Mikuličinova priča o Šibenki čita se kao sportska bajka u zip-formatu. Toliko toga je komprimirano u tako malo slavnih godina, ali autor se ne zaustavlja samo na danima ponosa i slave
Do posljednje utakmice doigravanja košarkaškog prvenstva Jugoslavije između Šibenke i Bosne, odigrane početkom travnja 1983. godine, golobradi Dražen Petrović jedva da se sjećao svog sportskog puberteta i svih onih napisa o wunderkindu koji će jednog dana gospodariti parketom. 18-godišnjak je, naime, dotad već godinu i pol diljem zemlje isporučivao trideset ili četrdeset po utakmici. Spomenute večeri Bosni će utrpati točno 40 i kraj utakmice dočekati na ramenima navijača, ali i taj je prizor tinejdžera na ramenima brkatih sredovječnih muškaraca dotad prerastao u standard, u lajtmotiv sa šibenskih razglednica.
Na putu do finala Dražena je, recimo, jednom prilikom na ramenima pronosao njegov trener Vlado Đurović. Dogodilo se to poslije pobjede protiv jake Jugoplastike u Splitu, odmah dolje među koševima na Gripama, i uopće nije leglo domaćoj publici i novinarima. “Ovo vam baš i nije pedagoški”, upozorili su Đurovića. “Vjerojatno ste u pravu, ali ja bez njega večeras ne bih dobio utakmicu”, odgovorio im je trener, jedan od trojice Beograđana (druga dvojica su Zoran Slavnić i Dušan Ivković) koji su početkom osamdesetih gradili šibensko košarkaško čudo.
U tjednu kada bi Dražen proslavio 55. rođendan, o ovakvim i sličnim, poznatim i po putu rasutim, slatkim ali i gorkim epizodama, čitamo u knjizi ‘Ši-Ši-Šibenka od Miminca do Baldekina’ (Hanza Media, 2019.) iz pera poznatog šibenskog novinara i publicista Ive Mikuličina. Premda će u knjizi dugogodišnjeg klupskog košarkaša i trenera Jeronima Šarina prozvati ‘klupskim googleom’, sveznadarom koji pamti baš svakog igrača i svaku utakmicu, puno bliže istini bila bi tvrdnja da je zapravo Mikuličin enciklopedija lokalne košarke. Zajedno s Dankom Radićem (sucem, kasnije predsjednikom HKS-a) i Nenadom Amanovićem (igračem i trenerom) on je, naime, 1972. godine udahnuo vjetar u jedra posustaloj šibenskoj košarci osnivanjem novog kluba, da bi kasnije u različitim ulogama sudjelovao i svjedočio njegovim uspjesima i poniranjima, oživljavanjima i brodolomima.
Krešimirov grad
Početkom osamdesetih košarka će zaludjeti Šibenik, a šibenska će košarka opčiniti Jugoslaviju i Europu (dva finala Kupa Radivoja Koraća), ali samo desetak godina ranije, saznajemo u knjizi, u Krešimirovu gradu ovaj je sport zapravo vegetirao u sjeni puno popularnijeg nogometa te veslanja i vaterpola. Grad tih dana plače zbog odlaska Tomislava Ivića, mladog trenera koji je spasio i ušuškao nogometnu momčad pri vrhu drugoligaške ljestvice prije nego što je krenuo zidati trofejnu Hajdukovu dinastiju, a gradski se političari hvale dovlačenjem osmeraca Cambridgea i Oxforda na megdan svojim veslačkim uzdanicama.
“Od neizbježne Titove slike do zelene čoje na stolu, od zapisničara do kvoruma”, trojac Radić, Amanović i Mikuličin pripremio je apsolutno sve za osnivačku skupštinu kluba koji će se pod imenom Partizan sljedećih godina strelovito uspinjati prema vrhu i pritom vrlo brzo profunkcionirati kao inkubator velikih talenata. 1975. godine, dok momčad juriša prema vrhu Republičke lige, jedan je poletarac već crvenim flomasterom zaokružen u bilježnicama skauta iz velikih sredina. “Bilo je utakmica kad bi se mladom Petroviću potpuno ‘otvorila špina’, tako je na gostovanju kod Vuteksa u Vukovaru u vrijednu pobjedu Aco ugradio 32 koša”, piše Mikuličin.
