StoryEditorOCM
KošarkaLEGENDA IZ DRAŽENOVE ŠKOLE

Miro Kotarac, trener, lovac, nastavnik, ne miruje ni u 75. godini života: Među našom dicom troje će bit vrhunski košarkaši

16. prosinca 2017. - 18:35

Miroslav Miro Kotarac, omiljeni nastavnik tjelesnog odgoja u OŠ Tina Ujevića, istaknuti košarkaški djelatnik, glavni pokretač i već 20 godina trener najmlađih uzrasta Škole košarke "Dražen Petrović" obećao je 2015. Branku Bubici, šefu Povjerenstva za dodjelu nagrada grada Šibenika, da će u svojoj nagradi uživati još dosta dugo.
– Šjor Miro, obje ruke dižem za vas, ali dokažite da Nagradu za životno djelo ne dodjeljujemo ljudima potkraj života. Obećajte mi da ćete poživjeti barem još 20 godina – kazao je Bubica, a Kotarac, kao čovjek od riječi je potvrdio i nastavio pod koševima raditi s najmlađima, od 6 do 12 godina, učeći ih ne samo igri, već i disciplini, etici, upornosti...

U 75. je jedan od najstarijih trenera, ne samo u nas, jednako vitalan, gipkog hoda i kretnja kao i uvijek. Umirovljen je prije deset godina, no put ga i danas vodi u sportsku dvoranu OŠ Tina Ujevića gdje je četiri desetljeća, kao nastavnik tjelesnog odgoja prvim košarkaškim koracima učio naraštaje djevojčica i dječaka, a danas su njegovi puleni polaznici Škole košarke "Dražen Petrović".

Upravo je generacija učenika OŠ Tina Ujevića, ovjenčana titulom prvaka Dalmacije bila nukleus prve velike generacije šibenskih košarkaša, podvlači, a predvodio ju je Aleksandar Aco Petrović, stariji brat Dražena Petrovića, tada učenik 6. razreda. On je već kao dječak bio odličan, nadareni košarkaš, ispred svojih vršnjaka te je igrao sa starijima od sebe.
Nakon uspjeha sa ženskom ekipom, posvetio se muškoj košarci, i kao vrhunac, tri godine bio asistent glasovitom Dudi Ivkoviću dok je vodio "Šibenku" u njezinim najboljim danima. Unatoč višekratnim pozivima u klub, nikad se nije profesionalizirao.
Bio je, kako govori, amater s profesionalnim angažmanom. Odlučio je da neće otići iz škole, računajući da će se košarkom baviti iz zadovoljstva.

– I pravo da vam kažem, kosilo se s mojim shvaćanjima da radim dvostruko manje vremena za dvostruko ili trostruko više novca – iskren je Kotarac. Imao sam čast i zadovoljstvo raditi s mnogobrojnom djecom i ako ih nisam naučio da vrhunski igraju košarku, sigurno sam utjecao da postanu bolji ljudi i budu dobri učenici. Svi s kojima sam radio prije, a i danas, u Školi košarke "Dražen Petrović", znaju vrijednosti i prioritete, a to su zdravlje, škola i tek onda košarka – nikad od svojih postulata nije odustao Miroslav Kotarac. Oko toga je nepopustljiv, uvjeren da i vrhunski košarkaš mora završiti školu, u čemu je jednom oponirao i Mirku Novoselu.

– Dražen Petrović bio je takav. Odličan, marljiv učenik, jedinstven sportaš, neobično dobar momak, no istodobno i drzak kada treba, imao je sve što treba vrhunski igrač – prisjeća se Kotarac i napominje da trener ne stvara igrača, nego otac i majka. Presudna je genetika, a treneri imaju znanje i sreću da taj talent prepoznaju i izbruse. Netko, kao pokojni Dražen, nema granica u svome talentu; već s 15-ak godina bio je najbolji na svijetu, a ponikao je u malome Šibeniku – podsjeća Kotarac i nastavlja da je škola košarke s imenom najvećeg igrača i vječnog uzora poletarcima na parketu njegov maleni doprinos ovdašnjoj košarkaškoj priči koja je započela pod istim koševima u sportskoj dvorani OŠ Tina Ujevića, a sada se nastavlja kao pogon i rasadnik GKK "Šibenik" – dva kluba, a jedna duša.

