Nakon izolacije i zatvorenih teatara i fakulteta, život se u umjetničkim krugovima pomalo vraća u normalu pa su na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti održane i prve diplomske predstave.
Ovih dana izvedbe, među ostalima, imalo je i dvoje Dalmatinaca, Splićanin Josip Ledina i Zlarinjanka Lucija Alfier, oboje iz klase prof. Krešimira Dolenčića.
Nakon uspješno odigranih i, naravno, položenih ispitnih predstava ostalo im je još "nešto sitno", ispit-dva do diplome, ali najteži dio je već iza njih.
Međutim, to ne znači da će se njihovi radovi i ugasiti, naprotiv, budući da obje predstave, "O miševima i ljudima" i "Thelmu i Louise", naveliko hvale profesori i kolege te svi ostali koji su imali priliku pogledati ih, već sada dogovaraju ljetna gostovanja u Splitu, Zlarinu, Šibeniku, i drugim gradovima – da malo i doma pokažu što znaju.
Oboje vrijednih dvadeset trogodišnjaka govori nam kako bi diplomirali i ranije da nije bilo izolacije, ali nakon pet godina užurbanoga studentskog života nije im loše došla neplanirana pauza koju su proveli sa svojim obiteljima, kod kuće.
Josip Ledina još se u gimnaziji uključio u dramsku grupu, bio je i član studija PlayDrame i radio je s Elvisom Bošnjakom, a u prvim glumačkim koracima i oko prijemnog ispita, kaže, puno su mu pomogli Ksenija Prohaska, Ivan Leo Lemo i Robert Raponja. Prve tri godine studija završio je u Osijeku, a potom je prešao u Zagreb. Drago mu je što se neko vrijeme maknuo od kuće, ali ubuduće, dok bude mogao birati, najradije bi živio na relaciji Zagreb – Split.
Pomoć psihijatara
Josipovi roditelji su liječnici – majka onkologinja, a otac infektolog, pa se u familiji očekivalo da i on krene tim putem. Međutim, mladi je glumac ostao pri svom, a uz to napominje kako uočava jake poveznice između medicine i dramske umjetnosti.
Medicina bi, najjednostavnije rečeno, trebala liječiti tijelo, a umjetnost dušu, ali, granice nipošto nisu tako oštre. Pogotovo je na odjelu gdje radi njegova majka vidio koliko je onkološkim pacijentima potrebno ljubavi i psihološke podrške. Zato bi upravo za njih želio pripremiti neke kazališne projekte.
Za diplomsku je predstavu odabrao američki roman Johna Steinbecka "O miševima i ljudima", dramatizirao ga i adaptirao.
– Profesor Dolenčić mi je dao slobodu da odaberem tekst i kolege koji će igrati u predstavi, a među njima je i Lucija Alfier – kaže Josip Ledina i pojašnjava:
– Roman je veoma socijalno angažiran, govori o društvenoj nepravdi, o ljudima koji vrijede, ali ne mogu ostvariti slobodu i snove zbog siromaštva i statusa koji im je dan rođenjem. Igram glavnu ulogu: Lennia Smalla, to je snažan mladić, radnik koji sa svojim prijateljem Georgeom putuje s posjeda na posjed.
Lennie ima oblik blage mentalne retardacije i blagog autizma, zbog čega sam se konzultirao s psihijatrima, te uvijek zaboravlja. Oni dolaze na još jedno u nizu imanja, ali tu doživi razna poniženja i tragedije. Lennie Small mi je ujedno i najdraža i najteža uloga do sada. Dug je bio proces rada, u početku je lako iskočiti iz uloge, biti izvanjski, glumatati… Ali kad sam jednom uhvatio Lennijevu istinu, ona nije odlazila, nisam ništa glumio, jednostavno sam bio Lennie.