Braća Petrović zastava su šibenske košarke, Draženova karizma tako je jaka da je, kako primjećuje Aco, on s godinama prerastao u urbanu legendu, orijentir za ponašanje u pobjedi i porazu, ali kod Mikuličina čitamo i da su braća godinama figurirala kao živa rana na tkivu kluba. Teško se bilo pomiriti s bijegom Ace u Cibonu - ništa lakše nije bilo niti njemu kao tinejdžeru kojeg je u Zagrebu gušila nostalgija, pa se na jedno polugodište 4. razreda ipak vratio u šibensku gimnaziju - ali odlazak 20-godišnjeg Dražena u datom je trenutku protumačen kao kataklizma i izdaja.
“Riči lete u vitar”
Tomislav Zorić, predsjednik koji je lokalnu industriju upregnuo u klupska kola i tako zakotrljao ambiciozni projekt, poznavao je Dražena još dok se ovaj kao dječarac muvao među stolcima iza koša. Ispovijedao mu se o školskim ocjenama, prvim poljupcima, a poslije i o tome tko ga sve želi u svome dresu.
“Šjor Tome, riči lete u vitar”, odmahnuo je Dražen rukom kada ga je Zorić upozorio da se ne može jednako obećavati i Mirku Novoselu, i čelnicima Bosne, i predsjedniku Crvene zvezde. Predsjednik Šibenke živio je u uvjerenju da mlada zvijezda povlađuje emisarima sa svih strana, a zapravo sanja o ostanku u rodnom gradu, ali Dražen je već prije dvadesete bio čvrsto riješio da je samo nebo granica njegovoj ambiciji. Odlazak u Cibonu Zorić mu nije oprostio, nikada više nisu razgovarali. Neki drugi čelnici kluba i lokalni gospodarstvenici kasnije su skovali plan da na Baldekinu izgrade megamomčad s braćom Petrović i Stojkom Vrankovićem u naslovnim ulogama, jer u Ciboni su kasnili s isplatama ugovornih rata, ali sve je ostalo na razini maštarije.
Mikuličinova priča o Šibenki čita se kao sportska bajka u zip-formatu. Toliko toga je komprimirano u tako malo slavnih godina, ali autor se ne zaustavlja samo na danima ponosa i slave. U prvom dijelu knjige kronološki prati sve klupske sezone do današnjih dana, a kao prijelomni trenutak u građenju budućeg prvaka označava angažman beogradskog košarkaškog šmekera i mangupa ‘Moke’ Slavnića. On je Šibenku smjestio na prvoligašku mapu i lansirao Dražena u orbitu ne mareći za hijerarhiju i taštine starijih.
“Mene su u Zvezdi kao talentiranog klinca predugo štopali jer je sve moralo ići po nekom knjigovodstvenom redu, neću da Dražen prolazi taj put”, objašnjavao je svoj hrabri izlet u nepoznato. Uz Slavnića (koji će kao igrač Šibenke osvojiti olimpijsko zlato 1980. godine) polako će uz Dražena stasati i ostali lokalni talenti poput Slavice, Šarića seniora, kasnije ‘Zloće’ Žurića, jezgre koja će oplemenjena klasnim igračima sa strane (Jarić, Marelja, Macura...) činiti respektabilnu momčad. Ali ono što je trebalo prerasti u tvornicu trofeja počelo je polako venuti krajem osamdesetih pored žestoke konkurencije Cibone i Jugoplastike, dvije momčadi koje su serijski štancale europske titule.
Nakon solidnih 90-ih otkad datira posljednji izlazak u eurokupove (Pau Orthez) i turbulentnih dvijetisućitih, kada je pod imenom Šibenka Dalmare na godinu dana uzletio u prestižno društvo Regionalne lige, klub se 2010. godine našao na pragu gašenja. Potonuo u B-1 ligu igrao je derbije s Poličnikom, Sukošanom i Otokom Ugljanom. Iz letargije se trgnuo pojavom gradskog suparnika Jollyja, igračke u rukama lokalnog tajkuna Josipa Stojanovića. Probudio se inat ‘građana’ (GKK Šibenik) i Baldekin je ponovno na izvjesno vrijeme slovio za košarkaški hram, tijesan za 2000 fanova.
“Slavni Baldekin priča priču o povijesti šibenske i hrvatske košarke”, kaže Mirko Novosel autoru knjige, “ali ruku na srce danas je limit u rastu GKK Šibenik”. Ocjena velikog trenera ovdje dođe poput bolnog reality-checka: nema velike košarkaške budućnosti za gradove kalibra Šibenika ili čak Zadra i Splita. Ostaje utjeha velike povijesti, poput ove ispričane u knjizi Ive Mikuličina, kao prilika za bijeg u slatku iluziju neovisno o tome je li čitatelj lokalpatriot ili samo obični zaljubljenik u igru među obručima...