Četiri su narančasta mušketira, Marin Jakoliš, Mario Ćurić, Antonio Marin i Lovre Rogić obilježili dobrim igrama nogometnu jesen na Šubićevcu. Otuda i četiri kratke blagdanske priče.
Da je Marin Jakoliš bio šibenski junak najbolje svjedoči podatak da je on kao jedini igrač izvan velike četvorke našao svoje mjesto u najboljoj prvoligaškoj momčadi ove jeseni. Da ne govorimo o deset golova i pet asistencija u prvom dijelu prvoligaške utrke.
– Priznajem da mi to imponira. To je i najbolji odgovor na zadaću, koju sam po dolasku ili, ako hoćete, povratku na Šubićevcu dao sam sebi. Dobrim igrama ušutkao sam one, koji nisu vjerovali u mene. A osobno držim da mogu još bolje – "puca" od zadovoljstva Jakoliš.
Nije teško primijetiti kako nadareni napadač ne daje precizne odgovore na to koji će dres nositi na proljeće.
-– Ne odgovaram izravno, jer ne znam koja mi je opcija bliža. Šibenik, Hajduk ili neki treći klub. Sve opcije su na 33 posto. Matematički će presuditi preostalih jedan posto. Ne krijem da sam razgovarao s čelnim ljudima Hajduka Jakobušićem i Nikoličiusem. Vjerojatno ćemo sjesti zajedno do kraja godine – otkrio nam je najbolji šibenski strijelac.
Imali smo dojam kako smo Marina malo ugrizli za srce, probudili njegove šibenske emocije, kad smo mu servirali tezu "kako će teško bilo di naći igračku klapu, kakva je trenutačno na Šubićevcu".
– U pravu ste. Ne događa se baš svaki dan da igrači, koji se nađu zajedno sa svih strana kliknu na prvu. Ne pamtim tako savršenu svlačionicu, kakva je minule jeseni "kraljevala" na Šubićevcu. Dio te sjajne atmosfere je, dakako, bio i trener Mario Rosas. U takvom ozračju svi problemi izgledaju manji, rješivi. I dugovanja, i kartoni, i povrede. Ako i odem sa Šubićevca teško ću izbrisati iz sjećanja te pozitivne vibracije, snagu kolektiva – pomalo će emotivno naš sugovornik.
Marin Jakoliš priznaje da ga je jednako dirnuo dolazak Funcuta na Šubićevac pred polazak autobusa za Veliku Goricu.
– Sjajan je osjećaj da nisi sam. Da navijači, pa i cijeli grad stoje iza momčadi u ne baš lakim trenucima. Motivacija nam je automatski porasla za 50 posto. A motiviranosti nam nije manjkalo cijene jeseni. Čak i kad smo gubili neke utakmice na Šubićevcu, većim dijelom nesretno, skupo smo prodavali svoju kožu – hvali Jakoliš snagu kolektiva nogometaša Šibenika.
Marin se samo nasmijao na našu (polu)ozbiljnu tezu kako će njegovim eventualnim odlaskom najviše profitirati brat Antonio.
– Iz kola u kolo igrao je sve bolje, riješio se neke čudne kočnice.
Mislim da mu puno znači gol, što ga je postigao u Velikoj Gorici. On može, vjerujte mi, dati još puno toga. I kao bočni, i u ulozi klasičnog napadača – hvali Marin brata svoga.
Mario Ćurić: Ne žurim sa Šubićevca
Prije posljednje jesenske utakmice Šibenika nisu bile rijetke informacije u stilu "kapetan Mario Ćurić je u Osijeku odigrao zadnju utakmicu u šibenskom dresu". A potom se Ćurić, iako, zbog tri žuta kartona nije imao pravo nastupa, pojavio u autobusu za Veliku Goricu!
