Ecija Ojdanić (46), glumica drniških korijena sa rodbinskim vezama u Splitu, čini se da je dovela do savršenstva "multitasking": nakon što je večer prije u Šibeniku odigrala kabaret "Vla-vla-vlajland", jutro poslije iz svoje crvene Toyote izlazi s besprijekornom šminkom i frizurom, spremna za fotografiranje.
I susret s novinarima zbog promocije splitskog ljetnog festivala "Teatar uz more", koji će se prvi put odvijati na otvorenom u Lori. Sve stiže!
Spajajući poduzetništvo i umjetnost na sceni svojim Kazalištem Moruzgva, živi je primjer žene koja se ne predaje lako, pa je čitavu prošlu, virusom obilježenu godinu, igrala predstave, rukovodeći se mišlju da je bolje i malo publike nego ništa.
Tako energična i samopouzdana je i u ulozi Vlajine, koja se zdravim razumom i ženskom ljubavlju uzdiže iz mentalitetskog kamenjara.
- Draga mi je ova uloga i važna mi je poruka predstave autora Ivana Lea Leme – kaže naša glumica.
- A to je svijest o toleranciji u tim našim patrijarhalnim krajevima iz kojih potičemo i on i ja. Moja Vlajina je jedna idealizirana verzija, ali osvijestila je u meni povezanost s rodnim krajem, na svjetlo dana iznijela neke moje dijelove. Vlajina je prijemčiva, publika je voli.
Jer, mislim da smo mi Vlaji iznad svega dobri ljudi koji, kao u predstavi, prođemo kroz katarzu kad se makne ta naša ljuštura navika i naučenih razmišljanja.
Tri predstave u jednom danu
Predstava je igrala već u dva navrata u Splitu, za nju vlada trenutno velik interes.
- Tako sam ponosna da smo predstavu odigrali devet puta u ožujku. Sa smanjenim kapacitetom gledališta, ali sada imati 100 gledatelja u kazalištu je kao 400 i 500 kad nema korone. Jednom prilikom sam je igrala čak tri puta u istom danu, što više nikad ne bih ponovila!
Maratonka sam u životu, sklona takvim "izletima" jer sam impulzivna, to je moj karakter. Pristanem na nešto, pa se poslije prepadnem, ali bio je tako velik interes publike da nisam mogla odbiti. Ali uspjela sam, i što je najzanimljivije, treća predstava je bila najbolja, u njoj sam najviše uživala.
Nažalost, tijekom cijele prošle godine glumci se zbog epidemije nisu naradili.
- Kad je krenula korona, moje kazalište je bilo u strahovitom uzletu, imali smo 150 izvedbi u 2019. godini, što je fenomenalan, ogroman broj, a onda "lockdown" i odjednom ne smiješ raditi svoj posao.
Kao ravnateljica kazališta odlučila sam: "Ajmo igrati za nikakvu dobit". Glumci su pristali na smanjene honorare jer svima nam je najteže sjediti doma i ne raditi. I tako smo dobili "win-win" situaciju u kojoj smo održali kontinutitet igranja, uspjeli realizirati naše kreativne porive, a publika je uspjela vidjeti naše predstave. Kabaret "Vla-vla-vlajland" će se upravo odigrati 50. put u samo deset mjeseci i ona je pravo dijete korone.
Mimo "Teatra uz more" ispunjena nam je cijela ljetna turneja - ipak se svi mi kazalištarci nadamo da će preko ljeta situacija biti puno bolja što se tiče zaraze. Hoću reći, ta odluka "ajmo hrabro", "pucajte u prsa" se na kraju isplatila. Nažalost, takvu sreću nije imalo dosta kolega iz nezavisnih kazališta ali...
Čini mi se da su u ovo vrijeme korone uspjeli isplivati svi ljudi koji nisu "prodavali maglu" i koji su se odlučili za težak rad. Jer, treba napraviti tri puta više da bi dosegao rezultat jedne predstave. I tko je spreman na težak rad, on je radio. Tko nije - ne radi. Kao i u životu.
