Prošloga je tjedna u šibenskoj Gradskoj knjižnici održana zanimljiva pjesnička promocija. Vojvođanka i žirajska nevista Ljiljana Dobra predstavila je svoje tri knjige poezije "Bol vetra", "Sjaj svica" i "Sunčani spomenar". Na način, koji je daleko od stereotipa. Baš kao što je poseban i način na koji je iz Srijema stigla u Žirje, Šibenik. Zbog ljubavi, koja se rodila internetskim putem.
– Poslije smrti svoga oca tugu sam liječila knjigama. Posjećivala sam književne portale, a na jednom od njih objavljivala sam svoju poeziju. S obzirom da sam iz vojvođanskog gradića Rume, gdje je i te kako omiljen Zmaj Jova Jovanović, na jednom sam forumu objavila njegovu pjesmu.
I ne znajući da će urednik tog foruma pjesnik Ivan Dobra postati moj suprug. A ljubav je počela svađom! On me je tada javno korigirao, odnosno kazao mi da to nije pjesma od Zmaj Jove Jovanovića nego da je to "pisma, koju odavno izvode dalmatinske klape". Bila je to pjesma "Tiha noći moje zlato spava", koja se u serenadnoj verziji pjeva u Dalmaciji. Kao dokaz da su Dalmatinci prihvatili naše vojvođanske starogradske pjesme. Ivan mi se kasnije ispričao, pa je polako potekla ljubav – otkriva Ljiljana.
Ljiljana je na promociji bez kompleksa priznala kako je odmah po dolasku u Šibenik, na Žirje odmah počela učiti hrvatski! Da se njezin materinji srpski, ipak, razlikuje od hrvatskog…
– I naučila sam i književni hrvatski, i dalmatinski dijalekt! Književnik i profesor u mirovini Roko Dobra bio mi je sjajan mentor hrvatskog, otkrio mi je mnoge tajne jezika. A dalmatinski dijalekt sam morala naučiti radi lakše komunikacije s ljudima na otoku, na putovanjima brodom... S vremenom sam počela pisati i pjesme, odnosno sonete na čakavskom iliti žirajskom. Hrvatski sam toliko dobro naučila da katkad zaboravim neke riječi na srpskom. Tada moram zamoliti Ivana da mi pomogne!
Posebno zanimanje na promociji izazvala je Ljiljanina haiku poezija, koja ima i kozmopolitski, i ekumenski značaj. U zbirci pjesama "Sjaj svica" Iste je stihove napisala na hrvatskom i latinici, na srpskom i ćirilici te na engleskom! Sa zanimljivim objašnjenjem kako se okrenula haiku-poeziji…
– Iznimno sam vezana za prirodu. To potvrđuju i moje brojne fotografije, koje su, uz poeziju, druga opsesija. Možda sebi umišljam, ali sam sigurna da prirodu doživljavam na poseban način. Kao da je dio mene. A kad sam došla u Dalmaciju i na Žirje u različitim sam oblicima kamena prepoznala život. Kad osjetim vjetar, kad šetam livadama, kad čujem životinje, tada slike opisujem riječima. Haiku poezija mi paše jer se u svega nekoliko slogova može sve prikazati.
U nemirnim vremenima, kad dolaze u pitanje i dobrosusjedski odnosi na našim prostorima, Ljiljana i njezin suprug Ivan Dobra, priznati čakavski pjesnik žive na relaciji Srijem – Dalmacija. I ponosni su na to što se osjećaju dobrodošlim gotovo svugdje. U svojoj je Vojvodini Ljiljana Dobra zaslužila i posebno priznanje.
– Za nagradu pod nazivom "Misaonik“ nominirao me moj recenzent, književnik Nedeljko Terzić. Istodobno sam zaslužila i status počasnog građanina na ceremoniji, održanoj u Srijemskoj Mitrovici. I kad smo Ivan i ja pomislili da su moje nagrade sve što će nas obradovati te večeri, Nedeljko je priredio iznenađenje. Ne bez razloga. On je pročitao i Ivanove knjige, te odlučio i njemu dodijeliti isto priznanje.
Minulih dana Ljiljana i Ivan guštali su u Rijeci. Ne bez razloga.
– Tamo sam sudjelovala na Drugoj međunarodnoj olimpijadi, na kojoj sam bila zastupljena u dva zbornika. Jedan je bio dječja, a drugi haiku poezija. Jedna od mojih fotografija osvojila je prvu nagradu, pa će biti i na naslovnoj stranici zbornika. Jedva čekam da to pokažem mojim Žirjanima. Jedva čekam i pjesničku večer pred crkvicom svetog Mikule u Muni. I ovim putem pozivam sve koji vole čakavštinu, otoke i "morsku" poeziju da ovog ljeta svrate na Žirje – završila je Ljiljana Dobra.