Milivoj Beader najuporniji je i najtvrdoglaviji hrvatski glumac. Čak jedanaest puta izlazio je pred ispitnu komisiju, pa mu je slavni Paolo Magelli svojedobno sugerirao da na temelju svojeg iskustva napravi predstavu "Moji prijemni ispiti". Zbog roditeljske ljubavi bio je svojedobno upisao šumarstvo i ekonomiju, ali od glume, svoje temeljne životne strasti, nikad nije odustao, piše Davor Krile u Slobodnoj Dalmaciji.
Dišpetozni je Drnišanin od 19. do 28. godine života permanentno pokušavao upisati dramsku akademiju, nekad čak i istodobno u Zagrebu, Splitu, Sarajevu i Beogradu. Čak ni hipoteka očeva imena Jovo, s kojim je imao višeslojan odnos i kojemu je posvetio Zlatnom arenom nagrađeni film "Pismo ćaći", nije ga uspjela spriječiti na putu prema teatarskim daskama. Danas će, stalno angažiran u zagrebačkom ZKM-u, reći kako mu je drago što je, povrh matematike krvnih zrnaca, naposljetku pobijedio i ljude koji su se otvoreno zaklinjali da nikad neće postati glumac.
Sjeli smo na ćakulu netom nakon njegova povratka iz Beograda, gdje je u košarkaškom serijalu Dragana Bjelogrlića "Žigosani u reketu" odigrao istaknutog hrvatskog negativca. Netom prije toga snimio je satirični triler "Dopunska nastava", redatelja Ivana Gorana Viteza, u kojemu je ponio naslovnu ulogu ogorčenog i razvedenog bivšeg branitelja kojemu ne daju viđati kćer.
Beader je i sam hrvatski branitelj dobrovoljac, jedan od onih "desetak tisuća" koje je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u svojemu pismu Miloradu Pupovcu nedavno nabila na nos kao uzorne domoljube. U rat je, po vlastitu priznanju, otišao posve impulzivno, iz emotivnih razloga, jer mu je bila napadnuta kuća, a obitelj završila u progonstvu.
– Okupilo nas se nekoliko stotina, uglavnom studenata, toga rujna 1991. u Zagrebu. Bilo nas je više iz miješanih brakova nego čiste krvne slike. Ljudi u Dalmaciji ni dandanas često nemaju pojma koliko je drniških Srba bilo u gardi. Kad sam čuo Ratka Mladića kako poručuje da je Drniš "stoletni srpski grad" i da će u njemu uskoro i ptice "pevati srpski", u meni se, kao i u mnogima, prelomilo. Nije to bila nikakva politika, nego odluka srca – uvjeren je Beader.
– Taj čisti krik protiv nepravde i sile jačega na koncu je i dobio rat, a ne politiziranje iz busije, desničarenje i profitersko hrvatovanje. Ove aktivnosti danas su potrebne samo za stvaranje dojma kako se rat nikad ne završava, za dobro njegovih samoproglašenih monopolista.
Kako je devedesetih bilo biti Srbin u Hrvatskoj? Puno temeljitije od Milivoja, čija je majka Hrvatica, to je iskustvo proučio njegov pokojni otac Jovo. Kao predratni gostioničar i ugledniji građanin, s početkom balvan-revolucije zajedno s bratom dobio je ponudu ideologa pobune, imenjaka Jovana Raškovića, da mu se politički pridruže. Oni su ga s nokta otkačili jer se u obitelji, koja je sa svih strana bila izmiješana, nikad nije igralo na nacionalne karte. Jovo Beader odlučio je dijeliti posni izbjeglički kruh i sudbinu svojih sugrađana u trogirskome hotelu "Medena", dok mu je sin svakodnevno trpio granate i odbijao napade sunarodnjaka iz Knina, Trbounja i Žitnića u Pakovu Selu. U Kninu su i jednog i drugog javno prozivali kao veleizdajnike.
– Pucao sam i na Beadere – ne krije ovaj glumac bez dlake na jeziku.
– Svaki rat je na ovim prostorima obično i obiteljski, a Beadera je bilo i na neprijateljskoj strani. Čak su neki od tih naših daljnjih rođaka, kako smo naknadno čuli, nakon okupacije opljačkali našu kuću i odnijeli pršute iz konobe u Drnišu. Kad te stvari danas pričam kolegama glumcima u Beogradu, mnogima je neshvatljivo da sam ja, sin Jove, bio hrvatski vojnik: mlađe generacije tamo su, kao i kod nas, potpuno preparirane plošnim tumačenjima ratne povijesti.
