StoryEditor
Knjigegrozdana cvitan

Ova novinarka i književnica priprema knjigu o 150 godina šibenskog teatra; Otkrivamo dio zanimljivog štiva koje će izaći iz prašnjavih kutija skrivenih u arhivu

Piše Jordanka Grubač
19. siječnja 2020. - 19:32

Dani su- ma što obilježavanja, proslave!- 150 godina Hrvatskog narodnog kazališta Šibenik, kako se danas zove ta kazališna kuća. Miritala je ta proslava, taj rođendan, i barem omanji gradski vatromet, evo, barem na trgiću pred teatrom, bočicu pjenušca, crveni tapet, ponekog uglednika od teatra iz zemlje i svijeta, čak i ministra, ali, to je rezervirano za druge gradske proslave i kojekakva obilježavanja, i daleko manjeznamenkastije jubileje, novih provenijencija...

Program proslave napravila je matična kuća, HNK Šibenik i od 14. do 31. siječnja kazalište će biti iznutra osvjetljeno gotovo svaku večer, što zbog svojih, što zbog gostujućih programa.

 

Izvana, osvjetljavat će ga još uvijek aktivna novogodišnja rasvjeta. Manji je trošak gradskoj blagajni.
Kad se ta svjetla pogase, sve će postati prošlost, kao što je u toj kući stotinu i pedeset godina prošlosti, nešto sadašnjosti i- stotinjak kartonskih kutija za sada nesređene građe u Državnom arhivu u Šibenika. Povijest će, nadam se, sve posložiti objektivno i kako treba, a zasluge će se iščitavati ne iz nacifranih dnevnih protokola, nego iz golih arhivskih podataka.

 

Već mjesecima, arhiv, Državni arhiv u Šibeniku, radno je mjesto i okruženje ne samo tamošnjim zaposlenicima, nego i Grozdani Cvitan, novinarki i književnici, našijenki iz Zatona (Cvitan!...) koja je godine života poslije Šibenske gimnazije provela u Zagrebu. Prvo kao studentica na Filozofskom, potom kao novinarka Radio Zagreba, potom pomoćnica glavnog urednika Vijenca, Zareza...u mirovinu je lani otišla s mjesta glavne urednice nakladničke kuće AGM.

 

Knjiga o MDF-u

 

U nizu njenih knjiga, u koji spadaju dvije zbirke pjesama, priča Psi rata i druge beštije, knjige eseja, kritika, intrevjua, putopisa...u ovoj, za Kazalište svečarskoj, godini, naći će se, nakon knjige o MDF-u, i knjiga o šibenskom teatru.

 

Vezana je Grozdana Cvitan za tu kuću ne samo zavičajno. Kako je svojevremeno bila suradnica Zavoda za teatrologiju na postdiplomskom studiju o hrvatskoj drami, bila je u grupi mladih studenata koje je okupio prof. Hećimović na projektu repertoara svih hrvatskih kazališnih kuća i festivala. Obradila je tada, uz ostalo, Narodno kazalište Šibenik (tako se zvalo), Kazalište lutaka,današnji Međunarodni dječji festival.

 

Drago Putniković ju je angažirao da „sredi“ upravo tu šibensku kuću pa je Grozdana Cvitan uredno posložila sve što je bilo na raspolaganju. Ormara s tim artefaktima i dokumentacijom, više nema.

 

Onda je došlo vrijeme ravnatelja Dragana Zlatovića i vrijeme urednice čuvenog radioničkog programa Zdenke Bilušić. Prvo je bila suradnica na radionicama, a poslije i selektorica književnog programa. U proljeće prošle godine iz HNK Šibenik pozvali su Grozdanu Cvitan radi nove kazališne monografije.
Ona se od tada posvetila istraživanju građe vezane uz Kazalište. Isprva je mislila da je sve u tih nekoliko svežnjeva o Mazzolenijima vezanih konopom, a onda se ispostavilo da je u Državnom arhivu bar stotinjak kutija raznih dokumenata koji prate teatar kroz svih ovih 150 godina.

