StoryEditorOCM
OstaloSJAJNI ŠIBENSKI GLUMAC TONI GOJANOVIĆ

Unatoč uspjehu s HBO-om i Uspjehom, još uvijek me prepoznaju po 'Karauli'

Piše PIŠE JORDANKA GRUBAČ SNIMILA NIKOLINA VUKOVIĆ STIPANIČEV/HANZA MEDIA
3. veljače 2019. - 14:01

Premda vas glumac Toni Gojanović od prije tjedan-dva gleda s fasada zagrebačkih višekatnica, s jumbo plakata, s prometnica, nadvožnjaka, raskrižja i javnih prometala, i svih mogućih mjesta gdje se dade zalijepiti neka, po mogućnosti što veća reklama (neki spominju i manji format zvan „pašteta“),... eto ti Tonija ovih dana u svom rodnom gradu Šibeniku! I to uživo.
Ma, i ne samo uživo. Nego, Toni ovih dana radi po šibenskim kućama.
Nedjeljom se na televiziji, naime, počela vrtjeti serija „Uspjeh“ u produkciji HBO i na njihovu kanalu. Toni Gojanović igra jednu od četiri glavne uloge. Taze, friška, ispod čekića, u program je krenula u sječnju, nedjeljom. Tko ima dodatne MAXTv pakete pretplate, ili pak preko online videa, tj. preko streaminga HBO GO, može svih šest nastavaka gledati odjednom.
A Toni i ja našli smo se nekih trinaest godina poslije, u Šibeniku, u kafiću "Harmonija", tik do ulaza u šibenski teatar. Tu, u teatru, Toni je nekidan gostovao na Teatarskoj ćakuli uz 'Noć kazališta', pa je mogućnost da se vidimo i opet razgovaramo za mene bila - neodoljiva.
Zadnji put bilo je to nakon snimanja sad već kultnog filma Rajka Grlića i Ante Tomića „Karaula“. Toni je bio još uvijek student, a ja ono što sam još uvijek sad.
Plus 13 godina više.
U kafiću sam uredno pričekala da se srdačno pozdrave Toni i njegove dvije prijateljica iz šibenske Gimnazije. Cure su ga izgrlile, kao da su se sreli na velikom odmoru, ili na satu picavanja.
Pomislila sam, profesionalno deformirana gore i više od križobolje koja me godinama kronično mrcvari, pomislila sam - ajme koja dobra slika! Glumac i prijateljice iz srednje škole, u rodnom gradu! Živa zgoda! Toni je svesrdno prihvatio moju ideju, ja poletila za curama i rekla im šta bih volila, a one me inkartale unisonom odbijenicom:
- Ma daaaajte... ma nećuuu, ne bi, ne biiiiii!... ma kakviiii!
Dugo smo se, i dobrodušno, smijali Toni i ja. Sjetila sam se jednog Arsenova stiha o Šibenčanima...
Moj Toni, kažem ja njemu, ako si zaboravio - welcome! Ovo je tvoj rodni grad! U nekom drugom, cure bi trčale i htjele se pošto-poto uslikati s tobom. U našemu Šibeniku, vidiš, stvari tako ne stoje. Ovdje je štošta obrnuto. Al' mi smo zato, e... zato smo mi dobre ćudi!... rekao bi Arsen.
Dakle, trinaest godina poslije. Poslije našeg prvog i do sada jedinog razgovora. Bilo je to nakon završetka snimanja Grlićeve „Karaule“. Toni je još trebao završiti zadnju godinu Akademije i diplomirati.
Štošta sam zaboravila iz toga vremena, ali se živo sjećam kako mi je pričao da će, naravno da hoće, diplomirati, ali da se onda prestaje baviti glumom. I šlus.
I nekako je poslije toga baš nestao s mog, i ne samo mog, obzora.
Al bogme dobar, debeli trag, ostao je za Tonijem Gojanovićem u filmu „Karaula“! Pa ma gdje Toni nestao - ostao je mladi Splićanin, dr. Siniša Sirišćević na odsluženju vojnog roka na karauli na albansko-jugoslavenskoj granici, iznad Ohrida.
Ako „Karaulu“ (još) netko nije gledao, predlažem da stupi u kontakt sa Šibenskom narodnom glazbom.
Kad šibenski glazbari, taj prvi matični orkestar jednog drugog poznatog Šibenčanina, Arsena Dedića, kreće na turneju, vođa puta kod „autobusera“ prvo pita imaju li oni u busu televizor?
