna koji put ozlijedio na treningu? A prošle je zime „odrezana“ gruba odbijenica domaćem momku, Vodičaninu Ivanu Roci, koji u dresu „Hrvatskog dragovoljca“ igra gotovo redovito u početnom sastavu, a koji bi se u tom trenutku bio i, figurativno rečeno, pješke vratio na Šubićevac. Možda Roca ne bi izborio mjesto u prvoj šibenskoj jedanaestorici, ali zar nije prava dragocjenost imati na klupi ratnika, koji je spreman odigrati ne samo zadnjeg veznog, već po potrebi beka i stopera?
U dvotjednoj ligaškoj pauzi, osim vraćanju u formu pojedinaca i cijele momčadi, potrebno je dobro provjetravanje svlačionice. Sve je, navodno već počelo na taj način da stručni stožer Šibenika praktički više ne računa na tananog Argentinca ignacija Bailonea, ali na tome se ne smije stati, ukoliko Šubićevac želi proljetni mir.
Bijeg od tri stopera
Zašto u taktičkom smislu španjolski stručnjak bježi kao vrag od tamjana od igre s tri stopera! Ona nam se upravo u zadnjoj utakmici s Rijekom činila kao optimalna varijanta. Zbog rješavanja slabosti u skoku, te olakšanja u defenzivnim zadaćama dvojici veznih igrača Ćurića i Raka. Nadarenih nogometaša, koje igra gotovo uvijek nosi prema naprijed, a koji su sve samo ne imuni od izgubljenih lopti na sredini travnjaka. S tri stopera su Šibenčani u prošloj sezoni odigrali svoje najbolje utakmice (Dinamo, Lokomotiva, Rijeka, Hajduk). I ne samo to. Zašto mučiti Ivicu Batarela selidbom na desnog beka, kad je on uvjerljivo najbolji središnji branič šibenske momčadi u prvih 15 kola?
Vrijedi i pitanje gdje je i zašto „nestao“ Ivan Delić, koji je sezonu počeo sjajno s tri pogotka, a onda potonuo u nesretnoj kombinaciji nedovoljne efikasnosti i neke čudne nonšalancije.
Ne vjerujemo da je svojim zadnjim igrama zadovoljan ni stariji od braće Jakoliš, iskusni Antonio. Njegova brzina, dobar centaršut i internacionalni staž kao da još uvijek nisu došli do punog izražaja u povratku kući. Kratki natjecateljski mir potreban je, nema sumnje, i nadarenom Niki Raku, tinejdžeru, kojemu, to je sad posve jasno, veliko opterećenje predstavlja prvoligaški kontinuitet bez adekvatne zamjene i predaha.
Kao da je u očaju, zbog skraćenog rostera, trener Rosas ponudio minute Torresu i Cvetkoviću, što se u većem dijelu potrošenih minuta doimalo kao ne baš uspjeli eksperiment. Za razliku od više nego simpatičnog uvođenja tinejdžera Vitora Damjanića, koji bi po ocjenama većine vjernih pratitelja zbivanja na Šubićevcu, trebao biti jasna perspektiva kluba.
Statistika je utjeha ili laž?
Je li bilanca od 15 bodova u prvih 15 kola dobra utjeha Šibenčanima ili, kako govore neki znalci, tek obična statistička laž?
Usporedba s istim brojem utakmica u prošloj sezoni govori da su Šibenčani prošle jeseni u 15 susreta osvojili dva boda manje. Istodobno, statistika sugerira nešto što i nije baš ohrabrujuće. U 14. i 15. kolu lani su Narančasti imali putanju suprotnog smjera. U dvije posljednje utakmice ugrabili su puni plijen od šest bodova, pobijedivši, među inim, na maestralan način sa 4:0 Lokomotivu u Zagrebu. Ove su, pak, sezone u dva zadnja susreta osvojili samo bod.
Ako bismo aktualnu prvoligašku utrku usporedili s lanjskom, kad je za ostanak trebalo 29 bodova, onda bi po toj logici Šibenčanima za prvoligaški mir u preostalo 21 kolo bilo dovoljno još samo 14 bodova. No, ruku na srce, to je samo igra brojki, kojom se Šubićevac ne smije tješiti. Pogotovu, što posljednjeplasirani Hrvatski dragovoljac, koji ima samo 7 bodova, upravo u posljednjim kolima demonstrira momčadski duh. Kompaktnost, koju valja itekako respektirati.
Ako je preostali jesenski raspored prijeteći (Dinamo kod kuće, a Istra, Lokomotiva, Osijek i Gorica u gostima), te sužen prostor za igračka pojačanja usred ligaške utrke, onda je sazrelo vrijeme povlačenja kvalitetnih poteza za proljetne projekcije Šubićevca. Možda će netko tvrditi kako je strah autora ovih redaka od najgoreg u prvoligaškoj završnici pretjeran, isforsiran. No, valja podsjetiti na dobru staru poslovicu kako je oprez majka mudrosti.
A kad već govorimo o mogućim potezima, onda ćemo samo ponoviti tezu o potrebi provjetravanja svlačionice. Samo slijepci mogu tvrditi da je dio igrača, koji su trenutačno pod ugovorom, dobar ili potencijalni prvoligaški kadar.
U tom smislu rado ćemo citirati 84-godišnjeg šibenskog veterana Šimu Šupu, zapamćenog po dovođenju Slavena Bilića i Mehmeda Alispahića na Šubićevac.
- Klub pod hitno valja utemeljiti skautsku službu. Malo me tko može uvjeriti da u drugoligaškim klubova, pa i dalmatinskim trećeligašima nema dovoljno nadarenih i ne baš skupih igrača, koji bi dobro došli Narančastima - poručio je u Šupe u nedavnoj otvorenoj i prijateljskoj ćakuli.