– Za razliku od prije, počinje se već sa šest godina i trenutačno vodim 30-ak dječaka i djevojčica uzrasta do 12 godina. Među njima, jasno, prepoznajem bar troje budućih vrhunskih košarkaša! Mala smo sredina, ne možemo kupovati igrače, a ovako imamo svoju djecu. Od devet igrača iz omladinskog pogona osam ih dolazi iz ove škole, u kojoj, uz mene, nesebično rade Josip Milaković Jota i Joso Marinović. Klub dobro živi, nešto od članarina i dvostruko bolje od donacija. Ljudi danas rado daju za omladinske pogone – kaže Miroslav Kotarac.

– Košarka je moja velika pasija i ukoliko u bilo čemu želite trajati, potrebna je ljubav. Moje tri velike ljubavi su obitelj, košarka i lov, tim redoslijedom, a što se zdravlja tiče, obično kažem kako su mi u životu bile dosuđene nimalo bezazlene komplikacije, no Bog me, s druge strane, nagradio urođenom sposobnošću brzog oporavka – govori šjor Miro, dok u njegovu stanu ćakulamo uz izvrsne palačinke s marmeladom od marelica i smokava, koje je pripremila njegova supruga, gospođa Tereza, također, dugogodišnja nastavnica razredne nastave.

Nakon posljednje u nizu operacija, koja se dogodila 2013., uoči božićnih blagdana, i oduzela mu 19 kilograma, ubrzo je, priča, odlučio otići u lov, premda je svima oko njega to bila, logično, krajnje nerazumna odluka. No, osjetio je da može izdržati: bio je siječanj, pješačio je gotovo cijelo jutro sa psom i jednim lovačkim prijateljem, da bi se kući vratio s odstrijeljenim zecom, oporavljen i preporođen.

U lovu je posljednjih godina sve manje, pa je tako košarka, uz obitelj, ostala glavna konstanta na popisu velikih životnih ljubavi trenera koji je od 70-ih ostavio snažan pečat u njezinom razvoju, za što je 2006. dobio i godišnju državnu nagradu "Franjo Bučar", najviše sportsko priznanje u Hrvatskoj.

Zajedno s košarkašicama "Šibenika" "zabljesnuo" je uvevši ih 1975. godine u prvu ligu, nakon četiri godine naporna rada. Prvi put u povijesti Šibenika neki je klub ušao u prvu saveznu ligu; kasnije su ispali, ali su se i dva puta vraćali, jednom kao KK "Elemes", a drugi put kao KK "Revija", prisjećamo se pionirskih vremena šibenske košarke koja je vrhunce dosegla nekoliko godina poslije, kada je muška seniorska ekipa "Šibenke" 1983. postala jednim od najvećih sportskih i košarkaških iznenađenja Hrvatske, cijele bivše države i Europe. Klub u kojem je još kao dječak briljirao neponovljivi Dražen Petrović ostavio je neizbrisiv trag u srcima Šibenčana, oduševljene publike svojih miljenika pod koševima.



Još prije, 1970., dvije godine nakon što je iz Lozovca, gdje je u osnovnoj školi radio zajedno sa suprugom, prešao u Šibenik, u tadašnju OŠ "Lepa Šarić", Miroslav Kotarac osvojio je sa školskom ekipom prvenstvo Dalmacije. Taj ga je uspjeh doveo do članstva u Izvršnom odboru upravo utemeljenog KK "Šibenik" i potom do trenerskog mjesta ekipe košarkašica.

Muška ekipa "Šibenika" – jer u to je vrijeme bilo uobičajeno da jedan klub ima dvije momčadi – još uvijek je igrala u nižem rangu natjecanja otprilike poput današnje B-1 lige i tada, zapravo, započinje kontinuirani rad na nezadrživom razvoju šibenske košarke.
– Čast mi je što sam u tome sudjelovao! Mi smo vlastitim radom i znanjem u svom dvorištu od šibenskih djevojčica i dječaka stvorili čitavu plejadu mladih košarkašica i košarkaša bez koji su nezamislivi uspjesi hrvatske i košarke bivše Jugoslavije u njezinim najboljim danima – govori Kotarac.