Drugo je pitanje imaju li DVD s filmom „Karaula“? Ako imaju TV, a nemaju DVD, nije problem. Glazba ima svoj primjerak. Kažu, izlizan, al' radi.
Prvi vozač s kojim je počela ova priča bio je Tonijev pokojni rođak rečeni šibenski šofer Pivac. Kasnije su se samo mijenjali šoferi i autobusi. Repertoar je ostajao isti.
Kad autobus krene - kreće i „Karaula“. Orkestar sve replike zna napamet. Nije vam nužno slušati likove, može se slobodno utišati ton. Iz autobusa zvone dijalozi, uključujući uzdahe i druge zvučne efekte. Svi sve znaju napamet. Sve uloge, sve situacije i sve šumove.
U Šibenskoj narodnoj glazbi su mudante „na male mediće“ prva asocijacija uz sve scene seksa. U konkretnom slučaju vojnika Siriščevića s „oficirušom“ Mirjanom, sjajnom makedonskom glumicom Vericom Nedeskom.
Sad kad smo Tonija doveli u odaje Šibenske narodne glazbe da se sretne s najvećim fanovima filma, i da mi o tome susretu napravimo koju fotku, prvo šta su ga imali pitati bilo je - kako je kao dr. Sirišćević pregledavao onu sifilističnu stvar, zaraženog pišulinca zapovjednika Safeta Pašića, odnosno glumca Emira Hadžihafisbegovića? To ih je, majketi, najviše zanimalo!
- Ma nisam ja to moga gledat! Ima san dublera za te scene, riješio im je enigmu kompletnog društvenog života u busu, na svim tim pustim turnejama, Toni Gojanović.
Glazbarima dandanas malo smeta šta je mladi doktor Siniša Sirišćević morao biti baš Splićanin „ka' da nema i drugih Dalmatinaca“. A da savršeno poznaju cjelokupan repertoar psovki, uključujući „jebemtitetku u slezenu...“ ne treba napominjati. Ko li ih je smislio - pitaju?
- Ante Tomić.
Dakoće.
- E, Karaula, Karaula... taj mi je film i danas čudo, i danas me ljudi zaustave i pitaju koješta iz filma. Izađem iz aviona na aerodrom, a netko pita: „... Doktor Sirišćević, a? Karaula, a...?“
A prošlo je dugih trinaest godine, i koliko je u međuvremenu filmova snimljeno i koliko se novih glumaca pojavilo na scenama!
- Očigledno, taj je film našao neki nevjerojatan put do publike. Sve je oko toga filma bilo čudo. I to što me Rajko Grlić uzeo za glavnu ulogu kao studenta glume, i sve kako smo radili i sve što oko toga filma traje do danas. Rajko Grlić ostat će u mom životu nevjerovatno bitna osoba. Pazio me, vodio kroz posao, mene bez truna iskustva! Rajko je enciklopedija života i znanja, jedan od onih od kojih učite strašno lako i puno i mogu samo ostati zahvalan za priliku, zapravo privilegiju, što sam radio s njim. I što smo dandanas ostali u kontaktu. I da imam nekoga kome ću prvo javiti kad nešto radim. Evo, kao kad sam počeo raditi u Njemačkoj. To vam je ono kad sve što radite, radite da taj netko zna i vidi i da vam kaže što misli. U ovom poslu stvaraju se brza prijateljstva i nije teško pobrkati ločniće i ne razaznati što je profesionalno prijateljstvo, što osobno, ljudsko, privatno, što kombinacija. Zbližiš se u par dana ili tjedana više nego što bi inače u godinama života. U cijelom tom ekstremno stresnom poslu brzinska prijateljstva su nešto uobičajeno. Gledate jedan drugoga u raznim situacijama, često stresnim, to ljude zbližava. Nije čudo kad se dogodi da mnoga takva prijateljstva - kako dođu tako odu. Ja sam imao sreću s Rajkom Grlićem i „Karaulom“. A bogme i sada, s Danisom Tanovićem i „Uspjehom“. Tanović je također veliki redatelj i veliki čovjek. Meni su se, eto, dogodila dva! Dva velikana.
