Split je ploča, Dubrovnik je ploča, Zadar je ploča, a Šibenik volumen… On je sam po sebi grad-skulptura! – tako kaže dragocjeni stanar Šibenika, performer slikar, grafičar i kipar Zvonimir Vila.
Upravo na Dan zaštitnika grada Šibenika sv. Mihovila podignuta je njegova skulptura Grada, koja je zbog težine pala iz ruku sveca pred stanovnike Šibenika.
Razbarušen, markantan i u gesti dramatičan, radio je u utrobi Tvrđave sv. Mihovila na starinskoj preši kao i u šesnaestom stoljeću slavni Šibenčanin Martin Rota Kolunić. Specijalizirajući se za srednjovjekovne grafičke tehnike, svojim je grafikama i slikama pokušao čak i pomiriti sv. Mihovila i ljuta zmaja („da ne bude krvi“), ali je prigodno i u pravi trenutak uoči finalne utakmice na SP-u u Rusiji „zakrenuo vratom“ galskom pijetlu.
Istjeran iz Tvrđe, eto ga danas u centru Šibenika u svojoj bottegi, prkoseći mrtvoj povijesti starih jezgri dalmatinskih gradova. I sve je kod njega u drugom planu osim Grada.
Grad u Gradu
Smjelo i odrješito promovirajući gotovo novu vrstu kiparstva, Zvonimir Vila je u bronci i u velikim dimenzijama napravio Grad u Gradu. Šibenik je po njemu skulptura; volumen i nabreknuće. Stoga eto i maloga grada i velikoga kiparskoga djela u njegovu prostoru.
Izvorno, trebao je biti na šibenskoj Poljani, toj širokoj delti s koje se svaki korak stanovnika i prolaznika ulijeva u stari grad. Jer u tom pravom uskrsnuću Šibenika, koje je počelo pred koje desetljeće, potkrala se i poneka nevolja, poput besmislenih mramororezačkih uzdignuća ulaza u podzemnu garažu, zaklanjajući pogled na biserno Kazalište. Da je Vilino djelo na ovome mjestu, to bi nesumnjivo bilo bolje i prirodnije rješenje. Ali i ovako se Šibenik Zvonimira Vile, koji je zbog težine (teži od tone) ispao iz zaštitničkih Mihovilovih ruku, približio koraku i oku ljudi.
Vila je dobio zadaću izgraditi Grad dužine četiri metra i širokog metar i pol. To je učinio neslabašno i nestrašljivo. Reći da je to „maketa“ znači osiromašiti i posve promašiti stvar. To je skulptura, ali tu je u manjoj mjeri i Katedrala i vijećnica i Dolac i crkvica sv. Mihovila i Muzej grada… I tu je „planula“ tona i pol bronce.
Tako je ovaj zagrebačko-šibenski, kninski hrvatski i slovački (baka) „koronaprofiter“, prihvaćajući model i obaveze i slobode, model i srca i razuma, dokumenta i interpretacije, dovršenosti i latentnosti, dokumentarnoga, ali i „nesigurnog“ kroz neponovljivost dodira ruku osjetljiva umjetnika, dobio zadaću izgraditi grad za sva vremena - kako kaže pjesma.
Možda je i prošlost postala premalena (Koolhaas), ali otporan Šibenik doživio je i ovdje svojeg pomalo „neposlušnoga“ dvojnika, koji je pod umjetnikovim prstima i modeliranju postao i srodno i drukčije biće. To nije umanjenica Grada niti topografska i katastarska točnost „u milimetar“.
Ako i ovdje nije sve točno, sve je istinito: organsko i potpuno. Ako je veliki Šibenik činjenica, ovaj, Vilin manji Šibenik, je istinit. To je pismeno djelo puno kreposti znanja koje se kao djelo ljudskih ruku ne smije takmičiti s djelom prirode (Loos), ali niti doslovno prepisivati i sitničavo nabrajati. Jer antropomorfna i korporalna narav uzdignutoga volumena čini ga kiparski jasnim i dokumentarno pouzdanim.
A i zašto od grada ne napraviti tijelo kipa kada je i Kožarić pozivao kipare svijeta da naprave odljev zemaljske kugle. I sve je dano u ruke i na povjerenje umjetniku koji goji temeljno nepovjerenje prema pjenušavosti novih mogućnosti i kojemu je mrska digitalna tehnologija virtualna realnost i kojemu su Facebook „prijatelji“ smijurija, a nove velike mogućnost utrnuće i mlitavljenje ljudskosti sadržaja.
Evo, dakle, kipara koji je grafički senzibilitet iskazao tetovažama ulica, istresao na more i krovove zgrada i ulica. I kao da je svaki najmanji zarez na krovovima i kuća i podnicama kala memorijska kora mnoštvenih koraka, gnjata i potplata. Ne narušavajući jasnoću i jednostavnost formi, imajući osjećaj za sintetski volumen, zgušnjavajući i istodobno razlijevajući se prostorom ne cjepidlačeći u točnosti, ostao je vjeran jedinstvenom organičkom tijelu grada koji je rastao po potrebama ljudi.
Sve je na ljudima
Tu je Vila uspio pomiriti svoj „sitničavi“ grafički senzibilitet sa sintetskom formom pune jednostavnosti. Odrješit i nježan u svojemu grafizmu, vjeran dokumentarnoj istini i slobodan u razgovoru s njom, ostaje njegovo djelo izvan potpune točnosti; uostalom, on gradi bez rutine.
Ali za ovakav pothvat nije dovoljan umjetnik. Treba i pametan grad i osjetljivi ljudi. Ne znam kome je ovo palo na um i u srce ali je živi dokaz da pameti, ljubavi i senzibiliteta da se u ovom gradu napravi skulpturu-grad, i grad skulpturu, ima.
I treba zahvaliti svima koji su podržali ovo tijelo grada, a svakako najveće zasluge idu Turističkoj zajednici Šibenika i posebice gospodinu Dinu Karađoli.
Eto, Šibenik je u ovim čudnovatim vremenima dobio veliko djelo spušteno pred noge njegovih stanovnika. Jer ne znam postoji li toliko fizički jaki svetac koji bi ovaj Vilin Grad nosio. A budući da se umjetnost nije povukla iz ovoga grada, uloga zaštitnika i ovoga djela prepuštena je njegovim ljudima.