Rijetke su pjesnikinje i pjesnici koji su svoje prve zbirke izdali nadomak osmom desetljeću života. No, Anka Juričev T. (79), Vodičanka po adresi i idiomu, a Vlajina po rodnim Gačelezima, spada među takve.
Uskoro će u vodičkom Kulturnom centru biti i službeno predstavljene "Ankine priče", zapravo stihovi 90-ak pjesama koji svjedoče o autoričinom teškom životnom putu, njezinim uspomenama na djetinjstvo i mladost, lirskim osvrtima na rodni kraj i Vodice, za koje je sudbinski vezana.
Svojevrsnu autobiografiju u stihovima pisala je, kaže, šest godina, želeći sačuvati uspomene na minulo vrijeme, a potakla ju je želja za stvaranjem posebne vrste ostavštine – slika pretočenih u riječi. Tako, uostalom, i piše u kratkoj biografiji na kraju zbirke.
No, autorica nije zanimljiva samo kao pjesnikinja izvornog izričaja, već ponajprije kao svjedokinja nekadašnjeg načina života, svjetonazora, običaja i baštine, narodne predaje i sustava vrijednosti u kojemu se egzistencija i život, kao takav, nije podrazumijevao već ga je na neki način trebalo zavrijediti, izboriti se za njega. A upravo je staričino djetinjstvo i najranija mladost, kada je već kao osmogodišnja djevojčica napustila mnogočlanu težačku obitelj kako bi radeći najteže služinske poslove zaradila za koricu kruha, i obilježilo Ankin pjesnički opus.
Počelo je s bracerom
- Počela sam jednom malom pričom o braceri, starom brodu koji je vozio do otoka. Vidila sam da drugi pišu, pa sam mislila - zašto ne bi i ja. Bila sam zadovoljna. Onda sam napisala drugu, pa treću... Sitila sam se i pokojne matere i ćaće, tog teškog vrimena i svojih godina u služinstvu. Te su mi priče donosile duševno zadovoljstvo jer bi se, radeći knjigu, živa isplakala i sve šta mi je bilo teško izbacila bi iz sebe. Svaki dan sam pisala od ponoća do dvi ure o svemu čega bi se sitila, od prirode do običaja. Bila sam puno i po moru i otocima, kad bi bilo grubo vrime stali bi u uvalu, pa sam napisala pismu i o tome. Onda bi nekoga vidila, pa bi čula kad bi neko nekome reka dvi-tri riči, i tako je sve to meni ostajalo u glavi. Stavila bi isprid sebe papir, sve bi to složila i pisala kao da mi ko govori rič po rič – objasnila je Anka kako se "rađala" zbirka.
Svakako je dojmljivo i to da je vremešna Vodičanka pisati i čitati naučila sama dok je kao sluškinja radila kod jedne zagrebačke plemićke obitelji. Sudbonosna je, veli, bila knjiga o Napoleonu Bonaparteu napisana velikim tiskanim slovima. Kasnije se zanijela knjigama Marije Jurić Zagorke, a onda i brojnim drugima.