Raziličitih generacija, drugačijih pristupa, svaki poseban na svoj način, ali jedno im je, kaže Gojanović, zajedničko: to je jedno oslobađajuće glumačko iskustvo, ono nešto što ti daje samopouzdanje i otvara prostor da daš - sve od sebe.
- Rajko me vodio kroz posao kao neiskusnog studenta. Danas, ja sam svjestan procesa tog posla. Nikad do kraja nisi siguran, uvijek postoji sumnja, ali sad imam iskustvo i sad je to ipak sasvim druga stvar. Njemačka ima izuzetnu kazališnu kulturu, a igrao sam u najrazličitijim predstavama i ulogama.
Toni je - vratimo se trinaest godina unatrag - dakle diplomirao na Akademiji u Zagrebu. Onda mi je, sjećam se, pričao kako se on time što je diplomirao ne misli baviti. Neću zaboraviti ni onu legendarnu bazu kad je išao na casting za „Karaulu“, a nije baš znao ko je taj Grlić ni šta je taj radio.
Ali, dobro. Otišao Toni poslije Grlića i „Karaule“ u Njemačku jer mu je njemački kao drugi materinski jezik. Tamo je u djetinjstvu živio neko vrijeme. Ali, jedno je govoriti jezik, a drugo na sceni i kroz jezik izraziti sve emocije koje nadilaze svakodnevne situacije korištenja jezika.
Sve je to Toniju Gojanoviću pošlo za rukom. Radio je i kao gost, i u stalnim angažmanima, u Tübingen, Aachenu, Wuppertalu, Stuttgartu.
I onda se u nekom trenutku, i to poslije duge odsutnosti, našao na dva dana, samo na dva dana u Zagrebu, na proputovanju.
Aj, dođi na casting za seriju „Uspjeh“ - odnekud se pojavio Nebojša Taraba.
- A joj! Ja pakiram, samo šta nisam krenuo! Dobro, uzmem i noću pročitam scenarij, sutra s Ivanom Roščić odem u Drugi plan na casting, samo šta nisam došao s kuferima. Poslije toga, odem u Njemačku, čeka me posao, zaboga.
Kadli, jave mu iz Drugog plana da je dobio ulogu. Jednu od četiri glavne!
- Bio sam na sto muka. Kako to prihvatiti kad sam u stalnom angažmanu u Stuttgartu? Otišao sam na razgovor s intendantom. Pustio me da odlazim na snimanja, s time što sam morao igrati u već postavljenim predstavama, a u novima je na mom mjestu uzimao gostujuće glumce. Letio sam gore - dolje, sreća da su Drugi plan i HBO imali razumijevanja i pomagali mi. Situacija je bila suluda. Dani snimanja, onda avion, uvečer predstava, opet avion pa snimanje, pa avion pa predstava... Koji je to bio stres!!! Šta ako zakasni avion, a mene čeka predstava!?
S Tonijem je sve tako nekako neobično i uzbudljivo! Iz padobrana, kao da je pao u „Karaulu“, sad opet iz padobrana u „Uspjeh“- sve splet nekih neobičnih okolnosti. Toni Gojanović - glumac za izvanredne situacije!
„Uspjeh“ je u Hrvatskoj producirao Drugi plan, a financije dolaze iz Amerike, ni manje ni više to je HBO, svjetska produkcijska kuća koja je, uz ostalo, radila „Igre prijestolja“.
- Serija je kompletno snimljena u Zagrebu, na hrvatskom jeziku i s hrvatskim glumcima i pravo je čudo da su odlučili novac uložiti u jednu regionalnu seriju. Vjerujte, to je podiglo ljestvicu u kompletnom produkcijskom poslu u Hrvatskoj. Utoliko je i promotivna akcija za hrvatske pojmove ogromna, izvanserijska. Ne sjećam se da je ikad oko jednog filmskog projekta kod nas išla ovakva reklamna kampanja!