 

Respektabilna imena

 

- Odmah moram reći: mene zanima repertoar, jer repertoar najrječitije govori o političkom i društvenom kontekstu u kojem je teatar postojao. Neke dijelove obradila sam već ranije, na primjer Kazalište narodnog oslobođenja. To je vrijeme Mate Relje koji ga je vodio i postao prvi direktor. Ali, otišao je studirati, a šibenskom kazalištu u par mjeseci nakon oslobođenja Šibenika ponajviše je pomogla Centralna kazališna družina Narodnog oslobođenja Hrvatske. Oni su zastali u Šibeniku, na putu s Visa, jer Zagreb još nije bio oslobođen. A to znači da su u šibenskom teatru radili Drago Ivanišević, Jure Kaštelan, Šime Šimatović, Emil Kutijaro, Mira Župan, Marija Crnobori, Ivka i Jozo Rutić...sve što je iz HNK Zagreb pobjeglo u partizane. E, tada je na primjer Emil Kutijaro režirao Gogoljevu Ženidbu, bila je to u siječnju 1945. prva profesionalna predstava. Profesionalno kazalište osnovano je 9. svibnja 1945., oko toga je najviše radio Drago Ivanišević. Najposlije je na čelo teatra došao Mate Relja, radio je tada i Danilo Danev a duša kuće bio je Antun Soltišek Tošo. Imali su jak amaterski ansambl. Naravno, uvijek je nedostajalo novca no još je lošija okolnost bilo to što je i u staroj i u novoj Jugoslaviji repertoar bio dirigiran iz centra a to uvijek i nužno proizvodi probleme...

 

Grozdana Cvitan na sasvim drugi način promatra i same početke šibenske kazališne kuće, iz vremena kad je sagrađena angažmanom Šibenčana odnosno Društva šibenskog kazališta i agilnošću Paola Mazzolenija:

 

- Iz repertoara je vidljivo da su u to vrijeme jedina dva gostovanja predstava na hrvatskom jeziku odigrane 1874. i 1889. Paolo Mazzoleni zaista se istakao oko izgradnje kazališta, tu su pjevali i svirali valjda svi članovi njegove obitelji, no jezik je bio talijanski premda je u gradu bila narodnjačka vlast. Mazzoleni je imao i najviše dionica kuće sve dok ih između dva svjetska rata nije otkupio Stipe Šare. No nedugo iza toga kazalište je postalo- kino.

 

Igralo se tada malo, jednom godišnje ili ni to. Tu i tamo bila su neka gostovanja, najčešće trupa koje su imale turneje po Dalmaciji, ali sve je to bilo na kapaljku. Kad bi se i javili, odgovor je često glasio „teatro ocupato“... Jedino što ih je vodilo da prihvate neka gostovanja bio je prihod. A uvjet je često bio da do podne na dan predstave mora biti uplaćen novac za dvoranu, ako misle uvečer igrati.

 

Kupnja podmornice

 

Praktički iz dana u dan Grozdana Cvitan otkriva sve nove pojedinosti vezane uz tadašnji kazališni život Šibenika. Kroz njega se prelamala borba za emancipaciju hrvatskog jezika. No, Šibenčani su na primjer jako volili- operu:

 

