Svi mi koji volimo hrvatsku košarku i koji smo ostavili kakav-takav trag u njoj moramo se jednom zatvoriti dva-tri dana u neku hotelsku dvoranu. Ako treba i međusobno izvrijeđati. S ciljem da poslije tog skupa izađemo jedinstveni glede putova ozdravljenja nekad elitnog sporta – kazivao nam je prije desetak godina legendarni Mirko Novosel.
Dio (bivših) hrvatskih košarkaških perjanica poslušao ga je samo u jednom. Međusobno su se nemalo izvrijeđali na način, na koji bi im mogli pozavidjeti i neki hrvatski političari, skloni sipanju uvreda i osobnog gnjeva na sve strane.
Kako arbitrirati, kad se dohvate Dino Rađa i Aleksandar Petrović, te Željko Jerkov i Stojko Vranković!? A zapravo u cijeloj, blago rečeno, tragično priči na hrvatskim košarkaškim usporednicama nema nevinih. Pitanje je samo tko je više ili manje kriv. Uz napomenu da, ako slijedimo odavno utvrđene kriterije Carle del Ponte, Stojko i Dino moraju, prije svih, prihvatiti zapovjednu odgovornost.
- Nema „prave“ hrvatske košarke, ako zastane proizvodnja igrača u Dalmaciji. Ne samo u Splitu, Zadru i Šibeniku, već i u Dubrovniku, Sinju, Drnišu - još jednom ćemo citirati iskusnog Novosela.
Ciljao je, pritom, na nikad međusobno dočekanu dubrovačku momčad (Bečić, Jejina, Knego, Andrić, Hezonja, Prkačin…), na drniške korijene Mihovila Nakića, Veljka Petranovića, Ivana Sunare… Ako, pak, priču usmjerimo prema nekadašnjim perjanicama europske košarke, Splitu, Zadru i Šibeniku, onda čovjek s nevjericom može konstatirati da su presahli nekadašnji inkubatori sjajnih zadarskih bekova i splitskih reprezentativnih centara, te da je Baldekin potonuo u hrvatsku prosječnost sa Zabokom i Škrljevom, koji su prije četrdesetak godina u Dražena i društvo gledali kao u daleke svemirske zvijezde.
Šibenska proizvodnja bila je minulih godina najplodnija, ali su se ne samo Dario Šarić i Miro Bilan, već i ostali (Nakić, Radovčić, Badžim…), koji nisu doživjeli igračku zrelost u matičnom klubu, rasuli svud po svitu kao u popularnoj „Šibenskoj baladi“.
Kako usporediti sadašnju zadarsku momčad s dvanaestoricom Zadrana, koji su u Ligi prvaka sredinom osamdesetih godina minulog stoljeća nadvisili Žalgiris sa Sabonisom!? Kad je bilo više fureštih, a manje nadarenih visokih igrača kao danas na splitskim Gripama? Može li u takvoj konstelaciji snaga izbornik, sadašnji ili bivši, uopće naći dovoljno materijala da zamijesi kvalitetnu reprezentativnu tortu!?
Kako ćemo uopće odgojiti novog razigravača, kad su u klubovima na toj poziciji u minulim godinama igrali stranci ili veterani!? U pravu su oni, koji tvrde da ćemo to lakše ostvariti, ako naši klubovi napuste ABA ligu, leglo nesportskih poteza i poligon za neskrivene interese košarkaških menadžera.
Za kraj, Rađina izjava „da za Hrvatsku mogu igrati samo Hrvati“ je daleko od prakse u ostalim europskim zemljama, ako izuzmemo Srbiju. Ne, ne vjerujemo u tezu da smo Srbi i mi najpametniji u tom pogledu...