Žaje su stara šibenska obitelj, no odavno ih nema na šibenskoj adresi u blizini rodne kuće književnika Sime Matavulja. Baš kao u stihovima "Šibenske balade" rasuli su se "svud po svitu" (čitaj: po Lijepoj našoj). Bivši veleposlanik Marko Žaja u Zagrebu, a njegova mlađa braća Ante, nekad prvotimac i direktor Hajduka, i Joško, prosvjetni radnik i nogometni sudac u Splitu… No, podno Šubićevca još žive priče o njihovu djedu Marku, zadnjem šibenskom opančaru i ocu Josi, dugogodišnjem predsjedniku Udruge šibenskih dobrovoljnih vatrogasaca, poznatom po izjavi "Kad šuma gori, to ti je, kume, kao da ti netko tuče rođenu dicu". Ostala je i pikanterija o šibenskom matičaru, koji je Džajama, kad su davno odselili s Miljevaca u Šibenik, zaboravio napisati „D", pa su (po)ostali Žaje.
Veleposlanik Marko je za Dan državnosti u Parizu pozitivno šokirao svoje kolege ambasadore glasovirskom izvedbom Beethovenove "Mjesečeve sonate", ali i mile mu "Šibenske balade". Učitelj Joško se proslavio izjavom "Glavna je karakteristika nas Šibenčana da nam nitko ne valja, a ne znamo što hoćemo!" No, Ante Žaja je, nema sumnje, najčvršći most između rodnog Šibenika i Splita u kojemu živi više od pedeset godina. I mišlju, i djelom.
Ne propušta ni jednu emotivnu lokal-patriotsku priredbu u rodnom gradu, a najmanje je pet mjeseci godišnje u vikendici u Šparadićima, petnaestak kilometara od Šibenika.
- Najteže mi je bilo, kad su moja dva kluba, matični Šibenik i Hajduk, za koji sam nastupao puno više, igrali međusobno. Pogotovu, kad sam bio funkcioner Hajduka. Ne morate mi vjerovati, ali nisam gledao ni jednu od tih utakmica. Nervozno bih šetao ispred moje vikendice u Šparadićima, te povremeno palio radioprijemnik. Kad su, pak, Šibenčani i "bijeli" igrali u finalu Kupa Hrvatske, novinare sam (polu)ozbiljno pitao "Može li se taj pokal podiliti napola!?" - otvorio je našu, šibensku ćakulu Ante Žaja.
Žaja posebno žali za vremenima, u kojima su Šubićevac i Hajduk bili bliski kao prst i nokat. Kad su Splićani, zbog suspenzije, bili domaćini na šibenskom travnjaku. Na igralištu pored plinare sve bi "gorilo" od pljeska kad bi službeni spiker objavio da Šibenik vodi u Zenici ili Mariboru.
- Najbolji su odnosi sa Šibenikom bili u doba kad smo Hajduk vodili Tito Kirigin, Tomislav Ivić i ja. Sa Šubićevca bi nas nazvali "kako nemaju novaca, te da bi bilo dobro da odigramo prijateljsku utakmicu". Ti su susreti, makar prijateljski, privlačili i po pet-šest tisuća navijača oba kluba, pa je Šibenik mogao napuniti blagajnu. A kad bi nam poslije susreta ponudili večeru, ja bih uzvratio "Idemo mi za Split. Kako ćete nam platiti spizu, ako nemate novaca!?" - sjeća se Ante.
Primjetan je Žajin žal i za danima, kad su oba kluba jednostavno nosili dalmatinski igrači, kad je fureštih, za razliku od danas, bilo tek u tragovima.
- Nije loše, kad u momčadi ima dva-tri furešta igrača. Oni prisiljavaju domaće da budu još motiviraniji. A domaći njima polako, ali sigurno ubrizgavaju ritam i srce Dalmacije. Pokojni Vukas je, makar rođeni Zagrepčanin, na kraju bio veći Dalmatinac od sviju nas! A ako sve primijenimo na odavno utihlu suradnju Hajduka i Šibenika, onda s ponosom ističem kako ima barem dvije momčadi sjajnih nogometaša, koji su s guštom nosili dresove obaju klubova. Među njima i velik broj reprezentativaca: Bilić, Cukrov, Lemešić, Nadoveza, Slavica, Računica, Luštica, Erceg… Pravih dalmatinskih momaka - potencira Žaja.