- Ostalo je zabilježeno da je Frane Šare poručio slovenskoj operi koja je gostovala u Splitu da u Šibeniku imaju dvoranu besplatno, ako će izvesti Luciju di Lammermoor i Traviatu. Oni su došli i izveli.
No, vratimo se Prvom svjetskom ratu. Organizirali su se dobrotvorni koncerti u korist austrijskog Crvenog križa, pjevali su mnogi Šibenčani, uz ostale i članovi obitelji Mazzoleni, pa i Paolova kćerka Ester, kasnije čuvena talijanska operna diva i svjetski poznata Norma. Plakati su bili na njemačkom, hrvatskom i talijanskom jeziku, tim redom. Kad vidite sve te programe, kad vidite programe uz proslave cara Franje Josipa i kasnije kralja Aleksandra, onda vidite i koliko je politika jako utjecala na sve. Mazzoleni je jako držao talijanašku stranu premda je, ponavljam, vlast u gradu bila narodnjačka. Recimo, Kolo piše molbu za nastup u teatru na hrvatskom jeziku, a iz teatra odgovaraju na talijanskom. Kako su Talijani mislili da je važno povezati se sa Srbima u gradu, neki iluzionist Retta 1914. tiska plakate i na ćirilici. S druge strane, hrvatske i srpske kazališne družine u to su vrijeme imale skoro isti repertoar, a šibenska pjevačka društva često su nastupala i zajedno.

 

Građa je, govori Grozdana Cvitan, prilično velika i treba vremena za sve to prevrnuti preko ruku, tim prije što arhivski još nije uređena.

 

- Mene zanima repertoar, i ne mogu čitati sve što su oni pisali kroz 150 godina. Kad govorim o računima, plaćalo se po predstavama, ili po datumima, ili po kompanijama koje su gostovale, bilo je tu dobrotvornih koncerata, skupljalo se za ovo i ono, a jedan koncert iz 1917. održan je u korist kupnje jedne- podmornice! Šibenik je uz Pulu i Boku Kotorsku bio najveća ratna luka i falila je, eto, još samo jedna podmornica...No, ono što ja pokušavam napraviti je rekonstruirati cijeli kazališni repertoar, sve što je odigrano od 1870. do danas, a onda iz tog repertoara iščitati što se sve u kazalištu događalo.

 

Još nisam došla ni do toga kako je kazalište funkcioniralo za vrijeme Drugog svjetskog rata, ako je funkcioniralo. Uglavnom, kad je rat završio i došlo Kazalište NOO zgrada je bila derutna, novca nije bilo, oskudica je bila zaista velika. U Prvom svjetskom ratu za vojsku su bila rezervirana dva reda u parteru, za Drugog svjetskog rata- ne znam, na to još nisam naišla. Ulaznice su se prodavale na raznim mjestima, recimo u nekoj od brijačnica. Na plakatima je uredno pisalo gdje se sve mogu kupiti karte...pa i kod brice, dok uređujete brk. Postojale su slobodne lože, ali i vlasničke lože, u vlasništvu dioničara.

 

Grozdana Cvitan sudjelovat će ovih dana, točnije 28. siječnja, na Teatarskoj ćakuli pa će biti prilika da čujemo još koju od onih koje se kriju u stotinjak kutija Državnog arhiva.

 

Knjiga u rujnu

 

Koliko je još posla čeka?
- Iako sam do sada napravila puno toga, imam oko 150 kartica teksta, sve je to za sada fragmentarno, a prešla sam razdoblje od početka, od 1870. do početka Drugog svjetskog rata. Kako sam rekla, neka sam razdoblja obradila ranije, na primjer od 1945. do 1963. Potom, imam obrađeno Kazalište lutaka i MDF bez nekoliko zadnjih godina.

 

Većina repertoara je ipak napravljena i sad se može početi komentirati, govori Cvitan. Iz građe u Državnom arhivu rekonstruirat će kazališni repertoar od prvog dana, i tako napraviti podlogu i za sebe, i za svakog budućeg istraživača kazališnog života Šibenika.

 

- Kad sam ja počimala sve je bilo drugačije, druge metode i način rada. Sad je novo vrijeme i sve se drugačije radi. Ovo ću „kopati“ do svibnja, potom ću napraviti segment koji se odnosi na MDF, a ovaj posao dovršiti do rujna kad bi knjiga trebala izaći iz tiska. Nadam se da ću uspjeti jer, tu je ipak stotinu i pedeset godina!

#GROZDANA CVITAN

Izdvojeno

20. svibanj 2020 10:12