Još jedan nadareni nogometaš Šibenika odlazi u Dinamo, Hajduk nije iskazao pretjerani interes: ‘Zanimao nas je, a onda su rekli cifru...‘

“Igore, pogledaj prema jugu!” 

Tom porukom smo nedavno u Slobodnoj prozvali izbornika mlade reprezentacije Igora Bišćana, smatrajući da su hajdukovac David Čolina, te Šibenčani Nedjeljko Labrović i Marko Bulat zaslužili njegov poziv. No, ako Bišćan nije pomno pratio razvoj mladih sa Šubićevca i Poljuda, to je na svoj način, tiho i pedantno, činio stručni stožer Dinama. Nisu previše trajali pregovori oko toga da 19-godišnji šibenski kapetan Marko Bulat potpiše ugovor na šest godina s klauzulom da do svibnja nosi narančasti dres.

Krenuo putem Dražena Petrovića

Bulati su, rekli bismo, šibenska nogometna sudbina. Na Šubićevcu su stasali Markov otac Joso i stric mu Ivan, te bliski rođak Ante, do jučer trener Vukovara.  Nema sumnje da je najmlađi Marko najveći potencijal u lozi Bulatovih. Joso je odjenuo dres dva (Hajduk, Rijeka) od četiri najveća naša kluba, te sa Zagrebom slavio naslov prvaka. Ivana se rado sjećaju u Osijeku i, također, u Kranjčevićevoj.

Dva brata Bulata su zarađivali i „nogometne devize“ u Turskoj i Kini, ali nitko nije od prve napravio takav korak „od sedam milja“ kao 19-godišnji Marko. Sa Šubićevca se otisnuo izravno u  Dinamo. Uz milijunski transfer, najveći u povijesti Šibenika. Veći i od onog kad je Ermin Zec preselio u turski Genclerbirligi.

- Ugovor s Dinamom doživljavam kao nagradu za trogodišnji trud u dresu prvotimca na Šubićevcu. Zahvaljujem svima koji su vjerovali u mene. Suigračima i treneru Krunoslavu Renduliću, prije svih. I, naravno, klupskom vodstvu, u kojem su glavna okosnica moj otac i stric – pucao je, poslije „modrog“ potpisa, od zadovoljstva mladi Marko.

Možda je usporedba pretenciozna, ali svojim pristupom nogometu, pa i nastupima u narančastom dresu Marko dijelom podsjeća na rani put najveće šibenske sportske zvijezde - Dražena Petrovića. Na Šubićevcu su jedva čekali da navrši šesnaest, pa da najmlađi Bulat dobije pravo nastupa u seniorima. Slično kao što su u istoj dobi pružili priliku reprezentativcu Duji Čaleti Caru ili nedavno preminulom Krasnodaru Rori.

Rendulić: Jako je napredovao u zadnjih deset mjeseci

- Od prve je bilo jasno da je Marko veliki potencijal. Nevjerojatno je napredovao u zadnjih deset mjeseci. Preciznim pasovima, driblinzima i udarcima dodao je trku, defenzivu. Podredio se interesima kolektiva. U tom ozračju momčad neminovno lansira tako nadarenog pojedinca kao što je Marko. Ne bih zanemario one koji su mu pomogli na uspješnom putu. Dobar je transfer prilika i da novi vlasnik kluba nagradi za trud radnu zajednicu, posebice Markove trenere u mlađim kategorijama – drži trener Rendulić, koji je u posljednje dvije sezone na Šubićevcu zasukao rukave da bi stvorio solidnog prvoligaša.

Ne tako davno spominjala se nevjerojatna mogućnost da Marko preseli u Barcelonu. Sve je ostalo na ćakulama, priči da je transfer “spriječila pandemija korona virusa“. Dinamo je, pak, jasno izrazio želju za šibenskim talentom.

- Vodstvo Modrih je biranim riječima preko novina pokazalo volju da im budem akvizicija, jasan je to dokaz da su pratili moje igre. Moj otac Joso i stric Ivan, koji je sportski direktor Šibenika, brzo su obavili razgovore u Maksimiru. Ispunili su moju želju. Od Dinama sam dobio i uvjerenje da ozbiljno računaju na mene kao konkurenciju u veznom redu. I ne samo to! Otkad sam počeo nogometni put, sanjao sam da moj odlazak bude koristan matičnom klubu. Da nadmaši sve dosadašnje transfere – još jednom se oglasio Marko.

‘Šibenik neću zaboraviti’

Poslije dogovora s Dinamom šibenski kapetan nije igrao u Velikoj Gorici. U tome nema ničega spornog. Rendulić je, svjestan gustoga prvoligaškog rasporeda, protiv Gorice odmarao ne samo Bulata, nego još neke prvotimce.

- Do kraja sezone ću igrati s dvostrukom motivacijom u narančastom dresu. Da što više budem koristan matičnom klubu i dokažem kako vodstvo Dinama nije pogriješilo kad se odlučilo za ugovor sa mnom. Nikad neću zaboraviti matični klub i rodni grad – s neskrivenim će šibenskim emocijama Bulat.

Markov odlazak traži osvježenje igračkog kadra u prvim danima ljeta, možda i ranije! Sportski direktor Šibenika i Markov stric Ivan ne strahuje za budućnost.

