Da nije bilo pisme, ne bi bilo ni glume! Glumac, šansonijer i kantautor Šime Bubica pjesmom je zaključio i ovogodišnju sezonu Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Šibeniku.
Na trgu ispred zgrade teatra, sa svojim kolegicama i kolegama glumcima Orianom Kunčić, Frankom Klarić, Anom Perković i Kristianom Šupom nastupio je u glazbeno-poetskom recitalu "Arsenov feral", koji je u posljednju godinu dana postao omiljen i dobro posjećen program šibenskog kazališta i koji je - nakon što se zbog prijetnje koronom predstave više nisu mogle pripremati i izvoditi - najprije živio online, da bi proteklog tjedna zasvijetlio i uživo pred brojnom publikom.
- Naravno da mi puno znači sudjelovati u "Arsenovu feralu", programu koji je osmislio ravnatelj HNK i moj kolega glumac Jakov Bilić. Već samo spominjanje Arsenova imena, kojeg sam poznavao cijeli svoj život, vraća me na početak mog bavljenja umjetničkim poslom, jer je gluma za mene počela preko glazbe i poezije – reći će Šime. Svjestan je da ova priča potvrđuje kako jabuka ipak ne pada daleko od stabla, jer njegov je otac nadaleko poznati i hvaljeni klapski pjevač Branko Bubica.
Ujak Alem Đurić
- U vrijeme kad sam ja odrastao i bio srednjoškolac, sredinom 90-ih, Šibenik nije imao teatar s profesionalnim ansamblom kao danas. Bilo je puno vrijednih ljudi koji su stvarali i održavali kazališni život grada, ali za razliku od nekih mojih starijih kolega, ja se nisam mogao uključiti u neku dramsku grupu jer to tada nije postojalo. Kao dijete uvijek sam volio zabavljati društvo i izvoditi cirkuse u razredu, na što je moja draga učiteljica Branislava Belak govorila da sam rođeni glumac. U srednjoj školi odlazio sam često u Zagreb kod ujaka, televizijskog redatelja Alema Đurića. On me vodio po televiziji, odškrinuo mi vrata kazališta i filma.
Ali, ipak, sve je za mene počelo s glazbom. Odmalena je ona uz mene, jer odrastajući uz oca koji je pjevao i poznavao sve te ljude koji su dolazili i u našu kuću na Plišcu, iako mi ćaća nikada to nije nametao, sve sam to gledao i upijao, išao s njim na festivale, koncerte, u Omiš i na probe klape Maslina. Iako, znao je on i grintati zbog toga, nije mu se baš sviđalo da se tu nešto motam, ali to mi je odgovaralo, to sam volio i uvijek bih mu se nekako prikačio – govori Šime Bubica.
A kada ti je otac čovjek koji je s nekadašnjom, legendarnom klapom Šibenik, a danas s Maslinom, punio koncerte dvorane i arene, prije diljem bivše Jugoslavije, a često i danas izvan granica Hrvatske, onda nije neobično da i sin zapjeva najprije u dječjem zboru, pođe u glazbenu školu učiti klavir, a i gitaru na privatnim satovima, da bi poslije pokušao pronaći i svoju klapu.
Brelova 'Barbara'
- Moji prvi javni nastupi bili su zapravo čitanje poezije. Reakcije su bile dobre, ljudima se to sviđalo. Ponekad sam se pratio na gitari na tim nastupima. Klavir bolje sviram, a gitaru toliko da se mogu pratiti. Ili, kako bi Arsen u zafrkanciji znao reći, "svira kao Kemal Monteno". Vjerojatno gledajući ćaću, 1999. godine osnovao sam klapu Teuta, koja je u nekoliko godina postojanja, dok se 2005. godine nije ugasila nakon što je poginuo prvi tenor Toni Grguričin, osvojila brojne nagrade i bila vrlo hvaljena. Bio mi je san imati svoju klapu, a koliko god da sam na nju bio ponosan i to mi se jako sviđalo, shvatio sam da klapa ipak nije moj glazbeni put i izričaj. A i usporedbe s ocem bile su tada neminovne, iako nisam imao kompleks ili osjećao teret njegove slave. Uostalom, ne mogu se ja s njim uspoređivati. On je tipični belcanto s glasovnim mogućnostima koje ima i nemam ja tu što tražiti. Težim perfekciji i brzo sam shvatio da u dalmatinskoj pismi ne mogu biti perfektan, barem ne u svojoj glavi. Zato sam se pronašao u šansoni i to je žanr koji mi paše, koji odgovara mom senzibilitetu. Unatoč tomu što u vrijeme kada sam ja otkrio šansonu, u tom žanru bila je neka rupa i publika koja je slušala tu glazbu imala je 50 i više godina. Ali, sada se to mijenja i na svojim nastupima i koncertima vidim sve više mladih ljudi!
