Sjećate li se Juana Sebastiana Verona, slavnog argentinskog nogometaša, koji se vraćao aktivnom igranju i u poznim četrdesetim godinama? On je najzaslužniji (ili „najzaslužniji“) što je na Šubićevac stigao Argentinac Ignacio Bailone, jer ga je preporučio kolumbijskim vlasnicima kluba. Nogometaš, kojemu su svi šibenski treneri (Rendulić, Escobar, Rosas) uporno davali priliku, a čiji učinak u igri Narančastih nema naročitih tragova. Bailone je u pravilu djelovao kao ispuhani balon.
Da je Argentinčeva kvaliteta u startu bila sporna, neovisno o Veronovoj preporuci, govori nedavni stav klupskog vodstva o ispisnici Bailoneu, koja je povučena tek poslije Dinamove odluke da Denija Jurića prije dogovorenog roka vrati (odvuče) u Maksimir.
- Najveće greške radiš, kad ne priznaš stare greške – znao je govoriti sjajni, ali nažalost pokojni predsjednik Šibenika Marko Slavica, kad bi se na Šubićevcu po tko zna koji put vraćala rasprava o nekom nogometašu, koji nije bio na razini šibenskih ambicija.
Bez milosti
Aktualno šibensko vodstvo nije imalo nimalo milosti prema Borisu Pandži, Nikoli Raku i Davoru Kukecu, čiji je doprinos šibenskom prvoligaškom balu bio neupitan, pa ne vidimo valjanog razloga da bude toliko obzirno prema Bailoneu.
Možda bi Eduarda Zapatu Sierru i njegove prve suradnika, zbog toga, trebalo podučiti i šibenskoj sportskoj prošlosti. Ne samo nogometnoj. U pravilu su šibenski nogometaši, vaterpolisti i košarkaši bili najuspješniji, kad su u momčadi dominirali domaći momci i šibenski povratnici, te mladići, posuđenih iz velikih klubova.
Pralija, Pauk, Mikuličić, Godinić (Mamula), Vidačak, Matić, I.Petković, Šorgić, Maretić, Erceg i Jurišić. To je bila sjajna momčad, koja se prije 36 godina borila sa zeničkim Čelikom za plasman u „onu“ Prvu ligu, a koja je na tom putu zaustavljena i nesportskim načinom(čitaj: dobrovoljnim prepuštanjem vrijednih bodova nogometaša Splita zeničkim nogometašima). Momčad, u kojoj si, ako si želio biti sitničav, fureštim nepravedno mogao nazvati samo Davora Vidačka, koji je i danas s obitelji usidren na šibenskoj adresi.
Sjajne nadopune
Kao što danas HNK Šibenik u svojoj prvoj momčadi, uz rođene Šibenčane i nadarene Dalmatince, ima posuđene nadarene igrače iz Hajduka i Dinama, tako je VK Solaris u doba svojih najvećih uspjeha (finale LEN-kupa) ima četvoricu mladića iz dubrovačkog Juga (Paula Obradovića i Ivana Sukna) i zagrebačke Mladosti (Frana Paškvalina i Luku Lončara), koji su bili sjajna nadopuna domaćim, šibenskim igračima.
- Kao čovjeka iz regije silno me raduje da je moj prijatelj Ivica Tucak okupio tako nadarenu momčad – govorio nam je poslije utakmice s Kazanom bivši vaterpolist, a danas izbornik Srbije Dejan Savić. Kao potvrdu da je Solaris na pravom putu.
Konačno, sretan spoj domaćih igrača (D.Petrović, Ivica i Fabjan Žurić, Šarić, Slavica, Jablan, Damjanić…) i šibenskih zetova (Marelja, Đurić, Jarić, Petani), te momka šibenskih korijena Branka Macure bila je i slavna Šibenka. „Furešt“ je bio samo Živko Ljubojević, koji je na šibenskoj adresi ostao punih 15 godina.
Zašto sve to spominjemo!? Pa, zato što je riječ o važnim čimbenicima za stvaranje dobre atmosfere u momčadi, klubu, na tribinama i u gradu. Suprotno Bailoneu, s kojim smo počeli tekst. Igraču, protiv kojega nemamo osobno ništa, ali koji jamačno ne pridonosi ni koheziji, ni kvaliteti, ni atmosferi na Šubićevcu.