- Kad smo brat Joso i ja preuzeli klub bili smo pritisnuti drugoligaškim prosjekom i besparicom. Nismo imali ni za papar. Markov transfer je dokaz da se sustavnim i poštenim radom u kratkom roku mogu stvoriti zdravi prvoligaški temelji. Šibenik nema drugog izbora nego živjeti od prodaje mladih. Ne samo iz naše škole nogometa, već i mladih Dalmatinaca, koji se u šibenskom dresu, sudeći po atmosferi u klubu, osjećaju ugodno. Pitajte Labrovića, Bilića ili Ćurića, koji se već obvezao na novu vjernost Šubićevcu – uvjeren je Ivan Bulat, koji je  minula dva ljeta nepogrešivo za Šibenik skautirao mlade dalmatinske (i ne samo dalmatinske) igrače. Posebice one koje je prvi susjed Hajduk ranijih sezona odbacio.

Sugrađanin Ademi ga čeka raširenih ruku 

Marko Bulat se neće osjećati usamljeno u Maksimiru. Raširenih ga ruku čeka njegov Šibenčanin, kapetan Dinama Arijan Ademi. Potpisane ugovore s Dinamom imaju još dva mladića koji su kao dječaci nosili šibenski dres. Vratar Renato Josipović i veznjak Marko Đira, koji je na posudbi u Lokomotivi.

Riječ je o talentima za koje prvi susjed splitski Hajduk nije iskazao pretjerano zanimanje. A Bulati su korijenima iz srca Dalmatinske zagore (Mirlović Zagora, blizu Unešića, op.a.), gdje se radije nosi bijela nego modra ili narančasta boja. Otud i osjetljiva tema za Dalmatince, pitanje zašto je Šibenčanin izabrao modri, a ne bijeli dres. 

- Hajduk je zanimanje za Marka sramežljivo iskazao jedino dok je igrao u mlađim uzrastima. O službenoj ponudi iz Poljuda nema ni govora – dobili smo odgovor na gornjem katu Šubićevca, gdje je u tijeku smjena. U klupskoj kancelariji zatekli smo samo Kolumbijce s Eduardom Zapatom kao čelnim čovjekom. Na engleskom nam je kazao: 

- Tu sam, što god vam treba!  

Ako se vratimo Marku, lako je uočiti da mu želje lete i dalje od Maksimira. Prošao je sve mlade hrvatske selekcije, pa vjeruje da bi ove godine mogao odjenuti dres mlade reprezentacije. Da će ga se, sukladno našoj prvoj rečenici, Bišćan brzo sjetiti. Jedva je prikrivena Markova želja da se jednog nađe i među Vatrenima. 

Stoga je, da parafraziramo hit nenadmašne Splićanke Zorice Kondže, najbolji završetak teksta - “Zar je željeti grijeh?!”

Bjelanović: Zanimao nas je, a onda su Bulati rekli cifru...

Hajduk nije posezao za Markom Bulatom iz jednog razloga. Nema toliko novca da bi se upustio u utrku s Dinamom i apetitima Šibenika i obitelji Bulat. A oni su tražili način kako da svoj projekt najbolje unovče. Logično. Marko, sin i nećak, njihov je projekt - obitelji, oca i strica, te Šibenika, a spominje se i to da se odšteta dijeli u postocima, ne ulazimo u kom omjeru, ali to je uvriježeno u našim okolnostima.

Ako je Dinamo danas posegao za cca dva milijuna eura odštete za Šibenčane, Hajduk tu nije mogao licitirati.

‘Bijeli’ su svojedobno pokazali interes za Bulata, možda stidljiv, istina je da nije poslana ponuda. No, otprije su predsjednik Marin Brbić, te tadašnji sportski direktor Saša Bjelanović naznačili da ih Marko zanima i odmah shvatili da je to za Hajdukovu blagajnu nemoguća misija. Brbić se nalazio s Bulatima, Josom i Ivanom, otvarali su priču, dotaklo bi se i Marka, ali je predsjednikov „feedback”, povratna informacija glasila „teško izvodivo, nismo ni blizu...”

Saša Bjelanović nam je pak rekao: 

- Bili smo mi itekako zainteresirani za Marka, da ga uzmemo za B momčad i da se profilira, ta ispod nosa nam je i znali smo sve o njemu. Tada je igrao drugu ligu i postavilo se pitanje Bulatima, Šibeniku za Marka. Ali, kad bi se spomenula cifra, na njoj bi se sve slomilo.

Bulati bi opalili cifru, za Hajduk je to bilo – nedostižno.

Marko je intervjuom u medijima rekao kako se vidi u Dinamu i naznačio u kojem smjeru ide priča.

Hajduk se više nije ni trudio, niti imao aduta da skrene promet jednosmjernom ulicom sa prema Maksimiru.

Nije doba Žaje, Nadoveze, Računice, Rukavine...

Dok je Marko još bio u Drugoj ligi i da se Šibeniku tada dalo 500.000 ili čak milijun eura za njega, a ostavit ga u Hajduku B sa vršnjacima i u istom rangu sa Šibenikom?! To nije bilo realno i priča je zamrla.