Iako su mu tek 23, Martin Vukorepa je iskusni nogometni vuk: Pomišljao sam na druge klubove, ali nije mi žao što sam ostao u svom Šibeniku; I bit će mi duša na mistu tek kad postanemo prvoligaši

Ne znamo zašto (a možda i znamo!?), ali u pripremi razgovora s kapetanom Šibenika Martinom Vukorepom neprestano su nam na pamet padali stihovi „Mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad“, napisani u „Svakidašnjoj jadikovki“ velikog Tina (Augustina) Ujevića. Nogometaš (i zakleti Funcut) iz Ražina ima tek 23 godine, a za njim su godine ligaškog iskustva. I način igre, što podsjeća na stoperske rutinere, nogometne velikane. S lako primjetnom situacijskom inteligencijom i nepodnošljivom lakoćom čitanja nogometnih akcija.
 

Ove jeseni igrate u sjajnoj formi, djelujete i kao neki nogometni maneken!?
- Izgubio sam, vjerovali ili ne, desetak kilograma u odnosu na dane, kad sam osobno sebe htio pojesti zbog lošije igre i teškog kretanja. Kad sam se u sebi silno grizao, zbog uvjerenja da moram i bolje, i više. Zbog sebe, zbog momčadi.
 

Hoćete li nam šapnuti formulu skidanja kilograma. Ni potpisnik ovih redova nema manekenske obrise!?
- Nisam nikad imao problema s načinom života. On je ostao isti, solidan i sportski. Promijenio sam, međutim, dobrim dijelom jelovnik, način prehrane. I ne samo to. Neusporediv je način rada Krunoslava Rendulića s njegovim prethodnikom. U novom režimu treninga kilogrami su se topili relativno brzo.
 

Je li to (ne)izravni odgovor za bolji izgled i osjetno bolje igre šibenskih veterana. Vašeg stoperskog partnera Borisa Pandže i Davora Kukeca?
- Naravno. Ne libim se govoriti u njihovo ime. I ne samo njihovo. Svi smo se odreda digli u formi, posebice tjelesnoj spremi. I mladi, i stari, i iskusni, i neiskusni. Kad si potpuno spreman, onda i glava djeluje bolje, razumnije. Osjećamo da vrijedimo. Silno nam se podiglo samopouzdanje. Otuda i golovi u završnicama utakmica. Ne posustajemo kao nekad u drugom poluvremenu.

Mladi oduševili

Vidjelo se to i u prijateljskoj utakmici s prvoligašem Lokomotivom. Unatoč porazu od 1:2 nije bilo nezadovoljnih Šibenčana. Ni u stručnom stožeru, ni među gledateljima, pa ni među kolegama novinarima…
- Mene su, priznat ću, najviše oduševili mladi. Posebice, moj stoperski kolega Doni Grdić. Kažu da je igrom podsjetio na oca Tonija, prvotimca Šibenika i Hajduka. Nosio se s prvoligaškim igračima kao da ima stotinu seniorskih utakmica u nogama. Stigao je i odigrati pas, koji je u jednom trenutku izbacio gotovo cijelu zagrebačku obranu. Gotovo jednako dobrom mislim i o tome što su pokazali jednako mladi, tehnički dotjerani Laća i brzonogi Musić. Uostalom, priča o Laćinu talentu i nije nešto novo.
 

Mladi vas jamačno podsjećaju i na vaše početke, koji su bili slični. Svi su se hvatali za glavu, kad se prije 5 godina ozlijedio kapetan Marko Kartelo. S bojazni da na Šubićevcu nema zamjene za njega. Samo je veteran Ivo Šupe stariji umirivao navijače riječima „Nema straha, jer imamo Vukorepu“!
- Hvala šjor Ivi na tim riječima. Bilo mi je lakše kao 18-godišnjaku upasti u momčad kraj stasitog Barača. U dobro uigranu momčad. Osim toga i onda se radilo sjajno, kao danas. Mirko Labrović je, kao Rendulić, dobar stručnjak.

Kobne pogreške

Ipak, „Život leti kapetane!“ Taj stih nam ne pada na pamet samo zbog skorašnjeg tužnog rođendana Dražena Petrovića, već i činjenice da i vama vrijeme polako leti…
- Ako ciljate na sezone, u kojima smo dvaput na pomalo neshvatljiv način propustili prvoligaški bal, onda i sad poludim, kad se sjetim utakmica s Cibalijom, Istrom. Kobnih „majstorica“ i jednako kobnih proljetnih sezona. Katkad ne mogu to prihvatiti kao istinu. Ne razumijem samo one, koji ni danas ne priznaju neke očigledne greške, načinjene na svim razinama. Gdje je, primjerice, bila pamet onima, koji su nas pokušavali uvjeriti da je onog proljeća momčad bila bolja bez Marine, Španje i Okechukwua!?
 

Ove se jeseni rodila nova, velika šansa. U dobrim igrama i nizu sjajnih rezultata. Na redu je novi, ozbiljni ispit ili utakmica u Bijelom Brdu. Tamo, gdje smo lani izgubili na prilično naivan način…
- Ne krijem mišljenje da je riječ o neugodnom gostovanju. Ljudi su, doduše, tamo gostoljubivi, ali sve drugo djeluje nekako malo divlje, ispod drugoligaške razine. Naš je fond kvalitetnih nogometaša neusporedivo bolji od onog, koji ima ta slavonska momčad. Zato nema nikakvih kalkulacija prije toga gostovanja. Idemo pobjedom na travnjaku dokazati našu snagu.
 

Iz svakoga vašeg odgovora progovara i vaša sudbinska vezanost za Šubićevac. Nisu bile rijetke i nogometne priče, kad se spominjalo kako su vaši dometi osjetno iznad drugoligaških. Jeste li ikad ozbiljno pomišljali na odlazak!?
- Naravno da jesam. Zašto bih to krio!? To je bilo posebice aktualno poslije prvog posrtanja s Istrom. Da sam prihvatio neke ozbiljne ponude vjerojatno bi se danas pričalo drukčije o meni kao nogometašu. No, nije mi žao što sam ostao u svom Šibeniku. Ja sam ne samo infišan u narančastu boju, već i zakleti Funcut. I bit će mi duša na mistu tek kad postanemo prvoligaši.
 

Za kraj, vjerujem da ste guštali u utakmici Hrvatska – Mađarska, odigranoj u prekrasnom ambijentu Poljuda!?
- A tko nije guštao od ljudi, koji vole nogomet i nose Hrvatsku u srcu!? To je bio pravi nogometni blagdan. I neizravni putokaz splitskom Hajduku. Znate, ja živim u Ražinama, gdje su hajdukovci osjetno brojniji od Funcuta. No, sve se polako mijenja. Splasnuo je taj neprihvatljivi antagonizam. Nije rijedak slučaj da moji susjedi „torcidaši“ svrate na Šubićevac podržati naš Šibenik - završio je Vukorepa.