Divno sam surađivao s profesorom Dolenčićem: htjeli smo da publika u finalnom produktu ne vidi glumce kako igraju role, nego da stvarno povjeruje kako su ispred njih ljudi od krvi i mesa. Postigli smo da se gledatelji pomalo osjećaju kao voajeri koji su se zatekli na tome posjedu… Uostalom vidjet ćete, vjerojatno ćemo igrati u Splitu – kaže Josip Ledina, koji je veoma sretan zbog pohvala i zbog toga što su mnogi profesori i kolege dolazili pogledati izvedbu više dana zaredom.
Pripreme uz Leona Lučeva
Lucija Alfier je poput kolege također odabrala težak zadatak, Thelmu u "Thelmi i Louise". Bio je to zajednički ispit koji je pripremila s kolegicom Marijanom Prokl iz Virovitice. I ona pripovijeda kako se od malih nogu zanimala za kazalište, sudjelovala na Zlarinskom ljetu, gdje su djeca sama pisala tekstove za predstave, izrađivala scenografije i kostime te nastupala.
– To su jako lijepe uspomene. Jedne godine sam od kartona izradila čitavu zlarinsku nošnju, a igrali smo "Mačka Džingis-kana" Vesne Parun. Iduće je godine tekst moje sestre osvojio prvu nagradu na natječaju, pa smo njega postavili. Poslije me za prijemni ispit pripremao Leon Lučev, koji na Zlarinu ima kuću, ali i redatelji Sergej Mioč i Petra Radin – kaže Lucija, koja je prošla prijemni ispit u prvom pokušaju, premda je prije toga čula i savjete kako bi bilo bolje pokušati steći malo iskustva, možda i upisati kakav "sigurniji" fakultet – valjda svim glumcima na svijetu napominju kako im je budućnost nesigurna.
– Tempo je bio baš "borben", znala sam na fakultetu provoditi čitav dan. Željela sam, zapravo, ne otezati nego što prije završiti studij i vratiti se kući, ali sada, nakon pet godina shvaćam da želim ostati u Zagrebu. Savršeno mi je jasno da tek sada kreće prava borba za opstanak, da vjerojatno neću moći birati poslove i da trebam steći iskustvo, stvoriti ime... da sam na početku nove faze u životu, razmišlja mlada glumica.
"Thelmu i Louise" kolegica i ona odabrale su zbog dva interesantna ženska lika, dok je mlađi kolega Roko Protić odigrao sve muškarce.
– Nismo mogle, a ni željele da predstava izgleda poput filma Ridleyja Scotta. Trebalo je pronaći kazališni kod, skoncentrirale smo se na emocije i karaktere koje prikazujemo. Moja Thelma je kućanica koja čitav život udovoljava drugima i drugi joj određuju ponašanje i postupke. U predstavi je bitan mučan motiv silovanja, ali i želja za slobodom, za mogućnošću donošenja vlastitih odluka – kaže.
Zanimalo nas je gdje je u sebi ova mlada osoba pronašla frustriranu, zasićenu kućanicu.
– Pomalo, tijekom proba, ušla je u mene. Zatim, vidjela sam mnogo takvih osoba u životu, i napokon, i nama mladima itekako zna prekipjeti i javiti se jaka želja da stanemo, da odahnemo od svakodnevne trke. Eto, za vrijeme izolacije, i ja sam vidjela u kakvoj sam napetosti živjela, pa sam provela dva divna mjeseca na Zlarinu ne baveći se sobom, svojim rasporedom i svojim ispitima nego – baveći se drugima. Pomagala sam djeci u kući oko domaćih zadaća, družila se s familijom. Snimila sam doduše nekoliko videa i imali smo nastavu preko Zooma, ali u kazalištu to može ići do određene granice, a onda pofali čovjek, pofali kontakt – pojašnjava glumica.
Nakon stanke, Josipa Ledinu i Luciju Alfier očekuje radno ljeto – njega i nekoliko filmskih snimanja – a potom gostovanja s diplomskim predstavama. Očekujemo ih!