– Osjetio sam potrebu da budem sa suigračima u zadnjoj jesenskoj utakmici. Da ih dodatno motiviram. U tom trenutku nisam mislio na neisplaćene plaće i premije. Vjerovao sam jedino u to da Stipe Bačelić Grgić i ja svojom nazočnošću možemo ohrabriti ostale na putu do vrijedne pobjede – jednostavno nam je objasnio odmjereni šibenski kapetan.
Besparica nije spriječila Jakoliša, Marina, Bačelića, Perića i Ćurića da dan prije utakmice budu zajedno na zagrebačkoj večeri.
– Svako druženje pridonosi atmosferi u momčadi. Kao što nam puno znači svaka pojava Funcuta na tribinama, kad gostujemo. Nogomet mi je posao, ali ne škodi malo romantike, prijateljstva… Svega, što ljude približava jedne drugima, gura prema zajedničkom uspjehu – emotivno će kapetan Mario.
Kapetan Šibenika ne bježi od svojih igračkih mana, kao ni od sustava napredovanja step by step.
– Možda sam se previše posvetio ofenzivi, te pomalo zanemario defenzivne zadaće. Bez igre u oba smjera nijedan vezni igrač nije kompletan, pa ni ja. Valjda ću to popraviti na proljeće!? Pitat me hoću li ostati u šibenskom dresu? Pa, meni se ne žuri nigdje sa Šubićevca. Lagao bih, međutim, kad bih kazao da mi ne gode komplimenti kako sam jedan od najboljih veznih igrača u Prvoj ligi – završio je Ćurić.
Antonio Marin: Moj šibenski preporod
– Ostajem pri ranije izrečenoj tvrdnji da sam se u nogometnom, i ne samo nogometno smislu preporodio na Šubićevcu. Prvi put sam imao toliko potreban kontinuitet u prvoj momčadi. Za to su zaslužni suigrači, ali, što kriti, i trener Mario Rosas. Dao mi je toliko potrebnu slobodu u igri, na što sam mu, bez lažne skromnosti, uzvratio na pravi način. U dresu Šibenika sve mi se činilo lakšim, pa vjerujem da će na proljeće biti još i bolje – krenuo je Antonio Marin, Dinamova nada na posudbi u šibenskom dresu.
Zašto kriti da je u šibenskim nogometnim krugovima s nemalom simpatijom dočekana slika s večere poslije vrijedne pobjede u Velikoj Gorici? I Antonio je još pod dojmom tog slavlja.
– Ta su večera i podatak da su s nama bili Stipe Bačelić – Grgić i kapetan Mario Ćurić, koji nisu morali na put, najjasnije svjedočili o našem zajedništvu. Zajedništvu, koje na najbolji način ilustrira bilanca od 22 boda, osvojenih ove jeseni – kratko je obrazložio Antonio.
Iz ranijih sezona Antonija Marina pamtimo isključivo na poziciji lijevog krila. U šibenskom dresu je puno više jurio sredinom travnjaka. Statistika govori da je prvoligaški napadač, kojega su suparnički braniči najčešće faulirali. Da je pretrpio i više prekršaja od toliko hvaljenog Marka Livaje.
- Itekako mi odgovara igra u sredini travnjaka. Tako imam više rješenja.
Moj je omiljeni „štos“ da krenem u prodor čim dobijem loptu, a tek poslije razmišljam o tome kako uposliti suigrača. To je bilo posebno jasno kod drugog pogotka u Velikoj Gorici. Zadovoljan sam svojom igrom, ali moram dodatno usavršiti neke stvari. Imam još dovoljno prostora za napredovanje – otkrio je Marin i svoju samokritičku crtu.
Imali smo dojam da naš sugovornik ne bi ni spomenuo Dinamo, koji ga je posudio Narančastima, da mi nismo inzistirali na tome.