Epidemija je još više produbila jaz između glumaca "na plaći" i onih u malim, nezavisnim kazalištima.
- Bila sam sedam godina na državnoj plaći, u HNK Rijeka i u ITD-u. Još od kad sam bila na Akademiji govorilo se da su ansambli zastarjeli, dakle prije 25 godina. Institucionalnih kazališta treba biti, naravno, oni ruše kreativne barijere, ali model financiranja je upitan.
I od javnih kazališta se treba očekivati dobit. Ansambli koji 40 godina ne mijenjaju svoj sastav sigurno utječu na manjak žara i inspiracije. Sigurna sam da bi trebalo smanjiti broj ljudi u ansamblu, povećati fluktuaciju ljudi, jer princip da netko ima plaću, radio-ne radio, nije dobar niti zdrav. Mi smo davno ušli u kapitalizam i mislim da bi se tako trebalo i ponašati.
Svi glumci nose svoju umjetničku i financijsku vrijednost i sva kazališta bi jednostavno prodisala kad bi fluktuacija glumaca bila drukčija. Ali Zakon o radu i Zakon o kazalištima je takav kakav jest. Smatram da bi zaista trebalo potpisivati ugovore na dvije ili četiri godine i da bi onda kvaliteta izvedbe bila bolja, a i financijski bi bilo drukčije, manje bi se svelo na trošenje novca iz proračuna.
Ja nikad više ne bih ušla u institucije. Jedino što mi nedostaje je literatura, mi ne možemo igrati predstave s velikim ansamblom, Shakespearea, Dostojevskog, nama je financijski i organizacijski to neodrživo.
Publici fali smijeha
S kojim motivom ste ušli u projekt "Teatra uz more"?
- Ovo je krasni primjer kako se udruživanjem snaga ostvarila moja davna ideja da imamo festival u kojem bi se predstave nezavisnih kazališta kontinuirano igrale na jednom mjestu.
"Kad se male ruke slože!" Moja baba je govorila "druži se s boljim od sebe", što mi je tada bilo malo čudno, ali zahvaljujući Damiru Bubalu koji je organizirao naše predstave u Lori i Tadiji Kolovartu iz B GLAD produkcije, našli smo odličan prostor za ljetne scene u vrijeme epidemije.
Uprava Pletera je shvatila da je takav kulturni sadržaj dobrodošao i njima, spremni smo!
Kazalište Moruzgva egzistira 12 godina, obišli smo Hrvatsku, BiH, Srbiju i znamo što publika traži. Nezavisna kazališta su puno mobilnija, puno lakše dolaze do publike, lakše im je okupiti manji tim ljudi nego "velikim" kazalištima. Moje kazalište se opredijelilo za jedan kvalitetan "mainstream", s dobrim glumcima, poznatim licima s ekrana, dobrim redateljima i temama, publika to uvijek rado voli vidjeti i to je nekako naša formula za uspjeh.
Isto tako, znam tko, što i kako trenutno radi u kazalištima, a svi smo sad u potrazi za prilikama za izvođenje predstava. Tako da smo poslali poziv "suborcima" s nezavisne scene i reakcije su odlične. Svak želi doći zabaviti splitsku publiku koja je dobra, ali zahtjevna. Uvijek srčano i iskreno reagira i na dobro i na loše.
Što biste rekli da nakon teških karantena želi publika? Smijeha?
- Dobre predstave. A ja ne volim podjelu na komercijalne i nekomercijalne jer najveći "art" može biti dobar i loš, isto kao i "komercijalno". Publika voli smijeh, katarzu, zanimljivu temu i dobrog glumca. Zvuči jednostavno, ali treba pogoditi omjer svih tih sadržaja i ponuditi takvu predstavu.
Fali smijeha, fali katarze publici. "Vla-vla-vlajland" jest komedija ali ima i jakih melodramatskih momenata i mislim da publika voli doživjeti to emotivno oslobađanje, a isto tako se i nasmijati. Teške teme nikoga ne privlače jer ih imamo doma, u svakodnevnom životu.