Sara Lovrić Caparin, po struci akademska kiparica, a po zanimanju kostimografkinja zaposlena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku od 2008. godine, ovih dana ima pune ruke posla. Tek što je u njenoj matičnoj kući premijerno izvedena najnovija predstava "Gaćice" za koju je Sara osmislila kostime, očekuje je nova premijera. Ovaj put na daskama splitskog HNK-a gdje će u subotu biti izveden "Neprijatelj naroda" Henrika Ibsena u dramatizaciji i adaptaciji Elvisa Bošnjaka i u režiji Nenni Delmestre. A upravo je ova splitska redateljica "kriva" za suradnju sa šibenskom kostimografkinjom čiji je rad posljednjih godina sve traženiji na daskama drugih hrvatskih kazališta.
– Ovo je moja druga suradnja s Nenni Delmestre u splitskom HNK-om. U studenom 2015. sam radila Kašetu brokava, a Nenni me zvala nakon što sam s njom surađivala u našem kazalištu gdje je radila "Kontrakcije" i "Arhimedov zakon". Bila je zadovoljna mojim radom, ali sam ipak bila iznenađena i počašćena kada me pozvala u Split – govori Sara i dodaje kako je imala priliku prošlog ljeta raditi kostime na Splitskom ljetu za predstavu "Buža" koju je režirao Zoran Mužić, kojeg je također upoznala u matičnoj kući gdje je na scenu postavio nekoliko komedija.
Počelo s bižima
Sarina kostimografska priča počela je još s predstavom "Neš ti biža" Mate Gulina, a dašak nove likovnosti brzo je prostrujao šibenskim teatrom. Uslijedila je i suradnja s kazališnom družinom Virko, a ni lutkarstvo joj nije bilo strano, pa je u "Svrakinim pričama" Pere Mioča radila lutke. Surađivala je i s plesnim ansamblom Sjene, a posljednjih godina počeli su stizati i pozivi iz drugih gradova. Na tom su popisu Zagrebačko kazalište lutaka, Tvornica lutaka iz Zagreba i redateljica Petra Radin, zadarski HNK, zagrebačko Kazalište slijepih i slabovidnih, a izradila je kostime za operu "Turija i Plamenko" Borne Ercega…Svaki od tih projekata, a do sada ih je bilo oko 40, novi su izazov i prilika za kreativni iskorak.
– U šibenskom kazalištu radila sam s nekoliko redatelja i svaki od njih ima drugačiji pristup. U pravilu oni su bez nekih značajnijih primjedbi prihvaćali moje ideje. Možda su glumci, a još više glumice zahtjevniji. One imaju određenu viziju svog tijela u nekom kostimu, odnosno kako im on stoji, kako u njemu izgledaju. Ali to bi bile neke sitnice koje bih uvijek uvažavala – reći će Sara.
Lik i njegov kostim
Najvažnije je, dodaje, pogoditi karakter lika i uloge. Likovnost i vizualni dojam kostima jednako je važan kao i to da bude udoban i da glumca u igri ne sputava, štoviše da mu pomogne izgraditi lik koji glumi, naglašava Sara.– Ideja o kostimu nastaje čitajući tekst i u razgovoru s redateljem kada dogovaramo karaktere – je li neki lik ležeran, strog, pedantan ili, recimo, traljav. I način na koji glumci igraju svoje uloge važan je u kreiranju kostima. S druge strane neki redatelji više vole u kostimu naglasiti neko povijesno razdoblje, a Nenni opet voli suvremene tekstova što znači da se kostimi više kupuju negoli šivaju, što također može biti zahtjevno, jer u poplavi sve te mode treba prepoznati ono što pristaje liku i glumačkoj osobnosti.
Raditi u malom gradskom kazalištu, poput šibenskog, Sara doživljava kao prednost, a ne nedostatak. Kada je nakon diplome na Umjetničkoj akademiji, smjer kiparstvo, u klasi profesora Kažimira Hraste, dobila posao kostimografkinje u rodnom gradu bila je, kaže, bačena u vatru.
– Moj pristup kostimu je likovni i u tom smislu ne podliježem modnim izričajima koji bi me možda opterećivali da sam završila tekstilni, modni dizajn ili slični studij. Kiparstvo mi je donijelo i znanje iz povijesti umjetnosti koje mi danas pomaže da u tekstu prepoznam neki likovni stil koji odgovara realizmu, modernoj, avangardi...
Očevim stopama
Svoj umjetnički, likovni i kazališni, put Sara, kaže, najviše duguje svojim roditeljima. Osobito ocu Branku Lovriću Caparinu, likovnjaku i dugogodišnjem scenografu šibenskog teatra koji je i nakon odlaska u mirovinu nastavio suradnju s kazalištem.
– Zahvalna sam svojim roditeljima koji su u meni rano prepoznali umjetničku crtu te su me, unatoč strahu i bojaznima, nakon osnove škole poslali u srednju umjetničku školu u Splitu. Moj mi je otac u tom smislu bio i najveći učitelj. Od njegove tri kćeri ja sam jedina krenula njegovim stopama. Dobro se razumijemo i surađujemo, jer o likovnosti slično razmišljamo – rekla je Sara.
Šibenik - Zagreb - Tuzla
Proljeće će za Sara Lovrić Caparin biti najintenzivnije razdoblje u ovoj kazališnoj sezoni. U matičnom kazalištu čeka je nova predstava – "Crna komedija", a nakon toga i posao oko "Buratina", stare predstave šibenskog teatra koja će biti ponovo vraćena na scenu. Istodobno, u Zagrebu će u travnju raditi predstavu u kazalištu Trešnja, a za koji mjesec počinje raditi i "Macbetha" u Narodnom pozorištu u Tuzli.
Najdraže kostimografije
Jedna od dražih kostimografija koje je radila, kaže Sara, je ona za operu "Okretaj zavrtnja" ostvarenu u koprodukciji HNK u Šibeniku i riječkog HNK Ivana pl. Zajca. Dragi su joj i Brešanovi "Veliki manevri u tijesnim ulicama", te sve režije Nine Kleflin koja ima jako puno smisla za likovnost, ističe Sara. Na tom popisu nezaobilazno je i "Malo veliko kvrgavo drvce" Omera Raka, predstava za koju je Sara radila scenografiju i kostime. Bio je to njezin diplomski rad za studij scenografije za alternativna i lutkarska kazališta na znamenitoj praškoj Akademiji, a kojoj je prethodilo višemjesečno stručno usavršavanje u Poljskoj.
