Vedran Ćorluka odlučio se povući iz hrvatske nogometne reprezentacije nakon osvajanja srebra na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, a za kraj se obratio javnosti s emotivnom porukom.
Kada sam 2002. godine kao 16-godišnjak prvi puta obukao taj dres, bio sam tek golobradi klinac, presretan što ću, eto, barem jednom nastupiti za hrvatsku reprezentaciju u mlađim uzrastima. Nisam mogao tada ni zamisliti, niti sam se usudio sanjati, što će mi sve u životu taj dres značiti, što ću sve u tom dresu doživjeti i koliko će taj dres definirati ne samo moju nogometnu karijeru već i moj život.
145 utakmica kasnije, od čega 103 u dresu A reprezentacije, pravo je vrijeme da tom dresu kažem - zbogom. I hvala.
Hvala jer sam u tom dresu upoznao mnogo divnih ljudi s kojima sam dijelio hrvatsku svlačionicu svih ovih godina, od kojih će brojni ostati prijatelji za cijeli život. To su moji suigrači, s kojima sam pjevao i plakao, radovao se i tugovao, prošao najljepše i najteže trenutke naših karijera.
To su svi izbornici i treneri koji su me učinili boljim igračem. To su onda i svi dobri ljudi oko reprezentacije i u HNS-u, koji sjajno i vrijedno rade svoj posao kako bi nama omogućili najbolje uvjete.
Javnost vidi samo utakmice, ali reprezentacija je puno više od toga. Masaže u tri ujutro, neizvjesno iščekivanje rezultata magnetske rezonancije, beskonačna putovanja avionima i autobusima, press konferencije, sastanci, obroci - sve je to dio života s reprezentacijom. Koji bi bio puno teži da nismo prava obitelj. U kojoj ima i razmirica i neslaganja, ali u kojoj smo, na kraju dana, uvijek jedan uz drugoga. To je ono što Hrvatsku čini posebnom u odnosu na druge.
U tom dresu prošao sam cijeli svijet. Igrao sam najveća natjecanja, protiv najvećih momčadi i najvećih igrača. Osjetio sam kako je pobijediti Njemačku, Španjolsku ili Englesku, a doživio sam i kako je izgubiti od Gruzije ili kako je ostati bez Svjetskog prvenstva.
Doživio sam Portugal. I Meksiko.
A tek Tursku. Svi smo doživjeli Tursku.
I onda sam imao privilegiju, sreću, čast, nagradu, ne znam kako to nazvati - doživjeti Rusiju.
Bio bih presretan sa svojom reprezentativnom karijerom i bez Rusije - bilo je dovoljno velikih pobjeda i trenutaka za pamćenje. No, Rusija je donijela osjećaje koje onaj 16-godišnji klinac nije mogao ni zamisliti.
Sve blatnjave utakmice, svi naporni treninzi, sva duga putovanja, svi porazi, utakmice pred praznim tribinama, kritike, etikete "neispunjenih potencijala", sve je to prebrisano u tih bajkovitih mjesec dana kada smo dosanjali biti svjetski doprvaci. Još uvijek zvuči nevjerojatno to reći, ili napisati. Zar nas je stvarno dočekalo pola milijuna ljudi? Zar smo se stvarno vozili šest sati do Trga? Zar smo stvarno pjevali Lijepa li si pred punim Trgom, sa srebrnim medaljama oko vrata?
Sve to omogućio mi je najljepši i najdraži dres na svijetu, dres hrvatske nogometne reprezentacije. Imao sam priliku dijeliti najjače emocije sa suigračima, kao i s našim sjajnim navijačima - hvala vam na podršci! Sve lijepe i manje lijepe trenutke proživio sam u krugu svoje obitelji i svojih prijatelja, kojima se ne mogu dovoljno zahvaliti na podršci u karijeri.
Zauzvrat, za taj dres dao sam sve od sebe. Tako sam naučio od svojih prethodnika.
Ništa manje ne očekujem od onih koji će ga nositi u budućnosti, a u meni će imati najvećeg navijača. Iznad svih - Hrvatska!