– Hvala Vam na tome što ste uvjereni da sam već sada bolji od nekih igrača, koji imaju „pristojnu“ minutažu u Maksimiru. Ne, nisam ovih dana posebno kontaktirao s mojim matičnim klubom. Okupiran sam samo željom da na proljeće i dalje igram dobro na Šubićevcu, gdje sam, to moram ponoviti, doživio mali nogometni preporod – zadovoljno je poentirao Antonio Marin.
Lovre Rogić: Moritiviran sam 300 posto
Šibenčani ga s pravom smatraju domaćim momkom, jer je Lovre Rogić branio boje šibenskih kadeta i juniora. No, Lovrina je rodna postojbina Vrana kraj Biograda.
– U mom mjestu malo govore o Šibeniku. Samo me bocnu tezom "kako smo maksimalno igrali jedino protiv Hajduka". U tom smislu suvišna je argumentirana rasprava. Kako da im objasnim da nam se Rijeka sretno izvukla u obje utakmice, da smo nadigrali Goricu u gostima ili kako imamo pozitivan skor s Lokomotivom? Ne vrijedi ni istina da u svaku utakmicu ne samo ja, već i cijela šibenska momčad ulazi motivirano. Osobno, moja motivacija doseže i 300 posto – objašnjava Rogić simpatične prepirke sa svojim prijateljima hajdukovcima.
Nije pretjerana tvrdnja kako Lovre, ako izuzmemo pogodak protiv Lokomotive u gostima, nije kriv ni za jedan primljeni šibenski gol.
– Pojeo sam se živ poslije tog gola. Lopta je kliznula ispod mojih ruku, a ja sam očekivao da će odskočiti. No, krivnju dijelim s našim stoperima i bočnima. Nije bilo agresije, kad se Goričan spremao na šut. A nedovoljna obrambena agresija je problem, koji nas prati cijelu jesen – uvjeren je Rogić.
Iako ga mnogi smatraju jednim od najboljih hrvatskih vratara Rogića malo tko spominje, kad je riječ o emisarima, spremnim da angažiraju nekog od šibenskih prvotimaca.
– Ne zamaram se previše s tom temom. To je posao moga menadžera. I ne razmišljam puno dalje od Šubićevca. Drma me osjećaj da mi je posebno lijepo u šibenskom dresu.
Iako smo od aktualne teme (ne)isplaćenih potraživanja bježali kao vrag od tamjana, nismo je mogli izbjeći.
– Dobro su nam došla isplaćena dugovanja. Čekamo još jednu plaću i poneku premiju. I nadam se da će klub biti stabilniji idućeg proljeća u financijskom smislu – završio je Rogić.
Sve najbolje o Labroviću
Sjajni vratar Šibenika Lovre Rogić samo se slatko nasmijao, kad smo mu kazali da nisu rijetki, koji govore "kako je Šubićevac dao Rijeci lošijeg (Labrovića), a u klubu ostavio boljeg vratara (Rogića)". Ciljali smo i na objavljenu statistiku, koja govori da je Rogić u godini, koja je na izmaku proglašen drugim hrvatskim vratarem i u konkurenciji s Hrvatima, koji su čuvari mreže u inozemstvu.
– Različita su mišljenja struke. Pitanje je i tko što voli. Osobno, o mom bivšem suigraču Nediljku Labroviću mogu govoriti samo dobro. Kao nogometnom vrataru i čovjeku – spremno će Rogić.
U Kaštelima ih sve više prate
Ćuriću je drago što u njegovim Kaštelima, gdje su zakleti hajdukovci, prate sve više i Šibenik. Dijelom i zbog njega.
– Kao da polako blijedi taj antagonizam, prevladava shvaćanje da je vrijedno sa simpatijama pratiti i drugog dalmatinskog prvoligaša. Ne pitaju me, doduše, što mislim o tome kako nisam uspio u Hajduku. Uostalom, ja sam uvjeren da vrijeme donosi prave, precizne odgovore svugdje, pa i u sportu – siguran je Mario Ćurić.