Antu su Žaju jednostavno obožavali Hajdukovi navijači. Zbog muške igre i oštrine zvali su ga "Silver", aludirajući na marku oštrog žileta.
- Prije derbija s Dinamom u Zagrebu Torcida me htjela dodatno motivirati, pa su na jednom od vagona vlaka napisali "Super Silver"! A splitski navijači nemaju pojma da sam tu mušku, hrabru igru ponio kao dotu s mog Šubićevca. Nadoveza i ja trenirali smo kao srednjoškolci s Lalom Iljadicom, Stankom Tambačom i drugim šibenskim muškardinima. To su bili nogometaši koji su igrali iz gušta, "zmajevi" koji se nisu bojali nikoga kod kuće ni na strani.
Tambača bi znao i meni zalijepiti šamar na treningu ako ne bih igrao dovoljno čvrsto, muški! Dakako, po njegovim kriterijima - prebire Ante po šibenskim (nogometnim) uspomenama.Za Žaju - Silvera je vezana i jedna slatka uspomena sa starog Hajdukova placa kraj Plinare.
- Igrali smo utakmicu protiv niškog Radničkog, mučili se s rezultatom od 1:1, kad je iz starog rodilišta, koje je bilo nasuprot Plinare, javljeno da sam dobio kćerku. Navijači su odmah skandirali "Žaja nije muško!" A ja sam lud od sreće što sam postao otac dodatno pritisnuo gas u drugom poluvremenu. Ponio sam, bez pretjerivanja, ostale suigrače, pa smo, konačno, slavili sa 4:1. Ja sam, dakako, slavio dvostruko – rado se Ante sjeća rođenja kćerke Orjene.
Hajdukov je veteran, nema sumnje, i svoju djecu i unučad, makar su rođeni u Splitu odreda "inficirao" rodnim Šibenikom.
- Supruga Katja i ja smo pola našeg vjenčanja odradili u Šibeniku, a drugu polovinu u Splitu. Sin Marko je, pak, sve troje djece krstio u šibenskoj katedrali sv. Jakova. Imam petero unučadi i svi su zaluđeni sportom. Baš kao i moja djeca. Moj imenjak Ante vježba u Hajduku, Marko u NK Zagreb, Ema se bavi ritmičkom gimnastikom… Sin Marko je kao sportaš poznatiji od mene. Bio je prvak svijeta u kick-boxingu, danas je magistar kineziologije. Kćerka je Orjena priznata liječnica i docentica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, ali i najbolja tenisačica među hrvatskim doktoricama. A svi su, kao što rekoh, ludi za Šibenikom – hvali Ante djecu i unučad.
Hajdukov veteran se raduje svemu, ama baš svemu što spaja Split i rodni mu Šibenik.
- Narastao sam bar pet centimetra, kad je gradonačelnik Splita Andro Krstulović na HRT-u hvalio šibenski projekt obnove tvrđava. Kao primjer ostalim gradovima. Ili, kad je novinar "Slobodne" Saša Ljubičić izjavio "da je Šibenik po demokraciji uvelike iznad hrvatskog prosjeka". Meni se čini kao da je mom rodnom gradu zapravo svanulo s tim tvrđavama! U Domovinskom ratu mi je bilo teško, ali me grijala spoznaja da kao pripadnik 141. splitske brigade zajedno sa svojim Šibenčanima branim drniško područje. Bio sam neizmjerno sretan i kad se na splitskoj promociji knjige "Moj Šibenik dušu ima" okupilo gotovo dvjesto Splićana. Od Rate Tvrdića do Ivana Gudelja. Od Zorice Kondže do Cape Bajrovića. Ipak, najsretniji sam, kad stignem u rodni Šibenik na proslavu godišnjice moje gimnazijske mature. Lani sam proslavio 55. obljetnicu. S odvjetnicima Klaudijom Kapelijem i Igorom Lučevom, poduzetnikom Živkom Mikulandrom i ostalima, među kojima posebno izdvajam inž. Stanka Bogdana, koji je zapravo moj "treći brat". On me gotovo svakodnevno izvještava što se zbiva u mom Šibeniku - završio je Žaja.
Velike nagrade
Ante Žaja je nedavno dobio nagradu "Fabijan Kaliterna" ili nagradu Splitskog sportskog saveza za životno djelo. To je bio i povod za naš razgovor, ali i podsjetnik da je splitski Šibenčanin dobio još sjajnije priznanje ili nagradu "Matija Ljubek" od Hrvatskog olimpijskog odbora.