Tri kola prije prvoligaške stanke, uzrokovane odlaskom “vatrenih” na Svjetsko nogometno prvenstvo u Katar, na Šubićevcu je i pticama, koje pjevaju na granama okolnih brda posve jasno koliko je značenje današnje utakmice s Varaždinom na šibenskom travnjaku. Najstariji šibenski navijači u susret s momčadi iz baroknog grada rado posežu za lijepim uspomenama, posebice na utakmicu Šibenik – Varteks (7:0), odigranu prije 42 godine.
Iz sjećanja je teško izbrisati momčad(Miloševski, Cvitanović, Jelenković, Ivančić, Iljadica, Tambača, Šupe, Luštica, Zambata, Tedling i Stošić), koja je s pet golova Miodraga Zambate – Zeke (op.p. riječ je o starijem bratu Dinamova reprezentativca Slavena), te pogocima Tedlinga i Šupe konačnim ishodom(7:0) posve ponizila Varaždince.
Od spomenutog sastava među živima je još samo 87-godišnji Šime Šupe, koji nas je nedavno u prijateljskoj ćakuli s još jednim sjajnim veteranom Zvonkom Vidačkom, uvjeravao “kako se na Šubićevcu moraju vratiti vremena, kad su se suparnici od šibenskih bodova opraštali već na Perkoviću”. Riječ je, dakako, o nekad popularnom željezničkom čvorištu iz doba, kad su gosti u Šibenik stizali feratom, a koje je posebno opjevao Arsen Dedić u kultnoj “Djevojci iz moga kraja”.
Vapaj za pas-igrom
I nakon desetog ovosezonskog remija (0:0) u Puli u šibenskom nogometnom taboru čuje se vapaj, ne samo za toliko potrebnom pas – igrom, bez čega nema ni prilika, a kamoli pogodaka, već i ratničkim pristupom vezne i napadačke linije Narančastih. Uostalom, kad je Šubićevac u pitanju nema zavaravanja. O svemu govore brojke. Sa samo 9 ostvarenih pogodaka u 14 utakmica Šibenik ima najslabiji prvoligaški napad, dok je obrana s 12 primljenih golova bolja i od Dinamove, i Hajdukove.
Kako u takvoj konstelaciji snaga ukrotiti Varaždince, koji plijene kombinatornom i efikasnom igrom, gdje “kraljuje” logika, slična šibenskoj iz prošle jeseni, a koja se svodi na to da treba suparniku zabiti pogodak više!? Zašto kriti istinu da su Varaždinci, predvođeni nadarenim Solinjaninom Tonijom Teklićem, za kojega usput rečeno, na Šubićevcu prošle sezone “nisu htjeli ni ćuti”, oduševili televizijski puk izuzetnom predstavom i pogocima (4:1) u sudaru sa zahuklatim Osijekom!?
Suočeni s te dvije itekako važne istine još jednom ćemo ponoviti tezu kako je aktualnom treneru Šibenika Mariju Cvitanoviću u cijelosti jasna dijagnoza stanja u igračkom kadru, ali da nije lako odrediti terapiju, kojom bi igra “narančastih” postala čvršćom i efikasnijom.
I nakon pulske utakmice Cvitanović je posegnuo za izuzetno odmjerenom izjavom, koja jednostavno “puca” od realnosti i poticanjem kvalitetnog pomaka kod svojih igrača.
- Čestitao bih mojoj momčadi na borbenosti, htijenju i pozitivnom rezultatu. Prema viđenom držim da je neriješen ishod realan omjer. Uspjeli smo ukrotiti Istrinu igru, posebice tečnost njezine kombinatorike. Neovisno od toga što smo u prvih dvadesetak minuta imali određenih problema s time. Tada smo se malo presložili, pa je sve izgledalo bolje. Bili smo itekako stabilni u defenzivnoj igri. Za igru prema naprijed nedostaje nam energije, preciznosti i igre “jedan na jedan”. Tu trebamo tražiti prava rješenja i raditi na poboljšanju, odnosno da budemo opasniji – zborio je pred pulskim novinarima trener Šibenika.
Na pulskom travnjaku osjetio se i prvi, značajan pomak u Cvitanovićevu radu. Suprotno nekim ne baš tihim grintanjima, trener Šibenika nas je uvjerio kako iskusni Bernard Matić, kad igra čvrsto i jednostavno, može biti prva velika brana suparničkim vezistima i napadačima u jurišu na šibenski kazneni prostor. Kad bismo se koristili nekom starijom nogometnom terminologijom, onda bismo ustvrdili kako je stariji Matić gotovo besprijekorno odigrao ulogu “predkorektora”, te tako silno olakšao posao bratu Mislavu i Kolumbijcu Mesi, koji lako čitaju suparničku igru.