S jedne strane podivljali rođaci i sunarodnjaci, a s druge hrvatski pozadinski lovci na vještice, kao i oni u mutnom. Tijekom izbjeglištva u "Medenoj", Beaderova oca i strica dežurni su domoljubi tragom nepodobnih imena lažno prijavili da navodno radiostanicom dojavljuju četnicima hrvatske položaje, pa su u jednom trenutku bili privedeni i u trogirsku policiju.
– Otac je tu epizodu zatajio čak i meni, vjerojatno iz straha da ne dođem naoružan s prve crte i ne potražim krivce. Tu njegovu razočaranju u ljude, međutim, nije bio kraj: nakon povratka u Drniš, mnogi susjedi su mu odbijali uzvratiti pozdrav i nazivali su ga četnikom, iako su dobro znali gdje je proveo cijeli rat i gdje mu je bio sin. To ga je strašno tištalo, sukobljavao se i svađao s budalama, te postupno sve više povlačio u sebe jer nije mogao podnijeti nepravdu. Od ekstrovertiranog i vedrog čovjeka postao je natmuren, depresivan i razočaran starac, koji se naposljetku vjerojatno i razbolio od nataložene gorčine – zaključuje njegov jedinac.
Silu ljubavi kojom se devedesetih branilo rodne pragove u međuvremenu je u Drnišu, a i šire, potisnula plima instant-mržnje i thompsonovske isključivosti: više nije bio važan čovjek i njegova djela, nego primarno krvna slika.
– Nisam, poput nekih šarlatana, rat dočekao ni s tamburicom, ni s Yorickovom lubanjom, nego s puškom u ruci. Kao branitelja, najviše me rastužuje što ljudi koji su zajedno sa mnom ratovali danas zbog mojih stavova napadaju mene, a brane Zlatka Hasanbegovića i slične, koji nigdje nisu bili. A Hrvatsku su, i kad je bilo najteže, obranili moji stavovi, dok su oni svoju neviđenu hrabrost dokazivali eventualno slikanjem s ustaškim kapama – rezonira danas Milivoj Beader.
Jako ga žalosti što nacionalističke identifikacije i trideset godina nakon rata dominiraju javnim prostorom i što duboko usađeni narativi isključivosti izbijaju na površinu, po narudžbi, pred svake izbore.
– Mnogi su od onih što su se tobože borili protiv balvana kasnije i sami postavljali plinske boce po hrvatskim cestama, ratujući protiv vlastita suborca Predraga Matića koji je bio zatočenik srbijanskih logora. Svaki normalan čovjek s ratnom traumom nastoji je što prije prebroditi i zaboraviti, dok se kod nas s te društvene rane stalno ciljano skida krasta. Imam dvije kćeri i danomice se pitam u kakvom će svijetu biti prisiljene odrastati – pita se Beader, dodajući kako je Slavko Goldstein napisao briljantnu knjigu "1941. – godina koja se vraća", dok našoj generaciji očito ostaje za napisati "1991. – godinu koja nikad ne prolazi".
Kako vidi Milorada Pupovca s kojim ga predsjednica, kao hrvatskog branitelja, nastoji paradno politički konfrotirati? Je li uloga dežurnog Pedra koja se tom čovjeku programatski nameće s raznih manipulativnih političkih katedri adekvatna njegovu ljudskom habitusu i djelima?
– Apsolutno ne. Milorad Pupovac nema veze ni s kakvim četništvom i antihrvatstvom ni po svojim političkim stavovima, ni po svojim djelima, ni po svojemu stilu i obrazovanju. Njegovo sustavno sotoniziranje zdesna sindrom je totalitarnih tendencija i ta hajka je isključivo u funkciji profita ciljanih skupina i zamagljivanja brojnih drugih problema koje ova zemlja ima. Da nije bilo napada na srpske povratnike u Uzdolju, do tzv. slučaja Pupovac ne bi ni došlo, niti bi on izrekao ocjene koje aludiraju na praksu NDH. Baš kao što se i devedesetih dobro znalo tko je oslobađao okupirane Miljevce, a tko nekažnjeno pljačkao i ubijao nedužne starce, zna se dobro i danas tko radi za interese građana i društva, a tko stalno profitira od nedjela i prolazi nekažnjeno. Politika zataškavanja istine i širenja straha bila je ključni dio nekadašnje Tuđmanove politike, pa očito funkcionira i kao temeljna matrica aktualne vlasti. A koliko se ja sjećam, većina nas branitelja nije se borila za protjerivanje manjina i njihovih predstavnika iz države, jer su je i manjine itekako srčano branile. Borili smo se protiv nepravde, logike sile, dominacije jačega i protiv sirove pohlepe, koja je i danas jedna od glavnih pošasti u zemlji – rekao je Milivoj Beader za Slobodnu Dalmaciju.