Nije baš tako jednostavan odgovor na pitanje zašto Marin Jakoliš i njegov, kako govore, “nogometni brat” Antonio Marin djeluju tako raspjevano na Šubićevcu, dok su u Poljudu i Maksimiru bili tek osuđeni na nogometne mrvice i zapećak. Pogotovu, što obojica blistaju u istom rangu natjecanja, gdje sudjeluju i klubovi, koji su ih posudili šibenskom prvoligašu.
Šibenskim prijateljima nogometa, dakako, najviše gode izjave nadarenih igrača o tome “kako je lakše igrati u sredini, “gdje na svakom kantunu osjećaš potporu grada, kluba i navijača“(M.Jakoliš) ili „da si puno mirniji, kad znaš da poslije prve loše partije nećeš preseliti na klupu“ (A. Marin). No, ni ti sportsko-emotivni razlozi nisu dovoljan argument objašnjenja za malu nogometnu eksploziju nadarenog tandema na Šubićevcu.
Kako zanemariti tvrdnju Antonija Marina, koja nije optužba, već realna ocjena “da Dinamo nema strpljenja za dio nadarenih igrača, koji trebaju prijeći razvojni put“!? Ili Jakoliševu misao “kako on i Marin nisu igrači za posudbe”!?
Odgovor na terenu
Neizbježno je, dakle, da sa skliskog terena različitih prosudbi i izjava prijeđemo na manje klizak nogometni travnjak.
Poslije prve od četiri etape ovosezonske prvoligaške utrke više je nego jasno kako Jakolišu nije mjesto na bočnom (beku), gdje su ga uporno gurali Hajdukovi treneri, već da je brzinom, driblingom i udarcem silno nalik Mislavu Oršiću i Kristijanu Lovriću, koji s pozicije lijevog krila driblaju i šutiraju desnom nogom.
Kod Antonija Marina je, pak, i više nego očito da on, s obzirom na izuzetnu funkcionalnost, sjajan dribling i dobar udarac, treba dovoljno prostora u sredini travnjaka ili da pozicija lijevog krila, na koju su ga najčešće gurali u Dinamu i Lokomotivi, pomalo guši njegov nemali potencijal.
Spomenute konstatacije nisu nešto novo u hrvatskom nogometu. Od sličnih grešaka u procjenama mogućnosti i “prave” pozicije igrača nisu bili imuni u bližoj i daljoj prošlosti ni najbolji hrvatski, pa ni europski treneri. Kako, primjerice, zaboraviti da je kod velikog Branka Zebeca kasniji najbolji strijelac “bijelih” Slaviša Žungul povremeno “prisilno” igrao desnog beka. U Hajduku je isti trener gurao Šurjaka s lijevog krila u špicu napada, a rođenog libera Vedrana Rožića na mjesto zadnjeg veznog igrača. Zato valja oprostiti i onima, koji su loše procijenili mogućnosti i prave pozicije dva Marina.
Optimalni način igre
Dio odgovora na pitanje s početka teksta je, nema sumnje, tvrdnja Antonija Marina kako je španjolski trener na šibenskoj klupi Mario Rosas “našao optimalan način igre za roster, koji mu je na raspolaganju”. Šibenski igrački kadar jamačno ne možemo ubrojiti među najbolje u aktualnoj prvoligaškoj utrci, ali je jedan od rijetkih, u kojemu dominiraju brzi i tehnički dobro potkovani igrači. Nogometaši, koji su sposobni odigrati neku specijalnu kombinaciju šibensko-španjolske “tika – take”, pa i “kontru”, kakvu smo vidjeli na utakmici Šibenik – Lokomotiva (2:1), u kojoj su sudjelovala dva junaka naše priče, dva Marina. Situaciju, u kojoj se za nekoliko sekundi stiže od svog kaznenog prostora do pogotka u suparničku mrežu. Toliko potrebnu tranziciju, za kojom, što kriti, vapi i hrvatska reprezentacija.
Možda Rosas nije među četiri najbolja trenera Prve hrvatske lige, kako se govori u zadnje vrijeme, ali je jamačno u svom pristupu najbliži suvremenom poimanju nogometa, što ga demonstriraju momčadi u “ligama petice”. Ukratko, voljeli bismo da se diljem hrvatskih prvoligaških travnjaka igra otvoreni, brzi nogomet. Bez “bunkerica” i sličnih defenzivnih specijalki. Tada bi se, vjerujemo, lakše potvrdila Rosasova teza “kako je iznenađen velikim brojem nadarenih igrača u hrvatskom nogometu, koji bi lako mogli zaigrati u silno jakoj Prvoj španjolskoj ligi”.