Nikad nisam glumio junake: ili bi me ubili ili bih se na kraju sam ubio

U mjuziklu "Matilda“ dogodila se neka kemija. Svi su se kazališni elementi posložili, a rijetki su trenuci kada se to dogodi!“, kazuje Jakov Bilić, najbolji hrvatski glumac u mjuziklu, objašnjavajući kako to da je njegov Đuro Bedara, neobičan i bučan otac još neobičnije djevojčice Matilde, koji na ljubav svoje kćeri prema knjizi i učenju gleda s čuđenjem i neodobravanjem, osvojio srce i um stručnog žirija Hrvatske udruge dramskih umjetnika te ga nagradio ovogodišnjom Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju mušku ulogu u kategoriji opereta/mjuzikl.
Iako to u njegovu mladom, petogodišnjem, profesionalnom glumačkom angažmanu nije bila ni prva ni jedina nominacija za najprestižniju kazališnu nagradu u Hrvatskoj, Bilić ne krije iznenađenje osvojenom nagradom. U mjuziklu, reći će, baš i nema nekog iskustva, pa ako je i pomišljao da bi mu se ove godine sreća mogla osmjehnuti smatrao je da će to ipak prije biti za ulogu Lovre Crnogaće u komediji "Laživac“, također predstavi Hrvatskog kazališta u Šibeniku nastaloj u prošlogodišnjoj sezoni. Za tu je ulogu Bilić bio nominiran u kategoriji mladih glumaca do 28 godina života, a prije dvije godine u istoj je kategoriji nominaciju "zaradio“ za ulogu don Jere u Marinkovićevoj "Gloriji“ koju je na daskama šibenskog teatra postavio Zoran Mužić.

Mali ima mota

Bilićeva kazališna priča počela je još u osnovnoj školi, kada se kao osmaš upisao u kazališnu radionicu koju je pokrenuo i vodio redatelj Pero Mioč.
– Te su kazališne radionice nastavak radionica Međunarodnog dječjeg festivala, jer se stalno govorilo da u gradu u kojem ima toliko darovite djece i koji ima jedan takav festival, radionice trebaju biti organizirane cijelu godinu. Tako sam i ja došao kod barba Pere. Zanimljivo je, mi neki moji bivši učitelji i profesori danas govore da su u meni davno prepoznali glumački potencijal. Jer, bilo je tu recitacija i "Voćke poslije kiše“ i "Ježeve kućice“ i sudjelovanja na Lidranu. Pojedinačno i kasnije u srednjoj školi s predstavama. Zahvaljujući radu s barba Perom, a kasnije i u radionici Virka s drugim Miočem, Serđom, u 3. razredu gimnazije, počelo se šuškati kako "taj mali ima mota“!
Tako je, kaže Jakov, počeo i sve intenzivnije razmišljati o glumi kao budućoj profesiji. Istina, ne bez dvojbi i bojazni, jer što ako ga ne prime na studij? Jer, u to vrijeme glumu je mogao upisati jedino na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Na splitskoj Umjetničkoj akademiji, gluma se upisivala svake druge godine.
– U Zagrebu su tada primali dvanaest studenta. Nije bilo kao danas kada se gluma studira i u Rijeci, Osijeku, a postoje i neki privatni studiju pa se u zemlji godišnje upiše 60-ak novih studenata. Imao sam podršku obitelji, premda je majka znala reći kako treba dobro razmisliti, pogotovo zato što je prijemni za glumu bio tek u rujnu, pa ako ne prođete tada drugi pokušaj može biti tek dogodine.
Ipak, Bilić je odlučio riskirati. Gluma je bio njegov jedini izbor.

Miočeve radionice

– Za prijemni me je najviše pripremao barba Pero. Ali, puno mi je pomogao i nastup s Virkovom predstavom "Jadi mladog tajkuna“ Serđe Mioča koju smo igrali više od 30 puta. To mi je pomoglo da steknem određeno samopouzdanje na sceni, a to su primijetili i na prijemnom, jer se, kako su kazali, vidjelo da imam utakmica u nogama – ističe Bilić.
Akademiju je tako završio lako i u roku. Povratak u Šibenik za njega, međutim, nikada nije bio upitan, osobito stoga jer je na nekim projektima šibenskog teatra radio i kao student. Bilo je, kaže, tijekom studiranja i ponuda za razna snimanja, ali ih je odbijao, imajući na umu isključivo umjetničke, a manje pragmatične kriterije.
– Danas se živi brzo i čovjek nema vremena slušati, primjerice, Krležu u formatu u kojem je on pisao. Premda, "Gospoda Glembajevi", danas su možda aktualnija nego ikada!
Puno lijepih iskustava i druženja i danas ga vežu uz akademiju. Posebno su mu u sjećanju kao profesori ostali Boris Svrtan, danas ravnatelj Gavelle. Gušt mu je bio raditi i s Reneom Medvešekom koji mu je dao da igra ulogu Josefa K., tešku ulogu s "hrpetinom“ teksta, dodaje, ali i s Željkom Vukmiricom te Dorom Ruždjak.
– Dok sam studirao nisam igrao baš junake. To su više bili neki romantičarski likovi s tužnom sudbinom. Ili bi me ubili ili bih se sam ubio! – smije se Bilić.