Mogu li u čvrstoj i jednostavnoj igri Bernarda Matića slijediti Niko Rak, Ivica Vidović i Saša Marasović!? To je pitanje, kad je riječ o aktualnom stanju na Šubićevcu, vrijedno “milijun dolara”. Prva nas dvojica nas ove sezone, ako izuzmemo neke rijetke epizode, nisu u to uvjerili, pa ostaje samo dvojba postoji li neka terapija “pranja mozga”, kojom bi se spomenute nadarene mladce uvjerilo kako, jednostavno rečeno, moraju igrati drugačije. Čvršće i s puno više smisla za kolektivnu igru.
Čemu kriti da se na sličan način iz kola u kolo muči i iskusni Duje Čop, kojemu bi kao iskusnom nogometnom internacionalcu (op.p. odigrao je i 14 utakmica za Vatrene) to ne bi smjela biti navada. Prokušanom napadaču, očito, ne leži Cvitanovićeva zamisao da se s pozicije lažnog lijevog krila ubacuje u zonu šuta, te igru Šibenika čini djelotvornijom i opasnijom.
Već smo načeli pitanje korištenja tzv. romba u igri šibenske vezne linije, koja jamačno traži i druge “prekomande” u šibenskom veznom redu. Treba li na poziciji lažne devetke dati šansu Leonu Krekoviću, koji zna igrati “s čovjekom na leđima” ili, pak, tu ulogu povjeriti već spomenutom Čopu, koji bi se na toj poziciji manje trošio, a više koristio svoje nesumnjivo iskustvo!? Konačno, zašto spriječiti Funcute i ostale da sanjaju o povratku Denija Jurića, koji u Velikoj Gorici nema primjeren tretman, a koji bi se na Šubićevcu, u to smo silno uvjereni, vratio u formu, kad je svojim igrama plijenio komplimente nogometne javnosti te gotovo prisilio Dinamo da ga angažira!?
Teška nadmetanja
U Jurićevo doba na Šubićevcu je sjajno na desnom boku “ordinirao” i Međimurec Martin Pajić, koji se poslije povratka iz ciparske “pečalbe” nije uspio nametnuti stručnom stožeru Šibenika. Dapače, u kup-utakmici protiv Jadrana u Poreču svojom je igrom dao jedan od argumenata Cvitanovićevoj tezi “Dobro smo i prošli u kakvom smo sastavu istrčali!”
Ne, ne vjerujemo da je Pajić zaboravio igrati nogomet ili kako je vjerojatnije da je njegov problem u mentalnoj, a ne sportskoj sferi. Baš kao što je Narančastima potreban i Ivan Dolček, koji je s dva poteza (čitaj: lažnjakom i pogotkom protiv Hajduka, te uzdrmanom stativom s Riječanima) jasno demonstrirao svoj potencijal, ali koji bi trebao reći “zbogom” svojoj nestašnosti i sportskoj nedisciplini.
Ako se, pak, vratimo početnoj temi ili izuzetnom značenju utakmice s Varaždinom, onda se prijeko potrebni ratnički pristup dodatno nameće i zbog rasporeda do prvoligaške stanke. Poslije Varaždinaca Narančaste čekaju dva nadmetanja, koja su sve samo ne i laka. Europski jak Dinamo u Maksimiru, te probuđeni Osijek na Šubićevcu.
A vjeru u dobar ishod susreta s Varaždinom bude upravo prvi susreti sa spomenutim suparnicima. Osječkom sucu Dariju Belu vjerojatno povremeno na pamet Gibonnijevi stihovi “Ako me nosiš na duši”, zbog nedosuđenog kaznenog udarca poslije oštrog starta Dilavera na Deliću u zreloj prilici za pogodak. Istodobno, vrijedi se itekako sjetiti načina, na koji su Šibenčani osvojili prvi bod u Osijeku poslije povratka u prvoligaško društvo.
Konačno, sve tri utakmice (Varaždin, Dinamo, Osijek) su za dio nemalog igračkog kadra na Šubićevcu i “kvalifikacijske”, kad je riječ o ostanku dijela prvotimaca u šibenskom dresu. Ako slabosti iskazane u dosadašnjem tijeku prvoligaške sezone ponove i u jesenskoj završnici, nema sumnje da će klupsko vodstvo širom otvoriti izlazna vrata dijelu igrača, koji su u Krešimirov grad stigli s epitetom pojačanja, a taj epitet nisu ni izdaleka opravdali.
Zagrebačka promocija
Za petak, 4. studenoga ili uoči ligaške utakmice s Dinamom u Maksimiru planirana je zagrebačka promocija knjige “Lipo stoji narančasta boja”, koja govori o 90 ljeta trajanja HNK Šibenik.
- Radujemo se promociji. Naše društvo upravo treba takve programe – unisoni su dr. Miljenko Bura i inž. Josip Ninić, koji su se posebno zauzeli za organiziranje predstavljanja knjige u zagrebačkom Klubu Šibenčana.
- Ako ne budem zauzet treningom i ja ću doći u Klub Šibenčana. Ne krijem svoje emotivne i rodbinske veze sa šibenskim krajem – izjavio nam je u privatnoj ćakuli trener Dinama Ante Čačić.