Na putu toga glazbenog traženja ponovno je značajnu ulogu imao Arsen koji je mladom Bubici, naslućujući njegove afinitete, dao album Jacquesa Brela i samo rekao: "Evo ti na, pa slušaj!" I slušao je i uz glazbu otkrivao svijet poezije, pa je i na prijemni za glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagreb otišao s gitarom i Brelovom "Barbarom".
Pogođeni koronom
- Meni su glazba i gluma jedno. Svoj šansonijerski nastup doživljavam kao ulogu. Ja sam akademski glumac i nema ništa prirodnije nego da to povežem s glazbom kojom se bavim. Kada iziđem na scenu, čak i kada pjevam, ja sam uvijek glumac. Kada sam prije dvije godine u Zagrebu sreo svoju profesoricu s Akademije Nevu Rošić, izgrlili smo se i izljubili, a zanimljivo je, prvo što je rekla prijateljici s kojom sam bio bilo je: "Znaš, on ti je došao na prijemni s gitarom u ruci i recitirao je Barbaru!" - smije se Šime prisjećajući se ne tako dalekih vremena koja su, kaže, mladim glumcima bila daleko sklonija.
- Cijela moja generacija nakon Akademije brzo se zaposlila po kazalištima. Ali, tada je to bio jedini studij glume kod nas. Sada postoje u Rijeci, Osijeku, Splitu i još jedan privatni u Zagrebu. U Hrvatskom društvu dramskih umjetnika ima 1000 glumaca. Neka je od toga 250 starijih od 65 godina, gdje će svi ostali raditi? Sada nas je pogodila ova korona, nezavisna scena najviše je propatila, a što će biti dalje bolje da ne nagađam. Nakon diplome, odmah sam dobio stalni angažman u kazalištu Žar ptica, tu bio pet godina i naradio se kao netko u 20 godina. Tamo nije bilo predstave koja nije igrala 100 puta, a u božićno vrijeme igrali bismo pet puta u jednom danu. Pet godina sam tu bio i više nisam mogao izdržati, došlo je do zasićenja i otišao sam. U današnje vrijeme to iz osnovnih, egzistencijalnih razloga ne bih napravio! Ne bi ni drugi. Više se ne može ni birati. Tko to radi, sjedi kod kuće - zabrinut je Bubica.
Povratak kući
Neko vrijeme nije se bavio glumom, a povratak se dogodio 2015. kada se nakon poziva iz šibenskog HNK vratio u rodni grad i pridružio profesionalnom ansamblu.
- Kada se sve zbroji i stavi na hrpu, poprilično je tih predstava bilo u našem kazalištu. Koliko je toga, moglo se dobro vidjeti baš sada u koroni kada su se snimke naših predstava i programa vrtjele online i na lokalnoj televiziji. Bilo je tu i velikih predstava kao što su "Buratino", "Čarobnjak iz Oza", konačno i "Matilda" koja je dobila Nagradu hrvatskoga glumišta. I još puno drugih. Stvarno sam ponosan na te predstave i vjerujem da ćemo ići i dalje u dobrom smjeru. I da će biti novca. Koliko god smo mi Šibenčani kritični i ništa nam ne valja, kakav bismo mi grad bili da nemamo kazalište. Ovih dana počeli smo i čitaće probe za novu predstavu za otvaranje nove sezone. Ne smijem još ništa otkrivati, ali vjerujem da će to biti nešto što Šibenik još nije vidio!