- Moj lik u sebi ima dva aspekta, dvije krajnosti iste osobe, dugo sam razgovarao sa scenaristom Marjanom Alčevskim o tom liku. Ne znam kako to drugačije reći, jer može zvučati kao floskula, ali - posegnuo sam za dragocijenim iskustvom! Sa snimanja „Karaule“, iz teatra. Prije svake epizode sastajali bismo se s produkcijom, svatko je iznosio svoje analize, primjedbe, pitanja, bili su vrlo otvoreni za sve naše sugestije. Na setu više nije bilo nepoznanica. Pravi je luksuz moći tako raditi! Tada je baš svima stalo da naprave što je moguće bolji, najbolji - posao. Redatelj Tanović je sjajan čovjek, kolege glumci, moji kolege iz ostale tri glavne uloge, Tara Thaller, Marija Škarićić, Uliks Fehmiu i svi ostali glumci, pa producenti - sve je to bilo odlično iskustvo. Da, Uliks je sin velikoga glumca Bekima Fehmiua, i on je sjajan glumac i izuzetan čovjek.
- I, Toni, di smo sada? - poslije dovršetka serije koju, uvjerila sam se, gledaju i u Šibeniku, i u Hrvatskoj i...
-... i u inozemstvu. Igra u Španjolskoj, Danskoj i drugdje u HBO mreži, stižu sjajne kritike. Europske serije su u trendu, izgleda da su svima zanimljive, nose neku drugu estetiku, jezik, teme o kojima progovaraju. Nisu potrošene, imaju svježinu i to je super trenutak za europsku i našu produkciju. Ovo je ogromna šansa za naše filmadžije i cijelu našu filmsku industriju. Samo prije par godina bilo je nezamislivo da ovdje dođe jedan HBO i dade novac za - lokalnu produkciju.
Dobro Toni, no što će biti s lokalnom-lokalnom-najlokalnijom produkcijom, na primjer šibenskog teatra, a glede i u svezi s tobom?
- Aaaa Šibenik... još dok je ravnatelj bio Dragan Zlatović, ponudio mi je da radim u HNK Šibenik, ali ja sam tada bio još sasvim nov, s Akademije, nije imalo smisla. Sad je druga priča. Ravnateljem je sad postao kolega glumac, Jakov Bilić i baš me jako zanima kako će se razvijati ta priča. Jakov je mlad, ima dobru energiju i iskustvo, smiren je čovjek - baš mu želim uspjeh! Želim mu da podigne teatar na višu razinu, čini mi se da za to ima kapacitet. Rado ću se uključiti budu li me trebali.
- Što si radio ovih kišnih dana u Šibeniku? Što si volio raditi u Šibeniku? Što ćeš raditi sad kad otputuješ iz Šibenika?...
- Volio sam ići na more u našem drvenom brodu što ga je napravio moj dida brodograditelj. Ovih sam dana bio s mojima, i obišao rodbinu. Sad ću tri dana u Pariz, pa u Njemačku. S ovom se serijom otvaraju razne mogućnosti, pa ćemo vidit. Već sam mislio da je moja putanja definirana radom u njemačkom teatru, ali onda je došla ta serija i sve se promijenilo. Nisam netko tko po svaku cijelu mora živjeti vani. Malo ću sada stati na loptu. Nisam produžio ugovor u Tübingenu, bila je došla i ponuda za ZDF, ali je nisam mogao prihvatiti... “Uspjeh“ sam radio u kombinaciji s Njemačkom, sreća da sam imao dobrog intendanta... i dobrog producenta. Sve mi je išlo na ruku. A sad ćemo vidjeti šta dalje. U Šibeniku... u Šibeniku sam ovih dana spavao do 10.30, jesam, priznam! To je ono što se tako može samo u sigurnosti i toplini svoga starog, izvornog doma...


Otišao je Toni poslije Grlića i 'Karaule' u Njemačku jer mu je njemački kao drugi materinski jezik. Radio je i kao gost, i u stalnim angažmanima, u Tübingenu, Aachenu, Wuppertalu, Stuttgartu...


Redatelj Tanović je sjajan čovjek, kolege glumci, moji kolege iz ostale tri glavne uloge, Tara Thaller, Marija Škarićić, Uliks Fehmiu i svi ostali glumci, pa producenti - sve je to bilo odlično iskustvo


'Uspjeh' je u Hrvatskoj producirao Drugi plan, a financije dolaze iz Amerike, ni manje ni više to je HBO, svjetska produkcijska kuća koja je, uz ostalo, radila 'Igru prijestolja'

18. studeni 2024 03:21