Pad hrvatske košarke u samostalnoj državi objašnjava najprije s prestankom ulaganja u trenere, koji stalno trebaju ići u korak s novim saznanjima.
– Traže se jedino rezultati, a moji kolege i ja u svojoj trenerskoj karijeri imali smo sreću da smo sudjelovali na čak 27 vrhunskih košarkaških seminara, gdje su predavali najbolji treneri iz SAD-a i vrhunski demonstratori pod patronatom Nikee, vodećeg proizvođača sportske opreme. Osim toga, Kotarac je bio i suradnik ženske i muške košarkaške reprezentacije bivše države, te u prilici naučiti različite metode rada, a dvaput je bio i u SAD-u, na "izvoru" vodeće svjetske košarke, također na stručnom usavršavanju.

– Danas toga trenerima nedostaje. Ja nisam zaradio osobit novac, ali sam se obogatio na drugi način, putujući svijetom i educirajući se. Danas, kada podvlačim crtu i osvrnem se na proteklih gotovo pet desetljeća, najbolje znam koliko sam naučio od 1974. kada sam upisao Višu trenersku školu u Zagrebu i počeo ozbiljno učiti o košarci – nastavlja Kotarac.

Zajedno s drugim kolegama iz Šibenika, Tomom Škaricom, Nenom Amanovićem, Šimom Šodom i Tončijem Slipčevićem, koji se posvetio ženskoj košarci, radili su stručno i to se ubrzo i pokazalo. Do 1983. Šibenik je, dotad nezamislivo, od anonimnoga grada postao treći košarkaški centar u Dalmaciji nakon Splita i Zadra, četvrti u Hrvatskoj i jedan od vodećih u bivšoj Jugoslaviji, što nije bilo lako. Konkurencija je bila nesmiljena, veće sredine imale su praktički neograničene novčane mogućnosti, no mi smo ih unatoč tome pobjeđivali!


Fali lov, drž' se mora i ribe!
Kod Mira Kotarca, lov se posljednjih godina sve više preobražava u snažnu privlačnost prema ribolovu, što nesuđeni šumarski inženjer nikada nije ni izdaleka slutio, misleći da će "prije nebo na zemlju" nego što bi se on ohladio od psa i puške. No, kako objašnjava, dogodilo se da su mu more i ribolov postali privlačniji od lova, s čime su izgleda, jako zadovoljni njegovi sinovi, stariji Diego, inženjer elektrotehnike i magistar ekonomije, glavni menadžer IBM-a u Bratislavi za istočnu i jugoistočnu Europu, i mlađi Dražen, profesor tjelesnog odgoja poput oca.
– Često me obojica zadirkuju kako bi im bio još draži da nisam lovac, a to mi često zna reći i Robert Jablan, iz plejade šibenskih igrača, a danas košarkaški menadžer. Obojica mojih sinova u Domovinskom ratu bili su kao specijalci vični oružju, međutim lov ih nikada nije privlačio. Njegova draga nevjesta, Draženova supruga Iris Ukić Kotarac, pada u nesvijest kada vidi mrtvog zeca, međutim nije joj mrzak s njokima – smije se šjor Miro – pa divljač treba sklanjati kada dolazi u posjet.
– Zato ću ja, pomiren je šjor Miro, svoje puške na vrijeme prodati jer ih nitko od mojih neće naslijediti, a ovih dana prijateljima lovcima poklanjam svoga jako dobroga lovačkog psa, pa neka nastavi loviti za obojicu!


Nagrađen i za rad u lovstvu
Miroslav Kotarac zatvara knjigu lova i kao dugogodišnji predsjednik Županijskoga lovačkog saveza, u četiri mandata do 2011. godine, a prije toga bio je čelnik nekadašnjeg općinskog saveza. Nagrada Hrvatskoga lovačkog saveza sv. Hubert koju je primio za volonterski rad u organizaciji lovstva zapravo je nagrada za životno djelo u toj oblasti, premda se tako ne zove, no kada treba birati, prednost ipak daje nagradama Grada Šibenika za životno djelo i Bučarovoj za sportska postignuća.

23. studeni 2024 05:20