Flautistica Ana Batinica, članica Zagrebačke filharmonije i Ansambla flauta, uvijek se rado vraća svome Šibeniku: Jedino na Jadriji zaboravim na flautu (FOTO)

Mlada šibenska glazbena zvijezda, flautistica Ana Batinica vratila se rodnom gradu. Međutim, samo nakratko. Razlog Anina dolaska u Šibenik su Svibanjske glazbene večeri. Manifestacija, koju već trinaestu godinu zaredom organizira Glazbena škola Ivana Lukačića. I baš je Ana dobila čast da, kao bivša učenica spomenute škole, zajedno sa svojom prijateljicom, pijanisticom Elizabetom Adžagom, otvori SGV u Galeriji svetog Krševana.

- Tek kad sam dobila poziv organizatora, shvatila sam da me dugo nije bilo na šibenskim Svibanjskim večerima. Imala sam osjećaj da je prošlo manje vremena od mojeg zadnjeg nastupa sa Zagrebačkim ansamblom flauta. Zato me koncert, recital koji sam izvela pred, za mene, dragim ljudima u Galeriji svetog Krševana iznimno razveselio. Posebno zbog toga, što nikad nisam nastupila u toj galeriji. U takvom, posebnom, drukčijem ambijentu - počela je našu "povratničku" ćakulu Ana Batinica, iznimno talentirana flautistica, koja je već odavno šibensku adresu zamijenila zagrebačkom.

Odnedavno i u Cantusu

Ana, naime, već godinama svira u Zagrebačkoj filharmoniji i Zagrebačkom ansamblu flauta. A odnedavno i u ansamblu Cantus,
kojim je "zaokružila" glazbenu trilogiju.

- U Filharmoniji i Ansamblu flauta sviram od 2012. godine, kad sam diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Stalni sam član Filharmonije od 2016. S njima nastupam iz tjedna u tjedan. Uvijek s novim programom. Uzbudljivo je biti članica jednoga takvog glazbenog sastava. U Cantusu sam od ove sezone. Riječ je o ansamblu za suvremenu glazbu, kojim ravna bivši ministar kulture Berislav Šipuš. Cantus mi je došao kao prirodni nastavak studija, jer sam se i tamo bavila suvremenom glazbom. Veseli me što je Cantus vrlo aktivan. Eto, nedavno smo bili u Milanu - kaže Ana.

Šibenska flautistica zabilježila je i niz individualnih uspjeha, priznanja. Tako je prije dvije godine izborila nastup u Sjedinjenim Američkim Državama. U glavnom gradu Washingtonu zasvirala je na konvenciji flautista iz cijelog svijeta.

- Bilo je to sjajno iskustvo za mene. Nekoliko tisuća flautista iz SAD-a i ostatka svijeta na jednom mjestu. Vjerujem da ću se uskoro vratiti na konvenciju flautista. Ona se svake godine održava u drugoj državi. Plan mi je pripremiti i prijaviti program, pa ćemo vidjeti hoće li me ponovno pozvati - pomalo skromno će 29-godišnja glazbenica.

Policija i autobus

Ana Batinica je prije dvije godine bila i pobjednica "Papandopula", natjecanja mladih glazbenika. No, gotovo joj je više u sjećanju ostalo ono što se dogodilo poslije zagrebačkog nastupa. Naime, Ana je poslije slavlja otputovala u Šibenik, a nakon izlaska iz autobusa je, očito omamljena virozom koja ju je držala i na nastupu, zaboravila flautu!

- Meni to baš i nije zabavna priča! Možda nekome jest, ali instrument je poput moje ekstenzije, kao dio ruke. Zato sam poslije toga sama sebi govorila da sam glupa! Istina, bila sam bolesna i umorna, no to nije opravdanje. Srećom, službenici autobusnog prijevoznika, s kojim sam se vozila, bili su iznimno ljubazni i susretljivi. Pozvala sam policiju, koja je, kao u nekoj potjeri, presrela i preuzela flautu, te je idući dan poslala autobusom natrag u Šibenik - ispričala nam je Ana kroz smijeh.

Naša sugovornica rođena je u glazbenoj obitelji, pa gotovo da i nije bilo upitno čime će se baviti u životu. Prije nje su u Šibenskoj glazbi svirali i otac, i brat. Pokojni stric Paško bio je pjevač, kojega su, zbog sličnog glasa, zvali "šibenskim Tomom Jonesom".

- Svi u obitelji osjećamo strast prema glazbi. Zbog brata sam počela svirati i u Šibenskoj glazbi. Ponekad se pitam kako bi izgledao moj glazbeni put da nisam svirala sa šibenskim glazbarima!? Puno je mojih kolega na Akademiji bilo pomalo neodlučno kad je riječ o tome što žele raditi u budućnosti. Vide li se kao predavači ili žele ići u solo karijeru… Ja sam, pak, odmah željela samo jedno - svirati u orkestru - otkriva Ana svoju orijentaciju.

Magisterij pa Strasbourg

Dosadašnji dosezi šibenske glazbenice su još vrjedniji kad se uzme u obzir da na Zagrebačkoj glazbenoj akademiji nije imala normalne uvjete za rad.

- U to vrijeme Akademija uopće nije imala svoju zgradu, pa smo svirali u podrumu u Gundulićevoj ulici. Ponekad je bilo nas tridesetak s različitim instrumentima u jednoj prostoriji, pa zbilja ne znam kako nisam ostala bez sluha!? A u domu na Laščini smo vježbali po zahodima! Nažalost, nisam imala izbora, pa mi je to tada izgledalo normalno - ne zaboravlja Ana nešto teže zagrebačke dane.

Nakon što je magistrirala flautu, Ana je dvije godine pohađala i specijalistički postdiplomski studij na Konzervatoriju za glazbu i ples u francuskom Strasbourgu. U klasi Marija Carolija.

- Srećom, tamo nisam imala problema s uvjetima. Bio je to preporod nakon Zagreba. U Strasbourgu nisam živjela, radi angažmana u orkestru. Umjesto toga sam svaki mjesec putovala u Francusku. Strasbourg je predivan grad, a profesor i klasa su bili sjajni, pa mi nije falilo inspiracije - sentimentalno prebire Ana po francuskim uspomenama.

Ana je sa Zagrebačkom filharmonijom dosad nastupila na kineskoj turneji, u New Yorku (Carnegie Hall), a svaku Novu godinu otvara koncertom u Salzburgu.

Punjenje baterija

- S jedne je strane to dobro, jer barem uvijek znam gdje ću kad me pitaju o proslavi Nove godine. No, s druge strane mi malo teško padne, jer nikad ne stignem tulumariti! Inače, prije iduće Nove godine, očekuju me nastupi na drugom kontinentu. Preciznije, u Aziji. Početkom kolovoza gostujem s Ansamblom flauta u Singapuru, a sa Zagrebačkom filharmonijom početkom listopada idem u Izrael. Ovoga ljeta nam je "debelo“ ispunjen kalendar nastupa. Svirat ćemo i u Sloveniji, Istri… Jedva čekam!

Jedan od Aninih najvećih glazbenih izazova jest - ispasti iz forme!
- Možda ta teza na prvu zvuči suludo, ali glazbeniku je vrlo važan odmor i punjenje baterija. Ja imam probe svaki dan, a svakog petka nastupam s Filharmonijom. To dovodi do velike emocionalne potrošnje. No, nigdje ne mogu napuniti baterije kao na Jadriji. Čak ni u Šibeniku. Ponekad su mi dovoljna i dva dana da dođem tu i vratim energiju. Tako da zaboravim na flautu.